Ljubo Gordić: Osmi iz reda smrti
Razgovor Miše Marića sa koautorom popularnih knjiga “Heroji sa obala Neretve” i “dr Safet Mujić”.
Na Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine uveče, na Boračkom jezeru, uz logorsku vatru, izviđačima iz Mostara je o liku Ahmeta Pintula govorio Ljubo Gordić. Kasnije su dječaci i djevojčice zapjevali ono “Plamen se diže”. Pjevao je sa njima i Ljubin sin Danko, desetogodišnjak.
Na istom jezeru nekada, davno, takvu istu pjesmu pjevao je i Ljubo Gordić, trinaestogodišnji skaut. Pjevao je to on i na Bjelašnici i svugdje gdje su skauti odlazili. A sa tim skautima je ovako stvar stajala. Vojne vlasti “pokojne kraljevine” su mislile da ih odgajaju u svome duhu. I grdno su se varale. Partija je rano uzela sve u svoje ruke i članovi KPJ su mlade skaute odgajale u svome duhu, jednostavno ih pripremale za SKOJ. Negdje 1938. ili 1939. – sjeća se Ljubo Gordić predavanja koje im je održao Veselin Masleša. I sjeća se još likova ĆIĆE – Riste Milićevića, Danila Milićevića – VLADIKE, Predraga Škrobića i drugih koji su aktivno djelovali u skautskoj organizaciji i prepremali ih za SKOJ. Primili su ga 17. februara 1941. godine zajedno sa Mišom Vulićem, ubijenim iste godine, i Milenkom Todorovićem koji je i danas živ u Novom Sadu. Toliko o tome, a zatim je dotutnjao rat i on sa čitavom porodicom biva deportovan u Srbiju, u Valjevo. I tamo nalazi istomišljenike sa kojima Ljubo druguje. Kakvo je bilo to drugovanje najbolje ilustruje podatak da su se jednog dana u blizini sela Krušika svi oni našli u jednom dugom, jako dugom redu, ispred stavično zjapećih otvora cijevi njemačkih pušaka i mitraljeza.
U redu smrti
I počelo je brojanje. Svaki deseti je istupao naprijed. To mu je bio posljednji korak do umiranja. Ljubo Gordić je bio osmi. Drugi do njega je prozvan. A da je bio prozvan on, na ovom mjestu bi se završavalo pisanje i život bi bio siromašniji za jednog Skojevca i danas dobrog čovjeka. Neko bi drugi izviđačima na Boračkom jezeru pričao o Ahmetu Pintulu, prijatelju. Kada su Talijani aneksirali područje Hercegovine i Mostara, vraća se kući. I on, i majka, i brat Aco, grafički radnik, svi dolaze u kuću u koju su se već smjestili tri izbjegličke porodice iz Slovenije. Bila su to vremena. A onda su komšijske porodice Hakala, Hadžića, Slijepčevića i Hadžajlića sa Carine od srca podijelile ono malo što su imale sa Gordićima. Tako je to uvijek na toj Carini bilo.
Onda počinje period veze sa Ivanom Bajalom koji je radio pod pseudonimom JUG. Sakupljao je obavještenja, radio na partizanskoj tehnici i slično. Sa Savom Milavićem uhvaćen je i zatvoren 1942. U policijskom zatvoru je ostao 14 dana i zahvaljujući vezama pokreta, te Bori Petriću, Mehmedu Sarajliji, nekako se izvukao. Pred samo oslobođenje Mostara ponovo je dospio iza rešetaka, ali bježi i priključuje se partizanskim jedinicama.
To je bio prvi susret Ljube Gordića sa slobodom. Bio je prekomandovan u partizansku štampariju Vrhovnog štaba NOV Slovenije, kasnije u štampariju ZAVNOH u Šibeniku gdje je susreo Vladimira Nazora koji je u slobodnom vremenu satima volio da razgovara sa mladim Hercegovcem, grafičarom koji nije završio grafički zanat, ali ga je silom prilika i željom srca dobro savladao. Prelamao je tekstove na slovenačkom, koji nije govorio, slagao bez linotipa, pravio linoreze i sve onda štampao na mesarskom papiru.
Pjesnik Vladimir Nazor (1876.-1949.) poznavao je i palog borca sa Partizanskog spomen-groblja, dr Vjekoslava Slovinića, takođe rodom sa Brača.
Postoje vjerovatno i danas te brošure i napis koje je štampao Ljubo Gordić, sin grafičkog radnika Dušana, priučeni grafičar, postoje vjerovatno u nekom muzeju. Po završetku rata ostao je u Armiji. Najprije kao stariji vodnik, pa domaćin divizije, njen sekretar, pa još neke dužnosti kojih se više ne može sjetiti, a ko bi se i sjećao, davno je to bilo. Demobilisao se 1950. godine i vratio u Mostar, gdje nije više bilo oca Dušana, grafičkog radnika. Otac je umro prije toga, sina nije bilo da ga posljednji put isprati.
Neko je rekao da život piše romane. Tužne ponekad. Poslije toga je išao sa dužnosti na dužnost, prema potrebi. Od informatora u Oblasnom komitetu partije pa do današnje dužnosti sekretara komisije za očuvanje revolucionarnih tradicija Opštinskog odbora SUBNOR Mostar. Usput sakuplja materijale i piše. Piše svoja sjećanja, otima od zaborava godine ratne i ljude iz tih godina. I od prije. O komunistima između dva rata. Mogao bi i više, ali uslovi nisu baš najsjajniji. Za pisanje treba vrijeme i prostor, a Ljubo Gordić baš nije bogat ni jednim ni drugim.
Eto tako je to.
Mišo Marić
Izvor: list “Sloboda”, digitalni arhiv B. Vučine. Fotografije spomen-ploča: S. Demirović.
Ljubo Gordić i Refik Hamzić su koautori knjiga na temu narodnooslobodilačke borbe.
Narodni heroj Ahmet Pintul:
Povezani članci: