Tripo Šarenac: Bila su to teška vremena (1983.)
Razgovor sa Tripom Šarencem, borcem koji je prvi na bijelom konju ujahao u oslobođeni Mostar, o teškim iskušenjima Pete ofanzive.
Razgovarati o epopeji Sutjeske sa Tripom Šarencem – učesnikom NOB-a od 1941. god., prekaljenim komunistom, u toku revolucije komesarom Sjevernohercegovačkog partizanskog odreda, znači proživljavati s njim još jednom sve strahote koje je 1943. godina donijela narodu i borcima naših krajeva.
– U završnim borbama IV neprijateljske ofanzive i za vrijeme priprema i izvođenja V ofanzive, okupator i domaći izdajnici nanijeli su ogromne žrtve narodu sjeverne i sjeverno-istočne Hercegovine – priča nam naš sagovornik. – Fašističke horde, u svom bijesu zbog neuspjeha njihovih nastojanja da unište glavninu partizanskih snaga, vršile su odmazdu nad stanovništvom. Neka sela, recimo Zasad, zaseok Vranjskih i Vrbica potpuno su spaljena. Poznata su i mnoga stratišta na kojima su u to vrijeme okupatori i domaći izdajnici vršili strijeljanja – grupna i pojedinačna – partizanskih simpatizera.
– Prelaskom glavnine partizanskih snaga u istočnu Hercegovinu, 23. i 24. marta jedinice Treće i Devete divizije oslobodile su Nevesinje i Gacko – nastavlja Šarenac. – U sastavu Treće divizije bila je i Deseta hercegovačka brigada, u čijim redovima su se zajedno borili i Srbi, i Hrvati i Muslimani. To je, u pravom smislu riječi, bila brigada bratstva i jedinstva.
Dva bataljone Desete brigade, zajedno sa novoformiranim odredom i bataljonom “Sloboda”, koji se vratio iz Dalmacije, privh dana aprila vodili su žestoke borbe na području Stoca i Ljubinja. Dijelovi Pete crnogorske brigade prodirali su od Gacka prema Bileći. Deseta hercegovačka popunjavana je novim borcima – Nevesinjcima, Gačanima, Stočanima i Bilećanima. U njenom sastavu pred V ofanzivu, za koju smo saznali tek koncem aprila, bilo je 1250 boraca. Preko Zelengore i Volujaka povlačili smo se prema Pivskim planinama, gdje smo saznali da je drug Tito donio odluku da se vratimo nazad u pravcu istočne Bosne. U njegovom pismu bilo je nešto, što načenije bilo karakteristično za druga Tita, koji je u svim prilikama govorio da treba čuvati borce, kadrove… Predočivši nam tešku situaciju u kojo smo se našli, pisao je da je jedini izlaz u borbi u kojoj nećemo žaliti svoje živote.
– Vraćali smo se u osvit 1. VI 1943. godine preko improvizovanog mosta na Pivi, koji su neprestano bombardovali i mitraljirali neprijateljski avioni. Dobar dio boraca i konja survao se s mosta u Pivu. Bilo je potrebno da ovladamo terenima Vučeva, Volujaka i Maglića, da bi se naše jedinice mogle probijati preko Sutjeske u pravcu Istočne Bosne. Duboko su mi se urezali u sjećanje teški trenuci iz tih borbi, kada su naši ranjeni drugovi prekraćivali sebi život, kako bi olakšali jedinicama proboj – jer za brigu o svakom teškom ranjeniku bio je potreban čitav vod.
– Drugog juna 1943. ranjen je drug Vlado Tomić – zamjenik komandanta brigade. Nosili smo ga na Mratinjski javorak i tražili doktora Papu da ga operiše. U jednoj kolibici, uz svijetlo luča, izvršena je operacija, bez anestetika. Drug Vlado nije niti jednom jauknuo – samo se neprestano raspitivao jesu li naše jedinice potisnule neprijatelja. U strašnim mukama herojski se držeći, ipak je podlegao ranama. sahranili smo ga sutradan u jednom dolu, kopajući noževima i puškama raku, pod kišom neprijateljskih kuršuma.
Naredbom Vrhovnog štaba od 3. juna, Deseta hercegovačka brigada ušla je u sastav Druge proleterske divizije, izuzev Mostarskog bataljona. Preko Vučeva i Sutjeske, popeli smo se na Zelengoru, preko Starih Katuništa i Balinovca probijali se prema Miljevini. Na sve moguće načine – žicom, minama, rušenjem ceste, neprijatelj je nastojao da nam prepriječi put. U borbama koje smo tada vodili, broj boraca naše brigade je prepolovljen. Tokom cijele ofanzive, velike teškoće zadavala nam je njemačka avijacija, koja je u grupama dolazila iz Mostara i Sarajeva. bila su to uistinu teška vremena – gledao sam kako sestra ostavlja teško ranjenog brata, jer više nema snage da ga vodi, i odlazi naričući za njim.
Dešavalo se da polumrtvi roditelji ostvljaju kraj puta polumrtvu djecu. Glad i tifus uzimali su svoj danak. Ali, naša narodnooslobodilačka vojska uspjela je da premosti sve teškoće, u prvom redu zbog toga što smo bili jedinstveni, spremni da izvršimo svako naređenje, što smo se oslanjali samo na sopstvene snage, jer smo bili svjesni da jedino mi sami, sa našim narodima, možemo izvojevati pobjedu.
– U toku proboja drug Tito je donio odluku da se Deseta hercegovačka brigada vrati na terene Hercegovine. Već u novembru 1943. god. formirana je Dvadeset deveta hercegovačka udarna divizija. Naši borci prošli su u daljim borbama Hercegovinu, Bosnu, dio Hrvatske, i Slovenije do Trsta, dajući veliki doprinos konačnoj pobjedi.
– Vrijeme koje nas uči da nema teškoća koje se ne mogu prebroditi. Žrtve koje su pale na Sutjesci i u toku cijelog našeg NOB-a obavezuju naše narode, a posebno mladu generaciju, da budno čuvaju teško stečenu slobodu – zaključuje razgovor naš sugovornik.
Zabilježila: Vesna Hlavaček
PRILOG:
Tripo Šarenac, član KPJ od 1939. godine. U toku NOR-a bio je član Okružnog, Oblasnog i Sreskog komiteta KPJ, sekretar OK KPJ za južnu Hercegobinu i politički komesar Sjeverohercegovačkog partizanskog odreda. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941”, dobitnik Nagrade ZAVNOBIH-a i bio je član Savjeta Republike.
Partizani ulaze u oslobođeni Mostar. Na bijelom konju desno je mladi Tripo Šarenac.
Povezani članci: