Mostarski Neimarevići – od revolucionera do kolekcionera umjetnina – sve za Mostar

1989. godine Ksenija Neimarević iz Beograda poklonila je Mostaru vrijednu zbirku umjetničkih slika kroz Zadužbinu “Sava Neimarević”. Zbirka je dugo putovala dok se nije skrasila sa postavkom u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača. Ksenija je izdanak poznate mostarske porodice Neimarević, koja je platila najvišu cijenu u borbi za radnička prava i protiv fašizma, a iz kuće Neimarevića krenuo je prvi mostarski odred 1941. godine.

Neimarevići* su živjeli u četvrti Bjelušine u Mostaru. Sava Neimarević, istaknuti komunista i revolucionar, jedan od prvih u Mostaru, bio je jedan od osnivača KPJ, član Mjesnog komiteta KPJ za Mostar i Oblasnog vijeća KPJ za Hercegovinu, prije toga u Sindikatu metalaca i Socijaldemokratskoj stranki Bosne i Hercegovine još od 1912. godine. Rođen 1896. godine, po zanimanju je bio limar, a školovao se i u SSSR-u. Bio jedan od osnivača poznatih mostarskih institucija sporta i kulture – FK „Velež“ 1922. godine i prvi sekretar kluba, te osnivač KUD „Abrašević“, gdje je bio član uprave od osnivanja 1926. godine. Odličan poznavalac njemačkog jezika, mobilisan je u prvom svjetskom ratu i borio se na Italijanskom frontu. Iz austrougarske vojske je dezertirao 1917. godine, a 1920. godine se oženio sa Anikom Anđelopolj, sestrom poginulih srpskih dobrovoljaca sa solunskog fronta i Dobrudže.

Sava Neimarević, jedan od prvih mostarskih revolucionera. Izvor: knjiga “Gojko Vuković”. Po Mensuru Seferoviću, njegova je sudbina “jedna od najneobičnijih i najpotresnijih” iz plejade jugoslovenskih revolucionara (…)

Kada je aprila 1920. cijelu zemlju zahvatio generalni štrajk željezničara, a u Savinoj kući je nekoliko dana ilegalno zasjedao mostarski štrajkački štab. Kao član rukovodećeg štrajkačkog tijela za Bosnu i Hercegovinu otpušten je s posla u rudniku uglja. Zbog svoje djelatnosti, štrajka, rasturanja letaka i brošure „Manifest balkanske komunističke federacije“, robijao je više puta. Prvi put 1920. osuđen je na 6 mjeseci zatvora, a ponovo je uhapšen i 1922. zbog osnivanja “Veleža”. U zatvoru je ostao 3 mjeseca pa je interniran u Gacko gdje je ostao do 1923. godine. Poslije toga se zaposlio kod Gojka Vukovića kod koga je položio majstorski ispit, a potom na željezničkoj stanici u Mostaru. Otpušten je poslije dva mjeseca, zatim uhapšen i u zatvoru ostao 5 mjeseci. Hapšen je ponovo 1926. i u zatvoru je ostao nekoliko mjeseci. U to vrijeme, pa do svog naglog odlaska u SSSR, bio je povremeno sekretar Mjesnog komiteta Partije.

Kao blizak saradnik Gojka Vukovića i Rade Bitange, 1927. godine kandidovao se na sreskoj listi na parlamentarnim izborima za Mostar i Gacko.

Gojko Vuković i Rade Bitanga, prekaljeni mostarski revolucioneri, saradnici Save Neimarevića.

Gojko Vuković je bio nosilac kandidatske liste Republikanskog saveza radnika i seljaka u okrugu Mostar, Sava Neimarević nosilac sreske liste za Mostar i Gacko, a Rade Bitanga za Trebinje, o čemu je izvještavala i “Borba”.

Izvor: list “Vreme“, 21.7. 1927.

Izvor: list “Vreme“, 17.8.1927.

Na predizbornoj konferenciji 1928. godine u Mostaru održao govor kojim je „pozvao prisutne, kojih je bilo oko 700, na zajedničku borbu, kako bi “udruženi radni narod sela i varoši mogao da se zajednički odupre navali udružene vladajuće gospode.“ Zbog tog govora policijski činovnik je zatražio njegovo hapšenje: „Nastala je gužva i on (Sava, prim.a.) je iskočio kroz prozor u dvorište, obukao feredžu, umakao i sklonio se u kuću Muhameda Guje, da bi se poslije desetak dana tajno prebacio u Sarajevo i Zagreb, a zatim (.,.) u Beč. Ranije izabran kao delegat BiH, otputovao je u Drezden, gdje je početkom novembra 1928, pod pseudonimom Mironović, učestvovao u višednevnom radu Četvrtog kongresa KPJ, a zatim preko Praga produžio u Moskvu.“

Kad je pošao za Drezden i Moskvu na “komunistički fakultet”, u Mostaru su iza 32-godišnjeg Save ostali nezaposlena žena Anika i petoro djece: osmogodišnji Života, šestogodišnji Pavle, četverogodišnji Todor i dvogodišnja Ksenija, i kćerka Odesa, koja je umrla u prvoj godini života. Iz sjećanja Savinog sina Pavla:

„Jedne noći, majka kaže da je to bilo 28. oktobra, iznenada je otac došao kući obučen u feredžu i sa svima nama se na brzinu ispozdravljao. Anika je plakala i ljubila ga. Baba Cvijeta takođe. Zatim je Sava poljubio Životu, mene podigao uvis i poljubio, pa brata Todora i malu sestru Kseniju. Života ga je nešto pitao, a mi smo u oca onako buljili i čudili se zašto je obučen u žensku haljinu i zašto nas toliko ljubi, pa smo svi počeli plakati, te nas je on ponovo ljubio i tješio. Činilo nam se da se veoma kratko zadržao milujući nas, ljubeći i pozdravljajući, a zatim ga je majka ispratila i brzo se vratila plačući. Zar smo mogli i pomisliti da će to biti naši posljednji zagrIjaji, poljupci i viđenje. Bio je to naš oproštaj od oca na njegovu odlasku u SSSR, odakle se nikada nije vratio.“

U SSSR-u se Savi izgubio svaki trag u vrijeme staljinskih čistki. Nije mu bilo dozvoljeno da napusti zemlju, iako je želio da „nastavi partijski rad“ u domovini. Bio je optužen da je „nervno popustio“, te su ga sovjetske vlasti poslale na „liječenje“ u psihijatrijsku bolnicu. Umro je 1936. ili  1937. godine.

Iz članka Mensura Seferovića saznajemo: “Dvadeset i nekoliko godina kasnije od Centralnog partijskog arhiva CK KPSS iz Moskve (supruga Anika i sin Pavle) dobili su “arhivsku ispravku”, izvode iz anketnog lista Save Neimarevića Lešića, najnužnije što svaki anketni list sadrži: da je rođen 1896. u Mostaru, navedene su mu partijske funkcije i školovanje, te gdje je radio, da je od 1934. penzioner, a od tada do 1937. na “liječenju u psihijatrijskoj bolnici”. I to je sve. Da je mrtav, da je okončao u staljinskim čistkama saznali su od Lešićevih drugova sa školovanja u Moskvi, čije pisane izjave potvrđuju potresnu dramu jednog čestitog komuniste i oca porodice, svjedoče o okovanosti jednog vremena i jedne sredine, o brutalnosti i nečovječnosti. “Dolazio je više puta i kod mene u stan, u hotel ‘Luks’, i iz svakog njegovog razgovora jasno je uvek dolazila do izražaja želja da se vrati u zemlju i nastavi svoj partijski rad”, zapisao je Dim. Stanisavljević Krka. “Inače je živeo skromno i povučeno, izbegavao je da govori o svojim porodičnim prilikama, jer je duboko preživljavao okolnost da je morao da napusti zemlju i da se odvoji od porodice. Ja sam samo jednom neposredno poveo razgovor o tome, ali je on duboko potresen teško uzdahnuo i pognute glave samo ćutao, dok su mu oči bile pune suza. Održavalo ga je samo čvrsto i nepokolebljivo uverenje da će i tome doći kraj.”

Supruga Anika

Nakon Savinog odlaska porodica je živjela iznimno teško. “Bili smo više gladni nego siti. Života i ja nosili smo veknu kući i često bismo uz put provrtili koru hljeba i iznutra izdubili i pojeli sredinu, a potom bismo koru vratili na svoje mjesto misleći da majka neće primijetiti”, sjećao se Pavle “vremena kad “glad očiju nema”, i kad su za to primali i batine, pa kako se majka Anika na razne načine dovijala da dođe do nekog dinara da bi djeci omogućila opstanak, kako je prala posuđe u restoranu, radila po kućama imućnijih građana, u bioskopskoj garderobi…”

Majku Aniku su često hapsili i saslušavali, zadržavali povremene skromne novčane uplatnice koje su stizale iz Beča, zaplijenili limarsku radnju, vršili ponoćne kućne premetačine, bušili zidove i podove tragajući za ilegalnim pošiljkama. Djeci je bilo zabranjeno školovanje, pa je Anika na nagovor prijatelja uputila kraljici Mariji molbu da odobri upis u prvi razred osnovne škole sinu Pavlu, jer školske vlasti bez odobrenja nisu smjele da prime na školovanje djecu odbjeglih komunista. Sudskim procesom dobila je zaplijenjeni novac, “crvenu pomoć”, kako joj je objasnio Gojko Vuković. “Od primljenog novca sašila je nama, trojici muškaraca, crvene bluze sa cmim mašnama i cmim pantalonama, a sebi i sestri Kseniji crvene haljine sa bijelom kragnom”, ispričao je Pavle publicisti Mensuru Seferoviću. “Tu sliku smo sačuvali. Tako obučene šetala nas je gradom. Kakva provokacija, inat i prkos – komunistička porodica, žigosana od režima, šeta Mostarom naočigled svih prijatelja i neprijatelja. Šeta i prkosi!” Godine 1932, ne dočekavši sina, umrla je Savina majka, baba Cvijeta, a Anika je dvije godine kasnije prešla u kuću svoje majke Cvijete.

Mladi Neimarevići

Sva djeca Save i Anike, Života, kao najstariji, te Pavle, Todor i Ksenija, bili su učesnici NOB-a. Prvoborac Života (izašao je iz Mostara s prvim odredom koji je, zapravo, sredinom avgusta krenuo upravo iz kuće Neimarevića), bio je upućen u Nevesinjski kraj na organizovanje partizanske vojske. Bio je zamjenik političkog komesara u štabu Prvog bataljona. Uhvatili su ga četnici „u vrijeme povlačenja partizanskih snaga iz Hercegovine i predali Talijanima“. Streljan je 28. jula 1942. kod Bileće, a pred smrt je uzvikivao “Živjela Komunistička partija Jugoslavije!”.

Mlađi sin Pavle radio je kao mostarski kurir, da bi se pridružio partizanima 1944. Preživio je rat i ostavio detaljne zapise o ratnim događanjima i revolucionarnoj aktivnosti svoje porodice. Sestra Ksenija i najmlađi Todor su pomagali pokretu otpora kao skojevci.

Života Neimarević ima spomen-ploču na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru. Fotografija Ksenije Neimarević je 1947. godine. Jedna ulica u Mostaru u blizini Lučkog mosta (poznata i ako Trtkov sokak) nazvana je po Životi Neimareviću.

Skojevka Ksenija

Ksenija Neimarević je kao dijete preboljela je djelimičnu paralizu. U ratu je bila mostarska skojevka i kurirka, a nakon rata je postala inženjer građevine, član Jugoslovenskog komiteta za visoke brane, stručnjak hidrauličnog smjera, glavni inženjer brane Đerdap I, a zatim direktor Đerdapa II. Napisala je niz značajnih radova iz hidraulike. U Parizu je izučavala strane jezike (poznavala ih je barem pet -francuski, engleski, njemački, ruski i italijanski), prevodila je predsjedniku Titu, kao i stručnu literaturu. Godine 1974. bila je jedan od scenarista dokumentarnog filma “Izgradnja brane sistema Đerdap”. Kolege su je prozvale „prvom damom s Dunava”. Dugo godina je stvarala zbirke umjetnina.

Pavle je zapisao o sestri Kseniji iz ratnog doba: “Od početka pripreme za ustanak, u Mostaru je počela da funkcioniše stalna kurirska služba. (…). Ako se ima u vidu raznovrsnost poslova kojima se kurirska služba bavila, u prvom redu usmeno ili pismeno prenošenje mnogih vesti, odluka, naređenja i drugih poslova i zadataka, a zatim raznog materijala, oružja i druge vojne opreme, pa do odeće, obuće, hrane i drugog – onda je jasno koliki je obim poslova obavljen. Za ove poslove u gradu su korišćeni najčešće oni najmlađi, koji su najmanje pažnje skretali na sebe. Tako je, na primer, naša sestra Ksenija, sa svega 13 godina, prenoseći poštu, poruke, razne materijale, pa čak i oružje (pištolje i ručne bombe) i municiju i drugo, upoznala najveći deo skloništa naših važnijih drugova u gradu: Jusufa Čevra, Hame Greba, Mira Popare, Vaska Gnjatića, Karla Batka, Mustafe Temina-Turke i drugih, jer je svakodnevno, od Živote ili Save Medana, upućivana do nekog od njih da nešto odnese, da ih pozove ili ih doprati na sastanak.” (Izvor: Mensur Seferović: “Zvijezde stajaćice).

Izvori: lijevo, knjige Mensura Seferovića, desno: Bilten DPMuH 2/16 (12).

Kuća-borac

I kuća Neimarevića u Bjelušinama, u ulici Partizanski put broj 18, ostala je zabilježena u istorijskoj literaturi, jer je za svo vrijeme rata radila “kao čvrsta tvrđava u borbi protiv neprijatelja”, te je “stekla i opravdala reči narodnog poverenja upisane na spomen-ploči koja je posle rata na nju postavljena (…)”. (Hercegovina u NOB, 4. dio, str 53.) A na spomen-ploči je pisalo da je kuća „bila tvrd orah u borbi protiv neprijatelja“, da je „jula 1941. iz nje krenuo prvi partizanski odred, a docnije, tokom čitavog NOR-a“ da su „iz nje kretale grupe i pojedinci u rat za slobodu i bolji život“.

Iz sjećanja Pavla Neimarevića: “Ranije sam rekao da su u 1941. godini odredi iz Mostara kretali, uglavnom, iz naše kuće. Ona se nalazila zaista na pogodnom mestu, pri vrhu ulice Bjelušina prema brdu, u ulici radnika (rudara i zanatlija), dobrih komšija. Imala je dobre prilaze iz više pravaca: sa Luke uz ulicu od Šarića džamija, od brda iz Toplog dola, uz Krivi sokak uz Voljevica ulicu, preko Pašinovca, kroz bašte i preko groblja. Uz to sama kuća je uklještena među druge zgrade i teška je za opkoljavanje u slučaju potrebe i pretresa, a jedno vreme je, dok je čitava porodica bila u Srbiji, bila i napuštena, što je pogodovalo radu za NOP. U ovoj kući dugi niz godina živela je naša porodica, još davno, pre rata, poznata policiji kao protivrežimska, žigosana kao komunistička, jer je otac Savo sa Gojkom Vukovićem osnivač Partije u Mostaru, majka Anika više puta hapšena, kao i stariji brat Života. Tako je bila kao predodređena za ovaj rad. U njoj je našao utočište i Savo Medan po dolasku iz Španije, iz nje je krenuo prvi odred za organizaciju ustanka u Hercegovini, što je sve uticalo da se u njoj nastavi borba protiv neprijatelja za sve vreme rata. Razume se, ovaj rad se nije odvijao samo iz naše kuće u Bjelušinama, već su se odredi pred kraj 1941. godine i u dogovoru sa Lazom Radišićem, počeli otpremati i iz njihove kuće, a kasnije i iz kuće Milice Samardžić. (Hercegovina u NOB, 4. dio)

ZADUŽBINA SAVA NEIMAREVIĆ

Sa završetkom Drugog svjetskog rata, Pavle i Ksenija prelaze u Beograd. Da veza sa Mostarom nije nikad oslabila potvrđuje Ksenijina namjera da umjetničke slike koje je sakupila tokom života pokloni svom rodnom gradu. Zbirku koja nosi ime njenog oca predata je Mostaru 1988. godine pod uslovom da postavka bude smještena u starom dijelu grada, gdje je odrasla.

Ksenijim riječima: “Moj otac, Sava Neimarević, rođen 1886. u Mostaru. Nestao godine, vjerovatno, 1936.-1938. u SSSR-u. Oca se ne sjećam, ne pamtim. Poznajem ga samo kroz priču moje majke Anike. (…) Mostar je bio njegova najveća ljubav i moja takođe. Ja dolazim u svoj grad iz svih krajeva svijeta. On tu sreću nije imao. Moja razmišljanja danas, evo, postaju stvarnost. Tamo u prostorima Staroga grada gdje je moj otac radio, u kojima je boravio, volio ih, ostavljam dragom ocu ljubav – slike najpoznatijih jugoslovenskih slikara. Ne zbog zaborava, jer će on živjeti, već zbog ljubavi i obećanja koje sam mu dala, a koje nikada nije stiglo do njega. Njegova Ksenija” (Bilten DPMuH 2/16 (12))

Slike su se početkom rata nalazile u Domu omladine, a “iz tog objekta u ratu prebačene i širokobriješki franjevački samostan. Na insistiranje Ksenije i predsjednika Srpskog građanskog vijeća Mostar, navodno i diplomatskim putem, krajem devedestih slike su ponovno vraćene gradu i ponovno deponirane u Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača” (Slobodna Evropa, 2006.)

U zbirci se nalaze 63 slike značajnih jugoslovenskih likovnih predstavnika moderne i apstraktne umjetnosti iz pravaca impresionizma, ekspresionizma, intimizma, poetskog realizma i kubizma. Među njima su djela M. Sefića, N. Gvozdenovića, P. Milosavljevića, M. Kujačića, N. Graovca, A. Jeremića Cibe, A. Lazarevića, B. Kovačevića, B. Filipovića File, F. Čermaka, Lj. Ivanovića, M. Čađevića, O. Kostića, Z. Price te C. Romano. (Bilten DPMuH 2/16 (12))

Primjeri slika iz Zbirke Sava Neimarević. Izvor: https://dpumh.files.wordpress.com/2016/07/bilten_22.pdf

Izvori: Mensur Seferović: “Zvijezde stajaćice“, https://znaci.org/00003/462.pdf str 139, https://znaci.org/00003/467.pdf; https://fmks.gov.ba/download/zzs/ns8/28.pdf; Slobodna Evropa, “Muzejski skandal bez presedana” (2006); https://dpumh.files.wordpress.com/2016/07/bilten_22.pdf ; https://maticahrvatska-mostar.com/wp-content/uploads/2022/04/motrista_120-121_web.pdf;

* Primjedba: prezime ove porodice je često pisano na dva načina: kao Neimarović i Neimarević. Autori “Spomenice Mostara 1941-1945.” su smatrali da je pravilno Neimarević.

Povezani članci: