Safet Šestić: Danas bih volio da Salko nije sahranjen na Partizanskom

intervju partizansko.info

S velikim nestrpljenjem sam iščekivala susret sa našim sagovornikom, svjesna da se radi ne samo o dobrom poznavaocu istorije antifašističkog Mostara i Partizanskog spomen-groblja, već o čovjeku ko je i sam dio te istorije. I što je danas veoma važno, riječ je o rijetkom svjedoku sahrane jednog istaknutog borca na prostoru tog spomenika 60-tih godina prošlog vijeka.

Nije bilo teško uočiti prepoznatljive crte Šestića u našem vitalnom sagovorniku. Safet Šestić, zubarski tehničar u penziji, mlađi je brat Salke Šestića, 21-godišnjeg antifašiste, borca i ilegalca, ubijenog u Mostaru za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Ovaj razgovorljiv i energičan devedestogodišnjak nas je tokom razgovora impresionirao poznavanjem tematike i detalja iz života i djela brojnih palih i preživjelih boraca. Ovdje prenosimo dio razgovora koji se konkretno odnosio na sjećanja o Salki – dva pitanja o njegovoj pogibiji, prvoj Salkinoj sahrani i onoj drugoj, na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru, dvadesetak godina kasnije.

Razgovor smo vodili u rano jutro prvog dana avgusta 2023, prije velikih mostarskih vrućina, u kafiću u Fejićevoj ulici u Mostaru, kako se ispostavilo, svega nekoliko desetina metara od mjesta gdje je prije 50-tak godina Mišo Marić obavio svoj čuveni intervju sa Adilom Fejić (u avliji te iste kuće u sred okupiranog grada, nastala je i jedna partizanska fotografija, prim.a.). Adili, majci pet stradalih boraca Fejića po kojima je ova čuvena ulica dobila ime, mostarski bard je kasnije posvetio i pjesmu “Mostarska mati” u izvedbi poznatog ansambla “Kiša”.

Tu je bila kuća Fejića – Safet i supruga Zijada su nam prstom pokazali na trafiku na početku Fejićeve ulice. Nije bila velika, ali je bila lijepa, sa vrtom, prava mostarska kuća. Danas bi bila odličan muzej. Kome i zašto je palo na pamet da se sruši, nije nam poznato, primijetili su sa žaljenjem.

Koliko se sjećate ratnih godina i Salke? – počeli smo razgovor sa pitanjem koje je bilo jednim od ciljeva našeg susreta.

Bilo mi je deset godina kad je poginuo i dosta se toga sjećam iz tog vremena.

Sjećam se da sam trčao da gledam obješena tijela Alice Rizikala i Drage Palavestre, iako mi je majka zabranila. Vidio sam mrtvog Dragu, kako mu se tijelo izdužilo i vrhovima pratiju dodirivalo zemlju. To mi se urezalo u pamćenje. Sjećam se časova u školi za vrijeme italijanske okupacije, pjesama koje smo učili (nekoliko takvih pjesama i pozdrava nam je izdeklamovao potvrđujući da ga pamćenje i dalje izuzetno služi, prim.a.).

Konkretno o Salkinoj pogibiji – kad je uhapšen, agent NDH je našoj majci Fatimi rekao da se “ne sekira – biće sve u redu”. Roditelji su se spremali da ga otkupe zlatom, međutim, Salko je pokušao pobjeći kad su ga sprovodila dva policajca prema zatvoru Ćelovina, iz pritvora koji je bio u današnjoj ulici Huse Maslića. Uspio je nekako umaći i izletio je na Glavnu ulicu gdje se zatekao policajac Husković. Husković je opalio iz puške, metak se odbio o pločnik i pogodio Salku u leđa i izašao mu na stomak. U tom momentu je iz obližnje gostionice izašao vlasnik Drago Mandrapa, na čijim je rukama Salko izdahnuo. Cijeli grad je bio uzbuđen zbog pogibije dobrog druga i popularnog omladinca. Skojevke su mu spjevale dirljivu pjesmu koju smo dobili godinama kasnije – donijela je kćerka jedne od njih.

Salka je nešto kasnije osvetio njegov drug Petar Pero Krajina koji nas je kasnije često posjećivao. A kad su nakon rata sudili načelniku policije Mati Roku, moj otac ga nije htio teretiti za Salkinu smrt, smatrao je priču završenom.

Salko je imao djevojku po imenu Rada Ostojić. Radila je nakon rata kao učiteljica i živjela je u Sarajevu. Udala se i dobila dva sina. Kad nas je posjećivala, skrivala bi od moje majke da se udala, da je ne povrijedi. Sjećam se da je jednom Salko ukorio Radu zbog nekog skojevskog zadatka – nepravilno ispisane parole na zidu. Ona se tada naljutila, a on joj je objašnjavao da je jedno njih dvoje, a drugo skojevski zadatak, i da je bio dužan da joj skreće pažnju na greške. Bio je veoma pažljiv i pravedan.

Inače, cijeli sam se život pitao ko je u doktorskom mantilu pored Salke, na slici u mrtvačnici i to sam nedavno saznao preko partizansko.info – bolničar Ćamil Delić. A taj čuveni snimak je napravio Šefik Car Milavić po zadatku skojevske organizacije, brat još jednog palog borca, fotografa Salke Milavića.

Vjerovatno vam nije promaklo da se često poteže pitanje da na Partizanskom nema sahranjenih. Koje je vaše iskustvo s tim?

Posebno me ljuti kad kažu da tamo nema niko sahranjen. Ima. Sahranjen je Salko, Alica Rizikalo, Drago Palavestra, i ostali streljani na Ovojcima. I borci bačeni u jame u Zvjerini (gdje je, na primjer, poginula Bisera Salahović) i borci poginuli na još nekim lokacijama.

Salko je prvo bio pokopan na Carini. Kad nam je ‘65. od SUBNOR-a stigao zahtjev da se određenog dana prenese na Partizansko, bio sam prisutan na haremu, zajedno sa Mehom Trbonjom, kad su radnici otkopali njegov grob. Sanduk je otvoren, i odmah sam ga prepoznao. Čak i preko kostiju, znao sam da je to on. Posmrtni ostaci su stavljeni u mnogo manji, drveni sanduk i tako položeni u spomen-kosturnicu na Partizanskom.

Ako ne vjeruju da u kosturnici na Partizanskom ima kostiju, neka je otvore i ubijede se sami.

Danas bih volio da Salko nije tamo sahranjen, jer bih mu mogao otići na grob. A ovako ne mogu. Volio bih i da je Partizansko na drugom mjestu, u rukama onih koji žele da se brinu o jednom takvom spomeniku.

I nema pravog Mostara. Nestali su oni Mostarci, ovo je nešto sasvim drugačije… , složili su se Safet i njegova supruga.

Razgovor u Fejićevoj je tekao nekoliko sati, bez prekida, sve do nagovještaja prvih vrućina. Oprostili smo se od Safeta i Zijade, zahvalni na ovom susretu, i, bar u mom slučaju, pomalo sa žaljenjem, znajući da ću narednih sati, dana, sedmica, misliti o još nepostavljenim pitanjima, i sa željom o budućim susretima. I dok sam bacila još jedan pogled na Šestiće, Safeta koji je tek desetak godina poznavao svog starijeg brata, borca-antifašistu, mladića koji nikad nije stigao da ostari i od kojeg je sada nemjerljivo stariji, kroz glavu mi je prošla misao o nestalim mostarskim Fejićima, jednoj majci koja ih nije dočekala – današnjem Mostaru koji je spreman da sve to zaboravi. I posebno o toj Ulici Fejića bez kuće Fejića – nekoj nejasnoj alegoriji na mogući Mostar bez Partizanskog – koncept za kojeg se nadam da će ipak biti napušten.

povezani članak: Mostarski skojevci – fotografije iz arhiva porodice Šestić.

GALERIJA:

Razgovarala: M. Pješčić