Šuma mrtvih: Mostarci poginuli tokom Bitke na Sutjesci

Ko su Mostarci poginuli tokom V ofanzive? Na Partizanskom spomen-groblju nailazimo na 46 spomen-ploča sa naznakom mjesta pogibije “Sutjeska”, i još šest koji su poginuli neposredno nakon Bitke ili vezano za nju. Prema grubim procjenama, 7% svih palih boraca sa partizanskog spomenika u Mostaru su poginuli u V ofanzivi.

U V neprijateljskoj ofanzivi poginulo je 107 boraca Mostarskog bataljona: 95 na Sutjesci i 12 prilikom probijanja, ili u logoru, ili su umrli od iscrpljenosti. Poginuo je svaki treći borac Bataljona. 52 borca iz te skupine su bili iz Mostara ili okoline, te imaju spomen-ploču na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru.

Posmrtni ostaci boraca poginulih na Sutjesci nisu preneseni na Partizansko spomen-groblje u Mostaru. Sakupljene kosti se nalaze u zajedničkoj spomen-kosturnici na Tjentištu.

Pjesnik Branko Miljković je posvetio mrtvim borcima sa Sutjeske stihove:

Šumi lišće.

Niko ne čuje kako lišće šumi.

POGINULI NA SUTJESCI

Na spomen-ploči Zehre Đilitović piše da je poginula u Jablanici, Mirka Onešćuka u Ljubiji. U knjizi Envera Ćemalovića “Mostarski bataljon” na stranici 222 nailazimo na podatak da su oboje među poginulim borcima na Sutjesci tokom Pete ofanzive.

ODLOMAK IZ LITERATURE: Mostarski bataljon na Sutjesci (Izvor: Enver Ćemalović “Mostarski bataljon“)

(…) Marševali smo ka Sutjesci, po noći i kiši, kroz gustu šumu, stazom usječenom u zemlju »rižom«, kojom su nekad drvosječe izvlačile balvane iz šume ka dolini Sutjeske. Naš put bio je pretvoren u raskvašenu vododerinu, kroz koju je tekla voda, od proloma oblaka. Pokret je bio skoro nemoguć. Put je bio zakrčen bolesnicima, ranjenicima i raznim komorama. Mi smo se vrlo sporo kretali, tako reći korak po korak. Stalno se zastajkivalo, obilazilo, padalo, psovalo i naređivalo, jer nam se kolona prekidala. Čuli su se pozivi: »Mostarski bataljon naprijed! Nek požure Mostarci!« Bolesnici i ranjenici su nas bodrili i upućivali želje za uspjeh u proboju vjerujući, kao i mi, da ćemo se zajedno izvući iz obruča: »Naprijed proleteri, naprijed Mostarci, pomlatite Švabe!« To je još jednom učvrstilo našu obavezu da se za Centralnu bolnicu borimo do krajnjih mogućnosti. Uvijek sam se pitao kako smo sišli niz taj prokleti vratolom.

Iznuren noćnim maršem, Bataljon je u sam početak svitanja otpočeo prelazak nadošle i mutne Sutjeske. Na čelu naše kolone nalazio sol Štab Bataljona, a zatim 3, 2. i 1, pa Prateća četa, a daleko pozadi intendantura i ambulanta. Iza nas kretao se Štab 3. divizije i njegovo osiguranje, a zatim komora i kolona ranjenika. Bataljoni 5. crnogorske i 2. bataljon 1. dalmatinske brigade već su bili na drugoj obali Sutjeske.
Dolaskom na Sutjesku, 13. juna, formirali smo u istom poretku »živi lanac«, držeći se jedan drugom za ruke i opasače, te zagazili u rijeku. Oružje smo objesili o vrat. Nabujala rijeka bila je brza, a dno klisko, pa su se mnogi okliznuli i potpuno zagnjurili u vodu. Nekoliko puta naš se lanac prekidao, a pojedince je voda ponijela te smo ih morali spasavati. U jednom momentu Mladen Balorda je izvlačio Vlatka Lazarevića, a ja Kevseru Tikvinu, dovikujući pri tom jedan drugom da ih ne ispustimo.

Iznad našeg gaza, u manjim i većim grupama, prolazili su borci, ranjenici i bolesnici držeći se za ruke, pa ako bi voda kojeg od njih ponijela, prihvatali smo ga i uključivali u naš lanac. Oni, pak, koji su gazili rijeku ispod našeg gaza, ako bi ih voda ponijela, našli su smrt u njenim talasima. Nakon prelaska rijeke svi smo bili mokri bar do pojasa, a pojedinci potpuno. Kad je komandant Divizije Sava Kovačević izišao na drugu obalu, izgledao mi je kao jablan, visok i brkat, sa automatom u ruci, pun vjere u pobjedu. Svojim naređenjima uticao je da prelaz bude što organizovaniji.

Poslije prelaska Sutjeske naš Bataljon se uputio u pravcu Krekova i Košura oslanjajući se, lijevo, na 2. bataljon 1. dalmatinske i jedinice 5. crnogorske brigade. Gotovo cio sat vladala je grobna tišina. Pritajeni,
na položajima, Nijemci su pratili naše pokrete. Poslije prelaska njiva, pašnjaka, voćnjaka i šumaraka našli smo se pred njemačkim rovovima.

U tom trenutku prtpucalo je u pravcu kretanja Štaba 3. udarne divizije, te su i naše patrole otvorile vatru. Naša 3. četa se razvila u pravcu Košura, lijevo od nje 2, a zatim 1. četa. Jedan vod 2. čete zadržan je u 5. rezervi, a Prateća četa je određena za podršku napada. Pri prolasku pored naše Prateće čete komandant Divizije Sava Kovačević uzeo je puškomitraljez od Omera Sadikovića za prateću jedinicu Štaba Divizije.
Sava je požurivao naše borce dovikujući: »Požurite, moji sokolovi! Samo naprijed!« Omer se odmah, sa Hilmijom Ćišićem, prihvatio teškog mitraljeza jer je bio jedan od naših najboljih mitraljezaca.
Kasnije su stigli dijelovi 3. sandžačke brigade, koja je preko rijeke prebacila svoj 3. bataljon, desno od nas prema Košuru, dok je glavnina malobrojne brigade, koja je trpjela velike gubitke u oštrim borbama s
Nijemcima, ostala na desnoj obali Sutjeske.

Jedinice su se brzo razvile u streljački stroj i prešle u juriš. Bila je to nezaboravna i neponovljiva borba našeg Bataljona. Natčovječanska borba izgladnjelih i premorenih naših boraca protiv odmornih i sitih
Nijemaca, koji su iz rovova i zaklona osuli paklenu vatru po našem borbenom poretku iz svih svojih oružja, zasipajući nas i ručnim bombama. Naši redovi su se prorjeđivali sa poginulim i ranjenim. Oglasili su
se minobacači i neprijateljska artiljerija. Mi smo pucali u hodu, podržani vatrom naše Prateće čete iz teških mitraljeza i minobacača. Neprijateljske rovove zasuli smo bombama i mitraljeskom vatrom.

Municiju i bombe nismo štedjeli. Brzo smo se izmiješali i otpočela je borba prsa u prsa. Borili smo se čime je ko stigao: bombama, kundacima i noževima. Borba prsa u prsa prilično je dugo trajala, jer su Švabama
pristizala pojačanja, a mi smo se svi, osim Prateće čete i manjih zaostalih dijelova ostalih četa, izbacili na kose prema potoku Hrčavki i zauzeli 4 mitraljeska gnijezda i rovove između njih, u kojima je ubijeno oko 30 Nijemaca. Zaplijenili smo 4 puškomitraljeza »šarca« i nekoliko automata sa dosta municije. Po kosi su ležali mrtvi i ranjeni naši borci i Nijemci. Ranjeni su se pridizali i međusobno ubijali. Nijemci nisu izdržali i počeli su se povlačiti.

Komandir minobacačkog voda Džemal Dizdar sa svojim drugovima u cilju podrške našeg nastupanja opalio je posljednjih 12 mina na neprijateljske položaje između Košura i Krekova. Sređujući svoje redove na tek osvojenim položajima, borci su zamjenjivali puške sa zaplijenjenim mitraljezima, iskupljali ručne bombe i municiju od mrtvih fašista.

Naše bolničarke trčale su i puzale do ranjenika, previjale ih i izvlačile ne osvrćući se na protivničku vatru. I same su ranjavane, a mnoge su junački poginule vršeći svoju najhumaniju dužnost. Bile su voljene i poštovane od svih boraca Bataljona, jer su često bile ne samo bolničarke, kuharice i pralje već i primjerni bombaši među svojim drugovima, kao i ovaj put, na Sutjesci.

U našoj bataljonskoj koloni stigle su na Tjentište 53 drugarice, od kojih je poginulo 13 a prilikom probijanja poginulo je ili zarobljeno pa ubijeno još 5 drugarica. Svaka treća izgubila je život vjerujući u pobjedu i žrtvujući se za revoluciju. Sve su bile komunisti.

Naš mali mostobran na lijevoj obali Sutjeske, širok oko 3,5 km od Košura do Kazana i dubok do 2 km, pretvorio se u pravi pakao. Bacači iz pravca Zamrštena i artiljerija od Popova mosta neprekidno su tukli.
Mine bacača i artiljerijske granate svojim parčadima sijale su smrt među borce, ranjenike, bolesnike i konje. Mnogi borci su više puta ranjeni, a mnogi ranjenici poginuli su od gelera i metaka. Dolina Sutjeske je ječala, zadimljena od baruta, vlažna od rovanja mokre zemlje i krvi. Nebo se razvedrilo i sunce je sijalo.
Prihvat naših jedinica od 1. dalmatinske brigade nije izvršen. Brigada je nakon prelaska Sutjeske bila razbijena. Štab Brigade izgubio je vezu sa bataljonima koji su se u grupama probijali ka Vrbničkim kolibama na Zelengori.

Naš pripremani napad i prodor ka Milinkladama nije ni počeo a kroz šumu se sve glasnije čulo: »Forverc!« Pojavio se gust streljački stroj po kojem smo osuli paklenu vatru iz svih naših oružja zasipajući ih i ručnim bombama. Nijemci se nisu obazirali na svoje mrtve i ranjene, nastupali su neprestano pucajući po nama i mi smo bili primorani da napustimo zauzete položaje i odstupimo u obližnje jaruge, potočiće i šumarke.
Postepeno se vatra stišavala i pretvorila u obostrano prepucavanje.

U toj borbi Bataljon je imao oko 40 mrtvih i 20 ranjenih, a 3. četa bila je gotovo prepolovljena. Među poginulima bio je i komesar čete Šefik Obad, pao je presječen mitraljeskim rafalom. Proglašen je narodnim herojem.

Borbeni moral naših boraca, vjera u pobjedu, ljubav prema ranjenicima i mržnja zbog zločina okupatora učinili su od iznemoglih i izgladnjelih boraca div-junake. Neiscrpna snaga nije se ugasila čak ni kod
teških ranjenika. Omer Sadiković, na čijim se leđima mogla uvući šaka u razvaljenu ranu, pokušavao je da se pridigne i posljednjim rafalom iz teškog mitraljeza oglasi svoju junačku smrt. Vod Predraga Škrobića u
prvom napadu skoro je nestao. Jurišali su preskačući svoje mrtve i ranjene drugove.

Oko 10 sati došao je kurir Štaba Divizije sa pozivom da se komandant i ja javimo u Štab Divizije. Zamjenik komandanta Mladen Balorda i ja pošli smo u Štab Divizije. Komandant Radovan Šakotić i zamjenik
komesara Aco Babić ostali su sa Bataljonom na položaju. Uz put smo čuli da je poginuo komandant Divizije Sava Kovačević. Sreli smo načelnika Štaba Divizije Rudolfa Primorca i komandanta 5. crnogorske brigade Savu Burića. Podnijeli smo im kratak izvještaj o borbi, obostranim gubicima i situaciji na položaju. Oni su nam naredili da se uz podršku teških mitraljeza pokušamo probiti ka Zamrštenu i Zelengori. Vraćajući se svom Bataljonu, prolazili smo pored nečije komore i mitraljez je dobovao po samaru jednog konja. Zrna su prolazila pored mene i Mladen me uhvatio za opasač, trgnuo i oba smo pali na zemlju. On me pogledao i rekao: »Živ si!« Zatim smo se poljubili, i ja sam mu zahvalio što mi je spasio život. Prolazili smo između mrtvih i ranjenih naših boraca, koji su ležali u grupama po 5 — 10, i između gomile konja. Na pojedinim mjestima, puzeći zbog neprijateljske vatre, sa suzama u očima tješili smo ranjene da ćemo se ipak probiti iako smo bili svjesni da gotovo nikakva izgleda nema za njihovo spasavanje.

Vratili smo se na položaj Bataljona koji je zauzeo odbrambeni raspored. Prenijeli smo svim borcima dobijeno naređenje. Sredili smo nekako naše prorijeđene čete. Oko 11 sati iz šume se pojavio neprijateljski streljački stroj. Pustili smo ih da priđu na oko 150 m, a zatim otvorili vatru iz 30 mitraljeza i puškomitraljeza i svih naših pušaka, nanoseći im velike gubitke. Svaki šesti borac u našim četama tada je imao puškomitraljez. Iznenađeni vatrom, brojnim mrtvim i ranjenim svojim vojnicima, Švabe su prilegle. Pucali smo jedni na druge dok se nisu počeli povlačiti ka svojim polaznim položajima. Kod nas je opet ponestalo ručnih bombi, i municije je bilo sve manje. Opet smo postali »petmetkovići«, kako su nas
neprijatelji znali zvati. U toj borbi smo imali oko 25 poginulih, Nijemci mnogo više.

Oko podne izvijestio me Aco Babić da borci 5. crnogorske i 3. sandžačke brigade u grupama napuštaju položaje i predložio da što prije iskupimo Bataljon i krenemo prema našem zbornom mjestu. Konsultujući
pojedine četne starješine, Štab Bataljona je odlučio da čete povučemo, formiramo kolonu i krenemo preko Sutjeske na Perućicu, i dalje ka Volu jaku. U koloni nas je bilo oko 130 boraca našeg Bataljona. Odmah nam se pridružilo 30 Crnogoraca, među kojima i komandant 5. crnogorske brigade Savo Burić. Dio boraca našeg Bataljona, pojedinačno i u grupama, zaostao je u šumi između Košura i Krekova, prema koritu rijeke Hrčavke. dok su drugi, sa komorom, bili na desnoj obali Sutjeske i kasnije se sami
probijali ka Mostaru, Konjicu i Jablanici. Krenuli smo uz Sutjesku, i nama su se stalno pridruživali ranjenici, bolesnici i grupe boraca iz raznih jedinica. Naša kolona brzo je narasla na oko 300 ljudi i stalno se povećavala. Prolazili smo pored mrtvih i teško ranjenih drugova i drugarica, razbacanog oružja, izginulih i ranjenih konja, sasječenog drveća i izrovane zemlje bombama, granatama i minama. Iza nas čuli su se pucnji. To su fašisti ubijali naše ranjene drugove koji su ostali na položajima s kojih smo se povukli.

Naših 98 poginulih drugova i drugarica u borbama od Ravnog kod Gacka do Sutjeske i na Sutjesci ispunili su zauvijek zavjet prema ranjenicima: »Drugovi, nećemo vas ostaviti!« Lijevo i desno od nas vladala je
grobna tišina. Svaki grumen zemlje odisao je smrću. Tišina kao da je bila počast palim, koji su ostali vječitim svjedocima najveće epopeje našeg narodnooslobodilačkog rata.

Njima će se pridružiti još 13 naših boraca, poginulih u drugim jedinicama na Sutjesci, te 12 boraca, koji su poginuli u probijanju njemačkog obruča, ili su zarobljeni i odvedeni u logore gdje su pogubljeni ili su umrli od iznemoglosti i bolesti nakon povratka svojim kućama.

Mostarski bataljon bio je jedna od rijetkih jedinica iz sastava 3. udarne divizije koja je organizovano i posljednja napustila Tjentište.

Iz Mostarskog bataljona u V neprijateljskoj ofanzivi poginuli su:
ZAHID AGIĆ, radnik iz Konjica,
OSMAN ARFADŽAN, seljak iz Sovića kod Jablanice,
CEVI ATIJAS BRACO, đak iz Sarajeva,
HUSO BAKlĆ, seljak iz Seferovića kod Gornjeg Vakufa,
KEMAL BEGlĆ, radnik iz Konjica,
ZVONKO BELŠA NONO, radnik iz Konjica,
HATIDŽA BERIBAK, domaćica iz Jablanice,
SALKO BILANOVIĆ, seljak iz Zastinja kod Gornjeg Vakufa,
CVITAN BILAS JOKETA, seljak iz Graca kod Kardeljeva,
ŠEFIK BOŠNJIĆ, radnik iz Mostara,
ANTE BUKLJAŠ LEŠO, seljak iz Podace kod Kardeljeva,
OMER BULJUBAŠlĆ, radnik iz Mostara,
OMER ĆEMALOVlĆ, radnik iz Mostara,
MITHAD ĆIŠIĆ MIDO, đak iz Mostara,
MAHMUT DIZDAR SULTAN, radnik iz Livna,
LOVRE DRVIŠ, radnik iz Makarske,
ZEHRA ĐILITOVIĆ, zubotehničarka iz Mostara,
RAMIZA ĐUKlĆ, radnica iz Mostara.

KEMAL FEJZIĆ, radnik iz Bivoljeg Brda kod Čapljine.
MUJO GARBO, radnik iz Višića kod Čapljine,
JOZO GAVRA, seljak iz Dalmacije,
IVAN GILJEVIĆ, seljak iz Baćine kod Kardeljeva,
OMER GOLUBIĆ, učitelj iz Mostara,
HUSO GVOZDEN, seljak iz Pridvoraca kod Gornjeg Vakufa,
EMINA HAĆAM, domaćica iz Mostara,
IBRO HADŽIMUSIĆ, radnik iz Mostara,
JUSUF HADŽIOMEROVIĆ GAPO, radnik iz Mostara,
IRFAN HADŽlZUKlĆ, radnik iz Konjica,
NUSRET HAJDAREVIĆ, radnik iz Počitelja kod Čapljine,
JUSUF HAJDUK, trgovac iz Ostrošca,
FADIL HAJROVIĆ, seljak iz Rečica kod Čapljine,
HILMIJA HAKALO, radnik iz Mostara,
FADIL HASAGIĆ, đak iz Vareša,
KADA HINDlĆ, domaćica iz Glogošnice kod Jablanice,
HAMID HRNJICA, radnik iz Konjica,
HALIL HRNJlČEVlĆ, radnik iz Ljubuškog,
MEHMED HUSNlĆ, đak iz Mostara,
ALIJA IBRICA TALE, seljak iz Proslapa kod Prozora.
JUSUF JERKOVIĆ, đak iz Mostara,
MIRKO JURIĆEVIĆ, radnik iz Listiće kod Konjica,
SALIH JUSUFBEGOVlĆ, seljak iz Kopčića kod Prozora,
ADEM KAPlĆ, đak iz Počitelja kod Čapljine,
IBRO KOVAČEVIĆ, seljak iz Kranjčića kod Prozora,
JERKO KOVAČEVIĆ, seljak iz Kotišine kod Makarske,
MEHO KRPO, seljak iz Rečica kod Čapljine,
MUHO LETICA, seljak iz Donjih Višnjana kod Jablanice,
AHMET LETO, seljak iz Počitelja kod Čapljine,
SABIT LETUKA, seljak iz Bijele kod Jablanice,
LEON LEVI, radnik iz Mostara,
UGLJEŠA LOJPUR, radnik iz Baćina kod Jablanice,
PETAR MARKULIN, radnik iz Mostara,
SMAJO MASLO, seljak iz Donje Jablanice kod Jablanice,
MIRKO MATRAK, radnik iz Gnojnica kod Mostara,
RUDOLF MERKADlĆ, pravnik iz Prozora,
SAVO MlĆEVlĆ, radnik sa Boraka kod Konjica.
PETAR MIHALJEVIĆ, seljak iz Tučepa kod Makarske,
IBRO MILANOVlĆ. seljak iz Boljkovca kod Gornjeg Vakufa,

DANILO MILIĆEVIĆ VLADIKA, učitelj iz Mostara,
HAJRIJA MUŠEVIĆ, domaćica iz Ostrošca kod Jablanice,
DRAGO NlZETlĆ, radnik iz Selca na Braču,
ŠEFIK OBAD, učitelj iz Blagaja kod Mostara,
MILAN ODAVIĆ, seljak iz Krivodola kod Imotskog,
MIRKO ONEŠĆUK, đak iz Mostara,
SALKO OSMIĆ, seljak iz Proslapa kod Prozora,
BALDO PASARIĆ. žandar iz Cepikuća kod Dubrovnika,
SALIH SALKO PEZO, đak iz Mostara,
AGAN PIDRO, seljak iz Crkvice kod Gornjeg Vakufa,
MUHAMED PIRKlĆ, radnik iz Konjica,
AVDO POZDER, seljak iz Lizoperaca kod Prozora,
ĆAMIL POZDER, seljak iz Lizoperaca kod Prozora,
VOJNA RAFANELI, radnica iz Makarske,
MEHMED RAHIMlĆ, seljak iz Pijesaka kod Mostara,
HUSNIJA S. REBAC, radnik iz Mostara,
HAMDIJA REPOVAC, radnik iz Konjica,
EKREM RIĐANOVlĆ, radnik iz Mostara,
OMER SADIKOVIĆ, radnik iz Ljubuškog.
MUJO SEFER, seljak iz Ravnice kod Prozora.
HAMID SELIMOVIĆ, seljak iz Sabančića kod Jablanice.
LENKA SIKIMA, đak iz Vojkovića kod Sarajeva,
IVO STIPlĆ, seljak iz Graca kod Kardeljeva,
SAVO ŠEGRT, seljak iz Bosanskog Grahova,
MUSTAFA SKAMPO, seljak iz Sovića kod Jablanice.
PREDRAG ŠKROBIĆ, đak iz Mostara,
CVITAN ŠUMAN, radnik iz Raške Gore kod Mostara.
JOZO TAVRA. radnik iz Makarske.
HATIDZA TOLIĆ, domaćica iz Travnika.
DRAGAN TRKULJA. radnik iz Konjica.
AVDO TUCE, radnik iz Aladinića kod Stoca,
SALKO VELIĆ, seljak iz Slatine kod Jablanice.
BOSILJKA VISKOVIĆ, domaćica iz Graca kod Kardeljeva.
IBRO VlSO, radnik iz Mostaća kod Trebinja,
STJEPAN ŽIVIĆ, službenik iz Slavonske Požege.
MUHAMED ŽULJEVlĆ, radnik iz Mostara,
MALA IVKA IZ DALMACIJE i
RAJKA, zvana VESELA SARAJKA.

Ukupno je poginulo 95 drugova i drugarica.

U SASTAVU DRUGIH JEDINICA:

U sastavu drugih jedinica na Sutjesci je poginulo 13 boraca Mostarskog bataljona:

HAMDIJA BRKIĆ, đak iz Mostara, u Pratećoj četi Štaba 10. hercegovačke brigade,
HUSO ČOLIĆ, seljak iz Lizoperaca kod Prozora u 5. crnogorskoj brigadi,
ZORA DRAGIĆ, učiteljica sa Boraka kod Konjica, u 4. bataljonu 10. hercegovačke brigade,
OSMAN OSA GREBO, đak iz Mostara, u 1. bataljonu 10. hercegovačke brigade,
AVDO GUŠIĆ, radnik iz Mostara, u 5. crnogorskoj brigadi,
VELlMIR ILIĆ, seljak iz G. Davidovića kod Bileće, u 2. bataljonu 10. hercegovačke brigade,
ĐORĐE KOVAČEVIĆ, seljak iz Osječenice kod Nikšića, u 5. crnogorskoj brigadi,
NAIL LUGlĆ, đak iz Konjica, u 1. bataljonu 5. crnogorske brigade,
PAVA MILETIĆ, radnica iz Mostara, u 1. bataljonu 10. hercegovačke brigade,
LAZA R ŠARENAC POP, seljak iz Bijeljana kod Bileće, u 2. bataljonu 10. hercegovačke brigade,
NIJAZ ŠARIĆ, radnik iz Mostara, u 5. crnogorskoj brigadi,
ASIM ZEKOTIĆ, seljak iz Voljevca kod Gornjeg Vakufa, u 4. bataljonu 10. hercegovačke brigade, i
FATIMA ZEKOTIĆ, domaćica iz Voljevca kod Gornjeg Vakufa, u 4. bataljonu 10. hercegovačke brigade.

POGINULI NEPOSREDNO NAKON OFANZIVE ILI U VEZI SA OFANZIVOM:

Poslije probijanja sa Sutjeske poginulo je ili zarobljeno pa ubijeno u logoru i zatvoru, ili umrlo od iznemoglosti i bolesti 12 boraca Mostarskog bataljona:

HUSO CILIĆ, seljak iz Djevora kod Jablanice, uhvaćen u selu Šanica kod Jablanice, odveden u logor Sisak, odakle je zbog bolesti pušten i umro kod kuće krajem 1943,
IDRIZ CILIĆ, seljak iz Djevora kod Jablanice, uhvaćen kod Jablanice i ubijen u logoru,
SLAVOJKA DRAGANIĆ, domaćica iz Brđana kod Konjica, uhvaćena u Podorašcu kod Konjica i ubijena,

ABDULAH HADŽIALIĆ, đak iz Konjica, u Konjicu se prijavio da bi se legalizovao i poginuo u pokušaju bjekstva iz transporta za logor,
ŠEFKIJA KOMADINA, stomatolog iz Mostara, uhvaćen od Nijemaca kod Nevesinja, strijeljan na Ovojcima 1943,
IVAN KRESIĆ VANJA, đak iz Mostara, došao u Dobrč sa grupom vraćenih sa Obija i tu umro,
AIŠA KRPO domaćica iz Rečica kod Čapljine, uhvaćena u Dubravama i ubijena u Jasenovcu,
STAKA MIĆKOVIĆ, đak iz Mostara, sklonila se kod rodbine u Ljeskovu Dubu, gdje je strijeljana od Nijemaca sa velikim brojem mještana,
FERHAT MURATBEGOVIĆ, seljak iz Kopčića kod Prozora, od iscrpljenosti i bolesti umro kod kuće 1944,
HASAN ORUČEVIĆ, radnik iz Mostara, ubijen od četnika u Izgorima kod Gacka,
RADOJKA VUKOVIĆ, domaćica iz Mostara, uhvaćena kod Jablanice i ubijena u logoru Jasenovac, i
MUHAMED ZAGORČlĆ, građevinski tehničar iz Mostara, ubijen od četnika u Izgorima kod Gacka.

U V neprijateljskoj ofanzivi poginulo je 107 boraca Mostarskog bataljona: 95 na Sutjesci i 12 prilikom probijanja, ili u logoru, ili su umrli od iscrpljenosti. Dakle, poginuo je svaki treći borac našeg Bataljona. (…)
U 10. hercegovačkoj brigadi poginulo je 375 boraca u V neprijateljskoj ofanzivi, od čega iz Mostarskog bataljona 107 boraca.
U bici na Sutjesci Operativna grupa divizija NOV i POJ pretrpjela je velike gubitke: poginulo je oko 7.365 boraca i starješina iz preko 1.700 sela i gradova, od kojih oko 3.000 članova KPJ i SKOJ-a.

PRILOG:

I jedna knjiga za djecu je obradila učešće Mostaraca u Bici na Sutjesci: