Esad Peco: Pedagog

Razgovor Miše Marića sa čovjekom koji je posvetio život izgradnji školstva u Mostaru i Hercegovini i obrazovanju plejada mladih učitelja.

Istina je da je ovo 25 godina postojanja Pedagoške akademije u Mostaru, istina je da je profesor Esad Peco član kolektiva Akademije, istina je da sam ga zamolio za razgovor i istina je da je pristao.

Istina je, takođe, da o sebi nije htio ni riječ da kaže. – Ti si dobar drug, kaže, ali pisati možemo samo pod jednim uslovom. To je da ja govorim a ti pišeš ono što kažem. Neću o sebi. Neću nikakvu popularnost. Moja popularnost su moji studenti. Ako hoćeš tako – onda možemo.

Zapisao sam ono što je rekao:

„U Bosni i Hercegovini je u toku četvorogodišnje revolucije od 1943. uništen veći dio zgrada osnovnih škola. Potpuno ih je spaljeno 407 ili 39 odsto, 214 zgrada je teže oštećeno što je u procentu 21 odsto, 283 ili 27 odsto bilo je lakše oštećenih a svega 139 zgrada 1945. godine zatečeno je u ispravnom stanju, šteta je iznosila 11 905 854 dolara. Ništa bolja situacija nije bila ni u Hercegovini. Zatekli smo svega 49 školskih zgrada od 241 koliko ih je imala pred početak rata. Prema tome mi smo u Hercegovini i u cijeloj zemlji morali da vodimo borbu na dva fronta. Prvo: podići zemlju iz privredne i ekonomske zaostalosti i drugo: boriti se protiv nepismenosti jer smo prema popisu stanovništva iz 1931. godine bili skoro nepismeni. Postotak nepismenih u prozorskoj opštini iznosio je 86 odsto, Konjicu 77, Stocu 67, Nevesinju 71, Ljubuškom 72 i Mostaru 61,4 odsto. U Kraljevini Jugoslaviji je bilo nepismenih 44,6 odsto i nalazila se na posljednjem mjestu u Evropi po broju pismenih, a BiH je bila na posljednjem mjestu u Kraljevini Jugoslaviji. Slično je, ako i ne teže, bilo sa privrednom razvijenošću. Zbog svega toga su pojedini dijelovi Hercegovine već 1945. pristupili otvaranju osnovnih škola. Prvim petogodišnjim planom od 1947. do 1951. ne samo da smo obnovili porušeno nego i izgradili veliki broj novih školskih zgrada tako da je baza osnovnih škola zahtijevala i novi nastavni kadar. Koncem 1947. godine u BiH smo imali 1205 osnovnih škola u kojima je radilo 2010 učitelja sa 241 427 učenika. Porast broja nižih gimnazija, sedmogodišnjih, zahtijevao je i osposobljavanje kadra za te škole. Zbog toga Ministarstvo prosvjete avgusta 1947. organizuje tečaj za 47 učitelja i učiteljica iz svih krajeva naše republike i tako, uz kadar koji je davala prva pedagoška škola u Sarajevu dobili prve nastavnike iz redova učitelja. Drugi tečaj je održan od 19. jula do 14. avgusta 1948. godine, a završilo ga je 80 učitelja. Ovakav vid obrazovanja nastavnog kadra za potrebe nižih gimnazija i sedmogodišnjih škola svakako nije dogovarao stvarnim potrebama školstva pa se prišlo otvaranju novih pedagoških škola. Tako je otvorena i pedagoška škola u Mostaru 1950. godine. Od tada pa do danas ona je društvu dala 189 nastavnika raznih struka. U svom radu, već u početku, imala je velikih teškoća, kako kadrovskih tako i prostornih i materijalnih, a pošto je naš narod bio naučio da probleme brodi i prebrodi danas je situacija drugačija. Smješteni smo u lijepim prostorijama zahvaljujući razumijevanju mostarske i šire društvene zajednice.

Što se tiče koncepcije rada mislim da dvogodišnja Pedagoška akademija u našoj republici ne može zadovoljiti narasle potreba društva jer funkcija škola obaveznog školovanje ne može se svesti na „davanje“ suhoparnih knjižnih znanja niti se tako iscrpljuje zadaća u obrazovanju u užem smislu, već isto toliki značaj imaju i vaspitni zadaci škole. Mislim da je Mendeljejev imao pravo kad je rekao: „Cilj nauke je dvojak. Prvo, da otkrije naučne istine zakone, koji vladaju u prirodi i društvu i drugo, da te zakone koristi za progresivno mijenjanje prirode i društva.“  Ili, kako kaže Marks: „Filozofi su do sada samo različito tumačili svijet, ali radi se o tome da se taj svijet mijenja.“ Prema tome kad govorimo o obrazovanju i vaspitanju u našim socijalističkim samoupravnim osnovnim školama onda smatram da i vaspitanje i obrazovanje moramo posmatrati u njegovoj društvenoj funkciji i to ovako. Prvo: da ne obrazujemo radne ljude da se znaju snalaziti u prirodi, društvu i pred problemima koje na dnevni red postavlja vrijeme i društveni razvitak zemlje, nego da ih osposobljvamo da taj svijet preobražavaju a probleme rješavaju uvijek u progresivnom smislu. Zato treba i vremena da se osposobe nastavnici koji će sutra preuzeti funkciju vaspitača i organizatora vaspitno-obrazovnog procesa u našoj samoupravnoj socijalističkoj osnovnoj školi. Dvije godine su nedovoljno vrijeme za taj posao, ali smatram da je 6 godina dovoljno. To znači četiri razreda sadašnje srednje škole i 2 godine studija na Pedagoškoj akademiji moglo bi biti dovoljno da drugačije organizujemo nastavni proces. Zbog toga sam mišljenja da je nefunkcionalno i društveno neopravdano da u škole  za nastavnički poziv primamo čovjeka već oformljenog i nepripremljenog za jedan poziv. Znači da ga u akademiji za dvije godine prekvalifikujemo za rad u školi. Ne ulazim u psihološko razmatranje toga problema ali mislim da bi bilo daleko pametnije drugačije raditi. U pedagoške akademije bi trebalo primati učenike već poslije osnovne škole od 10 godina, koja po meni već danas postoji. Kažem to zato jer i u našem gradu 99 odsto učenika sa završenom osnovnom nastavlja u školama usmjerenog obrazovanja u kojim su programi za prva dva razreda skoro identični. Za mene je i nastavnički poziv usmjereno obrazovanje pa zašto onda ne dozvoliti da se već poslije drugog razreda srednje škole ne odlazi u pedagoške akademije i tamo školuje još četiri godine. Vrijeme školovanja bi bilo isto a i osposobljenost za poziv daleko veća. Kada već govorim o tome onda isto tako mislim da bi o izboru kandidata za nastavnički poziv brigu trebale povesti i same komune na taj način što bi one birale kandidate iz svoje sredine. Oni bi ih slali na školovanje i tako ne bi imali problema, a birali bi najbolje i prema sklonostima. Tako bi, uz permanentno obrazovanje za četiri godine dobijali gotove nastavnike i vaspitače. A to što je situacija takva, mi smo sami krivi. Mi smo kočnica razvoja, mi smo se sporo mijenjali i još se uvijek sporo mijenjamo, mi u prosvjeti. Nama je IV Plenum CK KPJ 1949. otvorio oči i pružio mogućnost da brže rješavamo probleme osnovnog školstva. Nedavno je i drug Bakarić rekao da je naša škola u ozbiljnoj krizi jer smo izbacili marksizam iz škole. Od novih uputstava Obasnog narodnog odbora za Hercegovinu 1944. o tome kako treba raditi u osnovnoj školi pa do danas, uvijek su naša Partija i zvanična politika podržavali sve progresivno.

Ako si sve to zapisao, ja ti više namam šta reći. O svemu tome pišem knjigu, tema je školstvo u Hercegovini. Tamo će bit opširnije.

Ajd, zdravo!“

Tako ispriča profesor Pedagoške akademije Esad Peco.

Ja pribilježih, a no ode.

Njemu se, otkad ga znam, uvijek nekud žuri.

Zato sve i stigne.

Mišo Marić

Izvor: list “Sloboda” (1975.), digitalni arhiv B. Vučine.