Sjećanja učesnika: bataljonski kurir Hilmija Mrgan

Iz stare štampe, o boravku borca Mostarskog bataljona u Jajcu za vrijeme AVNOJ-a 1943. godine.

Ima li šta prijatnije nego kada naviru draga sjećanja. Penzionisani oficir JNA, naš sugrađanin Hilmija Mrgan već četrdeset godina živi u uspomeni na jedan novembar – ratni i revolucionarni. Evo, i sada je novembar, sa svojim svijetlim praznicima i Hilmijinim uspomenama. Zamolili smo ga da ih se ovog puta zajedno prisjetimo.

Priču o novembru 1943. godine počećemo mnogo ranije. Od predratnih dana, od siromašne, ali čestite porodice Mrgan iz Mazoljica, o četiri brata koja su rano ostala bez oca i majke. Mladi, razboriti mladići, u vrtlogu zbivanja u predvečerje rata, osjetili su već rano pravu istinu budućeg čovječnog življenja i s velikim simpatijama priklonili se revolucionarnom pokretu, da bi se kansije među prvima, našli u partizanskim redovima.

Boreći se za egzistenciju i svijetle ideale tadašnje mladosti, uz pomoć starijih drugova komunista, najmlađi od njih Hilmija obreo se kao učenik u Krojačkoj radnji Alije Ćišića, gdje je bilo jedno od najpoznatijih stjecišta mostarskih komunista. Mlad, pun elana, Hilmija je izučavajući zanat, uz Mustafu Turku, Hamu Čerkića, Boru Radana, Slavka Balaća, Životu Neimarevića, Envera Ćemalovića, Vaska Gnjatića i druge, koji su se ovdje okupljali, izučavao mnogo značajnije: o neophodnosti naše borbe za velike ciljeve. Odani skojevac Hilmija je dobijao prve, a potom sve složenije zadatke. Jednom prilikom uspješno je završio veoma delikatan zadatak: španskom borcu Špoljariću omogućio je bezbjedan boravak i kretanje u gradu. Zakratko je sedamnaestogodišnji Hilmija postao čvrst oslonac u besprijekornom funkcionisanju veza između Bataljona i Mjesnog rukovodstva Partije Mostara i u odražavanju svih veza po direktivama drugova. Obezbjeđivao je sigurno kretanje ilegalca, njihov odlazak u partizane, nadzirao teren Bjelušina, Brankovca, Mazoljica, Podveležja, pratio kretanje neprijateljskih jedinica i sumnjivih lica, a nakon pete ofanzive radio na terenu tražeći odsječene borce, kojima je bio veza za ulazak u grad. Nakon ponovnog izlaska Mostarskog bataljona na teren, Hilmija je postao jedan od njegovih kurira.

U štabu…

I evo nas u novembru 1943. godine. U Štabu Mostarskog bataljona, u kojem se stalno nalazio Hilmija, osjeća se neka užurbanost. Dolazi naredba da se kreće. Gdje?

– Nas desetak iz Bataljona, među kojima su bili drugovi naši rukovodioci Enver Ćemalović, Salko Fejić i drugi, krećemo uz zvanične delegate. Uz put nam je rečeno da nam je cilj Jajce – prisjeća se naš sagovornik. – Dolazimo u Vakuf, a tamo, za mene, veliko iznenađenje – susreo sam se s drugom Turkom, koji je tada bio jedan od mojih idola i saznajem nešto što me se jako dojmilo: nalazili smo se na velikoj slobodnoj teritoriji. A, onda, opet iznenađenje od kojeg se srce širilo u grudima: do Jajca smo putovali pravom partizanskom željeznicom. Od Vakufa i dalje sretali smo drugove iz drugih partizanskih jedinica. Bili su to pravi vojnici u uniformama, saznanje da smo već jaka vojska.

Susret s Jajcem predstavljao je novo iznenađenje. Varošica okićena: po prozorima i balkonima ćilimi, osjeća se užurbanost na ulicama, izuzetno raspoloženje. Kola i pjesme. Prvu noć smo se smjestili kako smo stigli, a sutradan nama Mostarcima je dodijeljena vila nekog odbjeglog doktora, koji je bio naklonjen ustaškom pokretu. Vila se nalazila samo ulicu dalje od Komande mjesta. Poslije napornog puta i našeg življenja u vrletima Prenja, prijatno iznenađenje bila su kupatila gdje smo se osvježili i uredili za ovako svečane dane.

Pred Komandom mjesta i na ulicama susrećemo partizane, borce iz drugih krajeva. S nama, Mostarcima, bila je jedna drugarica Mileva – Krajiškinja, koja se nakon pete ofanzive, ranjena i odsječena, krila u selima konjičke župe. Saznaviši za nas, na Boračkom jezeru nam se priljučila i s nama krenula u Jajce gdje se srela s drugovima iz svog kraja. Bio je to dirljiv susret.

Brzo smo se srodili s gradom, s njegovim stanovnicima. Sjećam se kako je u blizini naše kuće živjela velika porodica koja je u Jajce došla bježeći ispred četnika iz sela Jezero. Sprijateljili smo se s njenim ukućanima i u slobodno vrijeme, uz pjesmu, pomagali im komati kukuruz za zimu. Drug Meho Arap, koji je sa svojim vedrim raspoloženjem bio pravo osvježenje u našem Bataljonu, u gradu se, izgleda, najbolje “snašao”. Sjećam se kako smo jedanput izgubili dosta vremena tražeći ga, a onda ga nađemo kako lijepo divani u jednoj kući, a pred njim velika tepsija vruće, tek pečene pite.

Oduševljavala me atmosfera u gradu, koja je najavljivala veliki događaj, kao i saznanje da je to slobodan partizanski grad, s već organizovanim životom. Sa zadovoljstvom sam gledao kako neki šepavi čovjek odlazi u tvrđavu odakle izviđa, i kad ugleda avion, okreće ručnu sirenu upozoravajući nas na opasnost.

Povremeno smo dobijali zadatke da patroliramo. Jedanput nam je stigla naredba da pretražimo područje uz željeznicu, jer je primijećena neka sumnjiva grupa. Teško smo prešli preko starog željezničkog mosta koji nije imao prolaze za pješake i u jednom kućerku, zaista, uhvatimo grupu ustaša koja se tu krila.

Noć na mostu

Na sam dan zasjedanja dobijemo zadatak da budemo obezbjeđenje u samom Domu i to na balkonu, gdje je trebalo da bude sjedište strane delegacije. Zauzeli smo svoja mjesta, a ja sam bio izuzetno srećan što ću biti sudionik događaja koji se tako dugo spremao. Ali, uoči samog zasjedanja hitno smo povučeni dobivši zadatke na obezbjeđenju grada, na najvitalnijim tačkama. Saznajemo da su u oštrim borbama razbijene veće neprijateljske formacije u okolini Blagaja kod Kupresa i da se neke neprijateljske grupe, razularene, probijaju prema gradu. Uz još dvojicu drugova dobio sam zadatak da čuvam most na ulazu u Jajce. Tu smo ostali cijelu noć naoružani puškomitraljezom. Hladnoća nam se uvula duboko u kosti, iza nas grad koji se polako stišava, a ispred, u jednoj strani vidimo rasplamsalu veliku vatru. Čujemo povike, vrisku, ali s obzirom na zadatak, ne smijemo napustiti položaj. Saznali smo da je do temelja izgorjela kuća u kojoj su se zapalile prazne, suve vinske bačve.

Ujutro nam drugovi donose radosne vijesti: Tito je proglašen maršalom! Tu riječ sam prvi put u životu čuo, ali sam joj se radovao, jer sam znao da je to nešto uzvišeno, nešto što smo svi tokom borbe željeli. Tog dana sam prvi put vidio Tita. Istina, u prolazu (od mjesta gdje je bio smješten pa do Doma gdje je održano zasjedanje). Nisam ga prepoznao, ali sam po reagovanju okoline shvatio da je to naš vrhovni komandant. Poslije, tokom rata, više nisam imao priliku da ga ponovo vidim, sve do druge polovine 1944. godine kada sam kao borac 13. hercegovačke brigade otišao u Prateći bataljon Vrhovnog štaba, koji je kasnije prerastao u gardijsku brigadu gdje sam bio punih pet godina.

Kada smo se vraćali na Boračko jezero, uz put smo razgovarali o AVNOJ-u. Ja, mlad ne znam šta znači riječ AVNOJ, ali sam bio spreman da za njega poginem. Pri povratku od naših pretpostavljenih saznajem da će Odred jačati, da ćemo imati više bataljona. Poslije sam s posebnim zadovoljstvom obavljao svoje zadatake u održavanju veze s terenom, posebno Mostarom, odakle sam dovodio nove borce i grupe. I, evo, nakon 40 godina, skojevac Hilmija je sretan što je pripadao ratnoj mladosti Mostara, o kojoj rado priča današnjoj omladini u želji da oni nastave njihove ideale: slobodu i zajedništvo.

Zapisala Sevleta Memić za “Slobodu”, članak “Novembar u Jajcu”, 26.11.1984. Zahvaljujemo porodici Mrgan Đikić na ustupljenom materijalu.

FOTO-GALERIJA:

* pali borci Mostara.

Hilmija Mrgan, rođen 1926. u Mostaru, šegrt početkom Drugog svjetskog rata, član SKOJ-a od 1941, od 1943. u Bataljonu. Kurir. Brat palog borca Asima Mrgana.

Gornji red: Hilmija Mrgan tokom rata. Donji red: Hilmija Mrgan s drugovima, vjerovatno zadnjih godina rata (slika lijevo, Hilmija je treći s desna) i nakon rata (slika desno, Hilmija u sredini, sjedi). Izvor: Arhiv porodice Mrgan Đikić.