Predrag, sin Ljubice – mostarska raja i borac sa Sutjeske
Rastao je u Podhumu pod budnim okom majke i ujaka Joze, okružen pažnjom i ljubavlju mahale, u vrijeme kad su djeca najviše provodila vrijeme sa drugom djecom na ulici. Njegova prva raja bili su Andrija Krešić, Ante Zelenika, Mirko Onešćuk …
Svi su rano prihvatili napredne ideje, kako se tada govorilo.
Bio je aktivan član skauta, tako su se nekad zvali izviđači. I predratni skojevac, što je bilo uobičajeno za skaute i gimnazijalce. U porodici je upamćeno da je bio izuzetno nadaren za pisanje. Ali u školi nije htio ići na vjeronauk, pa je radi toga, kao i djelovanja u gimnazijskoj organizaciji SKOJ-a, izbačen iz škole.
Prema porodičnim sjećanjima, bio je društven i zabavan i raja su ga obožavala. 1939. godine nalazimo ga sa drugim skautima na Boračkom jezeru. Šatori, gitara, pjesma. Možda već tada i “Tango rata“, neoficijalna himna koju spjevali sami omladinci baš te godine, po uzoru na filmove iz kina, i s kojom će samo dvije godine kasnije otići u rat. A svakog ljeta do rata – druženja i kupanja na Neretvi sa rajom iz drugih mahala. Recimo Carine, kako vidimo na jednoj slici, gdje je na plaži sa Mladenom Balordom i njegovim mlađim bratom Vasilijem, pa Bećom Trbonjom i još jednim drugom. Prva trojica će poginuti u narodnoooslobodilačkoj borbi.
Kad su se po nalogu dr Safeta Mujića, razdvojila skojevska “jezgra” za Podhum i Zahum septembra 1941. godine, bio je u prvom sastavu podhumske partijske ćelije. U istoj ćeliji su njegova raja: Enver Ćemalović, Ismet Dilberović, Stjepan Pavlović, Rotim Antoš, Harno Taslaman, Mustafa Temim Turko i opet Mirko, Ante i Andrija… Ipak, rat je već buktio i moralo se raditi na drugačiji način.
“Tokom nepunih pet mjeseci postojanja ćelija se nijednom nije sastala u punom sastavu. Neki njeni članovi su otišli u partizane uskoro poslije njenog osnivanja, drugi su se nešto kasnije uključili u njen rad. (Enver) Ćemalović je bio uhapšen. Sastanci ćelija su se održavali u kućama Paše Koludera, Fatime Džonko i Enverove majke. Uobičajeni dnevni red sastanka obuhvatao je informaciju o političkom stanju (općem i lokalnom), izvještaj o izvršenim zadacima za jedan ili više »sektora« rada, zadatke svakog člana ćelije u narednom periodu, zavisno od procjene situacije i potreba. Posebni sastanci su bili posvećeni razmatranju odabranih tekstova općepolitičkog i teorijskog značaja. Ostalo je sjećanje da se ćelija ponajviše bavila organizacijom i borbom omladine u kvartu, što je razumljivo iz više razloga.”
Jako je razočaran te ‘41. Činilo mu se da sva raja odoše u Bataljon, a njemu je rečeno da ostane u gradu. Septembarskoj grupi, jednoj od prvih, pomogao je da se spremi za odred – neko se poslije sjećao kako je nosio iz Podhuma na Bjelušine oružje i municiju (“u vreći koju je zametnuo preko leđa tri puške, deset bombi i četiri stotine metaka“) koje su omladinci u jednoj akciji uzeli iz italijanskog logora. A svoju priliku dočekao je marta 1942. godine.
Ismet Dilberović je tada prisustvovao Predragovom rastanku s majkom. Sjećao se kako je Ljubica plakala, a Predrag joj je govorio da ne treba, jer joj “sin ide u borbu koja će donijeti slobodu svim ljudima.”
U odredu je sreo staru raju za koju ga je vezivalo drugovanje u gimnaziji i ilegalni skojevski rad – Hamdu Brkića i Ibrahima Frku koji su otišli tog januara, Mirka Onešćuka, Osmana Grebu i Dragu Knežića, u partizanima od septembra 1941… Svi će poginuti tokom rata.
Priključio se mostarskoj bombaškoj četi predvođenoj Lacom*, Enesom* i Husom Ormanom. Postao je komandir voda. Pored njega, bombaši – Omer Ćemalović, Asim Frenjo, Maksim Kujundžić*, Džafo Nezirić, Ibro Marić. Ostali su u sjećanjima preživjelih kao uvijek prvi, koji su “krčili put bombama do neprijateljskih topova i minobacača, praćeni mnogim borcima…”
Borili su se sve do prelaska Sutjeske, jedne od najtežih i najlegendarnijih bitaka. Tu je njihov posljednji pomen.
Predrag i njegov vod, njegova raja, prema jednom izvoru, pokošeni su “preskačući svoje mrtve i ranjene drugove dok svojim tijelima nisu svi do jednog prekrili bojište.”**
Nakon teškog ratovanja i progona, svakodnevnog bombardovanja štuka, napada artiljerije, u blatu i teškim vremenskim uslovima, kad su bili moreni glađu, u vječitoj brizi za ranjenike.
Onako kako uvijek žele da poginu hrabri i koji svim ljudima donose slobodu – u jurišu.
U šumi gdje, prema pričama preživjelih, dugo nije bilo života i u koju šumske životinje dugo nisu htjele da se vrate.
Gdje je, nakon svega, kako pjesnik reče, samo šumilo lišće, a niko “nije čuo kako lišće šumi”.
Među poginulima – Predrag Škrobić, borac i mostarska raja.
Sin Ljubice koja nikad nije skinula crninu.
* Laca, Enes Orman i Maksim Kujundžić proglašeni su narodnim herojima.
** Šefkija Maslo, borac sa Sutjeske, pričao je porodici nakon rata da je bio blizu kad je Predrag pao od bombe i bio u trenu usmrćen.
Zahvaljujemo Predragovoj rodbini i arhivu K.D. Miletić na ustupljenim podacima. Fotografija borca u naslovu: Arhiv K.D. Miletić. Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018.)
PRILOZI:
Skauti na Boračkom, prije rata:
Gitare su svirali Hamda Brkić i Rifat Pavlović, ime harmonikaša na slici nam nije poznato, a jedna popularna pjesma je bila “Tango rata”, čiji su tekst i muziku napisali sami skojevci, vjerovatno više njih. Izvor: Mišo Marić, “Tango rata”.
Skauti na kampovanju. Na fotografiji su tri pala borca: Mustafa Mujo Balić, Esad Humo i Predrag Škrobić, te Mujina sestra Mirzija.
Pored Predraga Škrobića, na spomen-ploči koja je krasila zid u Gimnaziji u Mostaru do početka posljednjeg rata, bila su imena poginulih đaka iz ovog teksta: Mirko Onešćuk, Grebo Osman, Frko Ibrahim, Balorda Vasilije, Knežić Drago.
Predragova mostarska raja i ratni drugovi i njihove spomen-ploče (Husa Orman i Andrija Krešić su preživjeli rat):
Neki od bombaša iz Predragovog voda, sa spomen-pločom na Partizanskom spomen-groblju:
Tri narodna heroja Hercegovine, Predragova saborca-bombaša:
ODLOMAK IZ LITERATURE:
Prelazak Sutjeske i nestanak Predragovog voda. Iz sjećanja Envera Ćemalovića:
“Iznuren noćnim maršem bataljon je u samo svanuće otpočeo prelazak Sutjeske. Iznad i ispod našeg gaza prebacivali su se ranjenici. Ispred naše kolone, na čijem se čelu nalazio štab bataljona, a zatim 3-ća, 2-ga, 1-va i, najzad, Prateća četa, bili su štab divizije i njegovo osiguranje. Bataljoni Pete crnogorske i 2 bataljona Prve dalmatinske brigade već su bili na drugoj obali. Poslije prelaska naš bataljon se uputio u pravcu Krekova oslanjajući se desno na 3 bataljon Sandžačke, a lijevo na dijelove Pete crnogorske brigade. Gotovo cio sat poslije prelaska vladala je grobna tišina. Pritajeni na položajima, Nijemci su pratili naše pokrete. Poslije prelaska nekih njivica, pašnjaka, voćnjaka i šumaraka, našli smo se pred njemačkim rovovima. U tom trenutku je pripucalo na pravcu kretanja štaba divizije, te su i naše patrole otvorile vatru. Treća četa se razvila u pravcu Košura, lijevo od nje 2-ga, a desno 1-va. Vod 2 čete zadržan je u rezervi, a Prateća se razvila za podršku napada. Otpočela je nikad zaboravljena i nikad ponovljena borba našeg bataljona. Prilikom juriša, a posebno 3-će čete sa komandirom Radom Janjićem i komesarom Šefikom Obadom na čelu, zasipali smo njemačke položaje bombama i neprekidnim rafalima mitraljeza i mašinki, dok su minobacači do posljednje granate rili po njihovim zaklonima. Nijemci su pružali ogorčen otpor. Teškom mukom i uz velike gubitke osvojili smo prve rovove. Došli smo i do novih »šaraca«, municije i nešto hrane. Desno ukorak sa nama napadaju Sandžaklije. Nailazimo na nove rovove, na sve ubitačniju vatru. Opet juriši, protivjuriši. Vri kao u kotlu. Minobacači negdje sa pravca Zamrštena tuku pomahnitalo naše prorijeđene redove, a iz pozadine, od Cureva, zasipa nas žestoka artiljeriska vatra. Neprijatelju stižu pojačanja, a odmah zatim nov protivjuriš. Dočekujemo ga vatrom iz svih oružja, kosimo njegovim »šarcima«.”
“Ne otstupamo ni koraka, ali ni Nijemci. Hvatamo se za cijev, za gušu. Oni su brojno nadmoćni, kose nas sa svih strana, naročito sa pravca Košura. Do 10 sati bataljon je imao oko 40 mrtvih i 20 ranjenih, a 3 četa je gotovo prepolovljena. Među poginulima je komesar Šefik Obad — pao je presječen mitraljeskim rafalom. Borbeni moral naših boraca, nepokolebljiva vjera u pobjedu i ljubav prema ranjenicima, učinili su od iznemoglih, izgladnjelih boraca div-junake. Neiscrpna snaga nije se gasila čak ni kod teških ranjenika. Omer Sadiković, na čijim se leđima mogla uvući šaka u razvaljenu ranu, pokušava da se pridigne posljednjim rafalima iz teškog mitraljeza oglasi svoju junačku smrt. A vod Predraga Škrobića u prvom napadu formalno je nestao. Jurišali su, preskačući svoje mrtve i ranjene drugove dok svojim tijelima nisu svi do jednog prekrili bojište.” (E. Ćemalović, “Mostarski bataljon na Sutjesci”, Hercegovina u NOB)
POVEZANI ČLANCI: