Sjećanje na palog borca: Rapkine svijetle oči
Kratki osvrt na život i djelo skojevke i ratne bolničarke Rapke Zekić, nastao na osamdesetu godišnjicu njene pogibije.
Prošlo je mnogo godina, generacije su se smijenile, i od Rabije, naše Rapke, kako je od milja još uvijek zovemo, malo je ostalo uspomena. Najstariji član naše porodice, Rapkin nećak, danas ima preko osamdeset godina, i bio je premali da bi se sjećao ijednog susreta sa njom. Neki nećaci su i umrli, a drugi su rođeni poslije rata.
Ali da se ispravimo – iako je malo konkretnih uspomena, sjećanje na Rapku u porodici ne blijedi.
Rođena je kao drugo najmlađe dijete Nazifa i Melće Zekić. Imala je tri sestre, Dženku, Hajru i Sevdu, i brata Mahmuta. Svi su imali djecu, osim Rapke, bila je premlada kada je otišla u rat.
Ipak, u porodici se čuvaju dvije Rapkine stvari koje za nas danas definišu nju samu: jedna prijeratna fotografija i Partizanska spomenica koja joj je posthumno dodijeljena.
Draga nam je ta njena jedina fotografija jer je u njoj njen život i njena mladost. I posebno taj trenutak kad se sve čini dobro a život obećava mnogo.
Poput mnogih portreta tog doba, Rapkine svijetle oči gledaju negdje u daljinu, možda u neku bolju budućnost o kojoj je sanjala idealistična omladina Mostara, kojoj je pripadala i Rapka…
To su, ukratko, ti osjećaji koje nam je željela prenijeti Rapkina porodica.
Tražimo Rapku u istorijskoj literaturi. Njena kratka biografija je uvrštena u „Spomenicu Mostara 1941-1945“. Na spisku je boraca Mostarskog bataljona u istoimenoj knjizi Envera Ćemalovića. Ne pronalazimo puno o njoj, ali čitamo o napadu na partizansku bolnicu u Grušći u kojoj je i ona stradala.
Pokušavamo da rekonstruišemo njen mladi život. Ono što danas znamo je da je bila skojevka već sa šesnaest godina. Djelovala je ilegalno u gradu prve dvije godine rata, a oktobra 1943. odlazi u Mostarski bataljon. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon Sutjeske, i jednog od najtežih ljeta u ratnom Mostaru. Tog ljeta stradalo je dosta Mostaraca prilikom racije (gestapo je bio saznao za povratak iznurenih boraca u Mostar na oporavak), mnogo mladih je poginulo prilikom napada divizije „Princ Eugen“ na omladinski odred na Kamenoj, desilo se i prvo gradsko vješanje (Alije Rizikala i Drage Palavestre), te streljanja drugih zarobljenih omladinaca na Ovojcima… Privremeno oslabljeni Bataljon ponovo je rastao, i na jesen te godine, uprkos svemu, a možda baš i zbog svega toga, i jedna od novih boraca bila je i Rapka.
U odredu je radila kao bolničarka. Prije rata je zapravo bila radnica, ali Mostarke su išle na kurseve prve pomoći koje su tajno održavali doktori (među njima i dr Safet Mujić, prije nego je i sam otišao u odred), pa vjerujemo da je i Rapka bila jedna od tih djevojaka.
Bila je dio medicinskog tima kojeg je tih ratnih godina predvodio čuveni dr Isidor Papo. Njeni najbliži saradnici su bili Jusuf Bijavica, i ratne bolničarke Mugdeta Mujan, Fatima Ševa i Sofija Onešćuk. Zajedno su se brinule o ranjenicima i tifusarima, i sve zajedno su poginule 27/28. aprila 1944. godine u Grušći u napadu na partizansku bolnicu koja se skrivala u tom selu…
(Dok pišemo ove redove, shvatamo da vodimo razgovor baš na osamdesetu godišnjicu stradanja bolnice u Grušći – slava im).
Ono što smo još saznali iz literature je da su bolničari tih dana imali priliku da se sklone ali su odbili jer bi to značilo napustiti ranjenike. Na žalost, i odred koji im je poslan u pomoć a kojeg je predvodio Bećir Beća Trbonja, brat narodnog heroja Mehe Trbonje, nije uspio u tom zadatku, i sam Beća je poginuo…
Tako su se Rapkine svijetle oči ugasile sa dvadeset godina. Sanjale su te mladalačke oči, to znamo, ali su se nagledale i ratnih strahota. A danas znamo da su morale pripadati odlučnoj i hrabroj osobi…
Od porodice dalje saznajemo da Rapka nije sama otišla u Bataljon. S njom je išao, ili je čekao u odredu, njen momak, prezivao se Slipičević. (Nije isključeno da se radi o Esadu Slipičeviću koji takođe ima spomen-ploču na Partizanskom i koji je poginuo nekoliko mjeseci iza Rapke). A Rapkina nije bila jedina pogibija u porodici, napominju nam. Njen brat Mahmut, učitelj u Ljubinju, takođe je ubijen za vrijeme rata.
Porodici i Rapkina Partizanska spomenica puno znači. Crvena tinta je mjestimično izblijedila i tek se nazire, ali ostali dio teksta se još dobro vidi. Izdana je 1950. godine i potpisao je Josip Broz Tito. Rapka je nazvana narodnim borcem a to sve govori.
Rapkine slika i spomenica su uokvirene i čuvaju se kao najdraža uspomena u Aranđelovcu, u kući Rapkinog nedavno preminulog nećaka. Izvor: porodični arhiv. Fotografija spomen-ploče: S. Demirović (2018.)