Iz stare štampe: tajna duga 43 godine, sudbina skojevca Arifa Hadžiselimovića

Prenosimo članak Karla Drage Miletića iz lista “Sloboda” od 30. V 1988. godine.

Prije kratkog vremena Arhiv Hercegovine je primio dopis od Arhiva Hrvatske sa slijedećim sadržajem:

“U prilogu vam dostavljamo kopiju dopisa Austrijskog generalnog konzulata u Zagrebu, Jabukovac 29, te vas molimo da o rezultatu vašeg istraživanja neposredno obavijestite stranku.”

Priložen je prepis austrijskog konzulata u Zagrebu s uobičajeno kurtoaznim uvodom.

“Austrijski Generalni konzulat izražava svoje poštovanje Arhivu Hrvatske, a čast mu je zamoliti za biografske podatke o vojniku

ARIF HADŽISELIMOVIĆ, rođenom 21.12.1924. u Mostaru, poginuo dne 5.5.1945. u Linzu.

Nije poznato da li je imenovani služio u Hrvatskoj vojsci, u “Wermachtu” ili, pak, u NOV.

Nadalje nedostaje točna adresa, i podatak o građanskom zanimanju Arifa Hadžiselimovća.

Podatke o pripadnosti vojsci i jedinici, o funkciji i adresi stanovanja traži “Crni križ” Austrije – organizacija za brigu za vojnička groblja…”

Arif se odgajao, sa svojih pet sestara, u jednoj od onih kuća u Podhumu (sada Muje Bjelavca ulica) prilijepljene na podnožje brda Hum.

Kao jedinac, bio je okružen ljubavlju majke Emine i sestara, a uvijek ozbiljni otac Sabitaga, po tadašnjim običajima, svoje osjećaje je prikrivao, i kao da je svu pažnju poklanjao radu njegovih dviju mlinica, one u Ilićima i ove druge uz sami Stari most.

Arif s uspjehom pohađa trgovačku akademiju. Ali, ima neke nauke koja se ne predaje na školskim časovima. Arifa je doteklo i do tog izučavanja, pa je već 1941. godine primljen u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).

U poznatim “pobunama” napredne omladine mostarskih škola, početkom 1942. godine, održavaju se sastanci po kućama, dogovori o štrajkovima. Arif u njima uzima puno učešće, a mjesto sastajanja je i njegova kuća. Postepeno se razvio u primjernog rukovodioca, pa je nakon formiranja Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ) postao sekretar Gradskog odbora u Mostaru.

Marta 1944. godine u Mostaru je sprevedeno veliko hapšenje pripadnika ilegalnog pokreta. Uhapšeno ih je (nečitko) među kojima su mnogi bili omladinci.

Tadašnji upravitelj Župskog redarstva u Mostaru, dr Bogašin Šoić – Mirilović, nasljednik isto tako po zlu poznatog Mate Roke, nije imao povjerenje u svoje lokalne “žbirove”. Pozvao je iz Sarajeva ekipu policajaca, među kojima se isticao po brutalnosti njihov “šef” Jakubović, do rata sarajevski brico.

U zatvorskom paklu se našao i Arif Hadžiselimović poslije hapšenja na Glavnoj ulici 19. marta 1944. godine.

Uporedo sa isljeđivanjem u policijskom zatvoru NDH, zatvorenici su prebacivani na isljeđenje u njemački zatvor, gdje su ih pripadnici njemačkog obavještajnog odjeljenja EK 2 isljeđivali, uz iste brutalnosti kao i u policijskom zatvoru.

I Arif je prošao kroz taj pakao. Tragove pronalazimo u prašnjavim dokumentima, u zapisniku o njegovom saslušanju, izvršenom 27. marta 1944. godine. Saslušavan je u “uredu E.K. 2, po redarstvenicima iz Sarajeva”.

Zapisnik je nedovršen, otkucano je samo devet redova. Bez potpisa i bez traženih priznanja.

Ubro je otpremljen u zloglasne ustaške logore Jasenovac i Staru Gradišku.

Porodica na razne načine pokušava da mu olakša strašno tamnovanje u logoru smrti. Stalno šalje pakete, angažuje poznanika u Gradišci. Iako logoraši imaju pravo na jedan paket mjesečno, iz kojeg ustaše pokradu ono najvrednije, porodica šalje Arifu paket svake nedjelje. Šalje sve više, odgovarajući na svečešća pisma koja im Arif upućuje iz logora.

Njegovi najbliži ne primjećuju da su postali predmet manipulisanja ustaških zlikovaca, koji izvlače od porodice sve što su mogli izvući.

I nakon otpremanja Arifa, s jednom grupom logoraša iz Jasenovca u njemački logor, porodici u Mostar stižu pisma, navodno upućena od Arifa, u kojima se traži ubrzano slanje paketa, a traži se i novac.

Arifovi ne primjećuju da rukopis na kartama iz logora nije rukopis njihovog Arifa, da ubice iz jasenovačkog logora, koji pišu ta pisma, ne razlikuju u njihovom prezimenu slovo dž od đ, da ne poznaju neke mostarske lokalizme, uobičajene u saobraćaju mostarskih porodica.

Na osnovu primljenih pisama iz logora njegova porodica je bila ubijeđena da je Arif sve do pred samo oslobođenje Jugoslavije bio u Jasenovcu.

Negdje na tom strašnom evropskom ratištu, Arif je dočekao dan slobode, susret s američkim i sovjetskim vojnicima. Zajedno s ostalim zatvorenicima, logorašima, krenuo je na kamionu prema Jugoslaviji. Kamion pretrpan ljudima i stvarima.

Ali, Arif nije stigao u Jugoslaviju.

Mjesec dana poslije završetka rata, jednog toplog junskog dana 1945, na avlijska vrata u Pothumu dovukao se Sabitaga, puzeći na rukama i nogama. Kada se pribrao, saopštio je porodici, da su mu preko Crvenog križa saopštili da je Arif poginuo. I, eto, od te vijesti, njega je nešto presjeklo.

Nekoliko mejseci iza toga njegovim sestrama je rekao jedan komšija da posjete čovjeka koji je upravo bio došao u Mostar, a bio je u njemačkim logorima. Moža on zna nešto. Sestre saznaju da je Arif poginuo kod Linca nesretnim slučajem. Pao je s kamiona. Povratnik im je izdao Arifovu legitimaciju, izgužvanu i čađavocrnu.

I pored svega otac Sabitaga ne vjeruje u sinovljevu smrt. Kada se, kao svjedok, 10. oktobra 1945. godine pojavljuje pred Komisijom za dokazivanje zločina, Sabitaga iznosi podatke o sinu, koje je do tada saznao na razne načine, ali kao da u sve to sumnja, jer kaže “da će on sve to provjeriti”.

Dvije godine kasnije Sabitaga je umro, a da nije uspio provjeriti šta se desilo s njegovim sinom.

Majka Emina kao da se zarekla – od saznanja za Arifovu smrt, nije izlazila iz kuće. Provela je tako desetak godina, a onda je njen zet, Salim Ćorić uspio nagovoriti da joj pokaže Mostar. Pristala je i sjela u auto. Kada se vratila kući, rekla je: “Sve se promijenilo, a nekoliko mladića je ličilo na našeg Arifa”.

Nastavila je dostojanstveno tugovati. Pokušavala je saznati za sinov grob, ali bez uspjeha. Tako sve do 1960. kada je umrla, tiho, kao što je i živjela.

Uzaludni su bili pokušaji sestara da nešto saznaju o Arifovu grobu.

A sada, 43 godine nakon pobjede na fašizmom, i isto toliko godina nakon Arifove smrti, na gotovo nevjerovatan način, doznaje se da je sve ovo vrijeme Arif bio sahranjen na nekom groblju u Lincu, s točnim podacima rođenja i smrti, vremena i mjesta, s njegovim imenom i prezimenom, ali bez naznake kojoj je vojsci pripadao.

Mostarskom skojevcu, poginulom do kraja neobjašnjenom smrću, 4 dana nakon proslave njegovog praznika, crvenog 1. maja, i isto toliko dana prije konačnog sloma evropskog fašizma, mladiću koji na dan smrti nije navršio 21 godinu života, nije mjesto na nekom “vojničkom groblju u Lincu”.

Tu, u njegovom Mostaru, gdje jedna ulica nosi njegovo ime, gdje je na jednoj od mnogih ploča poginulih boraca NOR-a na Partizanskom spomeniku uklesano ime i prezime Arifa Hadžiselimovića, treba i mora da nađu počivalište ostaci ovog skojevca.

Vama gospodo iz Austrijskog konzulata u Zagrebu, autor ovih redova izražava svoje poštovanje, uz molbu da se na privremeni grob ovog hrabrog mladića, u Lincu, ureže obilježje koje će slučajnom i namjernom posjetiocu staviti do znanja da Arif Hadžiselimović nije bio vojnik “Hrvatske vojske” (uzgred da primijetim, Hrvatska vojska je bila u sastavu NOV, a ono što vi nazivate hrvatskom vojskom mi nazivamo fašistima), niti “Wermachta”. Arif je bio jedan od miliona boraca protiv najvećeg zla čovječanstva – fašizma i jedna od njegovih milionskih žrtava.

Uz to vas molim, stavite nekom prigodom na grob tog mladića neki cvijet, ali neka bude crvene boje.

Nemojte da “Crni Križ” stavi neku crnu krizantemu. Vjerujte, tu je boju mrzio.

Njegova je boja bila crvena. Toj boji je posvetio svoj kratki život.”