Nestale mostarske porodice: Avdalovići

Osmočlana porodica mostarskog učitelja Uroša Avdalovića i supruge Jelene raseljena je na samom početku Drugog svjetskog rata, a tokom ratnih zbivanja izgubila je svoja tri člana. Avdalovići nikad nisu nastavili život u Mostaru.

Slikama mostarskih Avdalovića dugo smo se nadali. Pripadaju slavnim boračkim porodicama Mostara, a njihovi likovi i sudbine bili su tajna sve dok nam nije pisala jedna od unuka i poslala fotografiju šestero Avdalovića iz 1933. godine.

Šestero “zlatnih”, poput nestalih mostarskih Vukovića, kako je autor Mišo Marić pisao za djecu Gojka i Zlatke Vuković – tri bora i tri jele, tri sina i tri kćeri, kao u bajci, svi jedni drugom od uha do uha, rođeni u razmaku od po dvije godine: 1913-1915-1917-1919-1921-1923… Sve šestero učesnici narodnog pokreta otpora, troje su na ratištu ostavili živote.

Gledamo sliku koja nam je stigla. Nastala oko 1933, u vrijeme kad je život obećavao mnogo, a ratovi se činili pričama iz davnina. Boro u uniformi Kraljevine Jugoslavije – poginuće u borbi kao partizan – na slici je najstariji, a i djeluje stariji od svojih dvadeset, te se od ostalih ističe zrelošću. Mladen, najmlađi, tek je dječarac od desetak godina. Nemamo njegovu sliku iz ratnog doba, poginuće u osamnaestoj godini, pa će ostati taj vječiti dječarac. A srednja kćerka Radmila – ratna učiteljica koja će biti brutalno zaklana – odmah nas veže pogledom. Gleda direktno u objektiv, lijepa, i već je odlučna. Zaga, najstarija, djeluje blago i zamišljeno. I dvanaestogodišnja Tanja gleda pravo u fotografa, kao i Momčilo, direktan i ozbiljan. Svi najbolje obučeni i začešljani, djevojke sa čipkanim kragnama koje je vjerovatno majka brižljivo heklala za prigode poput ove. Samo su na crnim kožnim cipelama, poput mnogih na fotografijama iz tog vremena, tragovi prašine mostarskih ulica.

Troje sa slike se nisu vratili iz budućeg rata, ali njihova imena jesu, jer su ih preživjeli davali svojoj djeci. Tako se u novoj generaciji pojavila još jedna Radojka, još jedan Mladen. Preživjeli Avdalovići se nisu vraćali u Mostar za koji su ih vezala bolna sjećanja, te su započeli nove živote na drugim mjestima. Poneki bi ponekad navratili, poput Tanjinog sina Mladena, u grad u kom su odrasli majka, ujaci i tetke, a u kom su najuočljiviji tragovi nekadašnjeg života njihove porodice možda bile tri spomen-ploče na Partizanskom.

Februara 1945. godine, neposredno po oslobođenju Mostara, novinar “Borbe” pronašao je majku Jelenu u Beogradu. Bila je u crnini, ucviljena, ali stamenog i jakog duha, kako je bilo uobičajeno kod plejadi majki iz vremena kad su znale da, po adetu, djeca nestaju u ratnim vihorima, a koje su im, bez obzira na mogućnost najstrašnijeg ishoda, svejedno pomagale u toj najvažnijoj borbi.

Jelena je već znala da je izgubila Boru, Radu i Mladena. Ipak, ostale nije zvala da se vrate. Tom prilikom ispričala je ovo:

Jelena AVDALOVIĆ: Jednom se živi i umire, pa neka se onda živi i umire za nešto veliko – za domovinu

Naše junačke majke

Majka šestoro dece, udovica Jelena Avdalović iz Hercegovine, izgubila je troje dece u narodno-oslobodilačkoj borbi, a ostalo troje i dalje su u borbi.

Sa svojom decom i mužem učiteljem, Jelena Avdalović živela je u Mostaru sve do avgusta 1941. godine kada su ustaše izvesili proglas: „Svi Srbi sa imenima na „A“ i „B“ moraju večeras u 10 sati da dođu na železničku stanicu, inače će biti streljani. Sa sobom mogu da ponesu najviše 50 kilograma prtljaga i 500 dinara novca.“

Plakat iz ratnog Mostara, objavljen 14. avgusta 1941. kojim se Srbi iseljavaju u Srbiju. Spiskovi su počinjali po abecedi i Avdalovići su među prvima prognani.

Na tavanu njene kuće krila su se tri njena sina i još jedanaest njihovih drugova. Ona se priseća njihovog tadašnjeg života, njihovog zanosa i čvrste vere, beskonačnih diskusija, čitanja i rada. Jelena ih je sve volela kao svoju decu, brinula se za njih, donosila im hranu, prala veš. „I tu noć trebalo se od njih rastati“, priča majka. Mladena, najmlađeg, odredili su drugovi da otprati roditelje na stanicu, ali je on odlučno odbio i odgovorio: „Ubite me, ali ja ne idem“. A onda je Momčilo otišao da smesti roditelje. Tad su izišli iz kuće, a Jelena se okrenula sinu i rekla mu: „Vrati se, dete. Nemoj da izgubiš vezu sa drugovima. Oni će možda još večeras izbeći u šumu.“ I Momčilo se vratio.

I zaista, te noći njih četerneast zajedno sa još nekolicinom mostarskih omladinaca izvukli su se iz grada, prebacili se preko neprohodnog Veleža i stupili u partizanski odred.

Mladen, koji je bio završio tek šesti razred gimnazije, nije mogao da izdrži napore puta i vratio se u Mostar. Posle nekoliko dana, doznavši gde su mu roditelji, nakon što su ih opljačkali do gole kože, proterani u Srbiju, krene i on. U Srbiji je stupio u vezu sa drugovima i postao partizan.

Kad su se partizani povukli iz Svilajnca, nedićevci ih napadnu između Kušiljeva i Bobova. I dok je Mladen izvlačio teško ranjenu drugaricu, rafal mitraljeza prošišao mu je obe noge. Nedićevi banditi bacili su ga u kola, navalili na njega teško oružje i dovezli ga u Svilajnac. Mladen je bio mrtav. Mladena su zakopali, a devojke Svilajnca sadile su cveće na grobu i pisale Mladenovoj majci: „Vrtić nam dobro napreduje“. Međutim, došao je neprijatelj, iščupao cveće s Mladenovog groba i rasturio zemlju. „Ali devojke koje su kitile grob moga sina žive i one će mi jednog dana pokazati gde leži Mladen“- kaže nam ova mati.

U 1942. godini Jelena Avdalović izgubila je ćerku Radmilu koja je radila kao učiteljica u selu Lipniku. Ustaše* su je ubili, jer su joj braća bili borci za slobodu. Iste godine u novembru poginuo joj je najstariji sin Bora, borac Desete hercegovačke brigade. Bilo je to jedne snežne, maglovite noći u selu Zagoričani kad su partizani vodili borbe sa nadmoćnijim ustaškim bandama. Bora je bio u zaštitnici. Metak ga je pogodio u stomak. Ostao je mrtav na položaju.

pali borci Avdalovići iz Mostara

Kad je majka jednog dana susrela drugaricu iz Borine čete i puna rđavih slutnji i materinskog straha upitala za sina, nije dobila odgovor. „Nemoj mi lagati. Ja znam da je mrtav. I ona, Radmila je mrtva, je li? I to, oni, za koje sam se najviše brinula i pomalo ih odvajala od ostalih, poginuli su…“. Oči su joj se zasuzile, ali kao da se zastidela svoje materinske slabosti. Naglo se trgla i rekla: „Nema koristi od suza. Bili su pošteni. Poginuli su kao ljudi.“

Kad joj je muž, upravnik izbegličkih domova u Šapcu, umro, Jelena je došla u Beograd da živi sa kćerkom Tatjanom. Baveći se ilegalnim radom, Tatjana je dospela u zatvor, a kada je uspela da se izvuče, krenule su ona i majka u šumu. Bilo je to u aprilu 1944. godine. Tatjana je majku ostavila kod seljaka u selu Kamenici blizu Niša, a ona je produžila na Rudnik, pa preko Drine u Bosnu. Sada je u XXIII udarnoj diviziji kao referent saniteta u bataljonu. Zavolela je pušku, borbu, drugove. „Neki mi kažu da pozovem Tatjanu k sebi, da imam na to pravo kao majka koja je za slobodu dala troje dece, ali ja to ne bih nikada učinila. Kad bih Tatjani pisala da hoću da se vrati meni, majci, uvredila bih je. Tatjana bi pomislila da joj majka nije onako izdržljiva kako je ona verovala.“

Sećala se ona i svoje Zage koju od 1940. godine nije videla. Zaga je sada na dužnosti u Krbavici kod Korenice. „U Korenici je sada, ako nije zaglavila kad su Nemci bili prodrli“ – kaže Jelena. „Pisala mi je: „Saznala sam da su mi braća poginula. Plakala sam, ali sam ponosna, jer znam da mi braća nisu bila izdajnici.“ Njeno pismo poslala sam Tatjani. Teško mi je bilo rastati se od tog dragog pisma. Uzimala sam ga često, čitala ga. Činilo mi se kao da s njom razgovaram…“

Jedinac Jelene Avdalović, jedini sin koji je ostao u životu, Momčilo, borac iz 1941, godine, sada je na dužnosti negde u blizini Trebinja.

troje preživjelih Avdalovića

Mati se zamislila, a onda je počela da nabraja četrnaest jednako dragih imena, četrnaest omladinaca od kojih su danas samo dvojica u životu. „Ranko moj, pa Mujo, pa mali Krajina**… Kako je to bio krasan omladinac… Malo sam oplakala svoju izgubljenu decu – dvanaestoro njih. Svi su oni bili moji. Ja ih sve jednako volim. Zašto da ih žalim? Jednom se živi i umire za nešto veliko – za domovinu.“

Tako govore majke partizana.

S.L, list Borba, 1945-02-22, str. 4

* U članku se pogrešno navodi da je Rada poginula od ustaša (nastradala je od četnika). (prim.a.)

**Možda se radi o ova dva pala borca, Ranku Srni i Muji Baliću. Petar Pero Krajina (skroz desno) je preživio rat i doživio duboku starost. Ovdje je uslikan šezdesetih godina XX vijeka (izvor: knjiga “Mostar Moj Grad VI”).

GALERIJA:

Avdalovići, grupna fotografija, cca. 1933.:

Šestero djece učitelja Uroša Avdalovića i Jelene, svi šestero budući članovi pokreta otpora, u kojem su troje izgubili živote. Od najstarijeg, s desna na lijevo: Borislav Boro (1913-1942), Zagorka (Zaga) (1915-?), Radmila (Rada) (1917-1942), Momčilo (1919-1981), Tatjana Tanja (1921-2004), Mladen (1923-1941). Fotografija iz porodičnog arhiva.

Otac Uroš je bio učitelj, te je po prirodi posla sa porodicom boravio po raznim gradovima, od Mrkonjić Grada, Nevesinja do Mostara. Kad je izbio Drugi svjetski rat, bio je upravnik škole na Luci u Mostaru. Zabilježeno je u istorijskoj literaturi da se u vrijeme velikih progona u Hercegovini krajem jula i početkom avgusta 1941, pomogao Savi Medanu i Mustafi Pašiću da se sakriju u potkrovlju škole, odakle su promatrali prvu eksploziju u Mostaru u kući Vukovića. Bilo je to nekoliko dana pred progon njegove sopstvene porodice.

Kad su izbjegli u Srbiju 1941. godine, Avdalovići su se smjestili u izbjegličkom kampu kod Šapca kojim je otac Uroš i upravljao i gdje je uskoro umro. Majka Jelena je posebno bila vezana za najstariju djecu, a i najmlađi, poput Tatjane i Mladena, su bili međusobno prisni. Najdugovječnija od djece Avdalovića, Tatjana, nazvala je svog sina rođenog 1947. po bratu Mladenu. I Momčilo će kasnije svoju kćerku nazvati po Radmili.

Jelena je preminula početkom šezdesetih. Zagorka Zaga se udala za Niku Drakulića iz Like, i dobila dvoje djece, Slobodana (prvog muža poznate spisateljice Slavenke Drakulić) koji je živio u Kanadi i Tatjanu (Tašu) koja živi u Istri. Momčilo je postao učitelj i radio je u Mrkonjić Gradu. Sa suprugom Katom je imao dvoje djece, sina Dragana i kćerku Radmilu. Preminuo je 1981. nakon duže bolesti. Tatjana, najmlađa kćerka Uroša i Jelene, dobila je poslije rata dvoje djece, Mladena i Vericu. Živjela je u Beogradu, gdje je i sahranjena.

Zahvaljujemo potomcima Tatjane Tanje Avdalović na podacima.

Spomen-ploče palih boraca Avdalovića, napravljene i postavljene prilikom velike obnove 2018. godine i uništene 2022. godine. Ploče Avdalovića su na samom početku prve terase, te su često na udaru vandala.

Tanja Avdalović je nakon bijega iz zatvora stupila u 23. udarnu brigadu. Nosilac je partizanske spomenice. (izvor: porodica).

Članak iz lista “Borba“, 22.2.1945., str. 4.