20/11/2023

Mostarski revolucionar Gojko Vuković, muž Zlatke i otac četvero “Zlatnih” poginulih u NOB-u

Gojko Vuković (1887-1934), istaknuti predratni revolucionar i politički radnik, osnivač FK “Velež”, saradnik je i mentor mostarskih komunista stare generacije. Svojom harizmom i angažmanom u borbi radničke klase inspirisao je narodne mase i buduće revolucionare, a njegovu borbu nastavili su članovi njegove uže porodice od kojih niko neće dočekati slobodu.

Gojko Vuković, 1930. i 1936. godine.

Izdvajamo detalje iz života i djela Gojka Vukovića i njegove porodice iz članka Seje Đulića:

“Gojko Vuković je rođen 31. jula 1887. godine u Mostaru. Po zanimanju je bio limarski radnik. Limarski zanat izučio je u rodnom gradu, gdje je do 1914. godine radio i privremeno „frentovao“ po nekim evropskim zemljama. Već je tada radio na osnivanju i učvršćivanju organizacija sindikata i Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine u Mostaru i okolini, da bi poslije otpuštanja iz austrougarske vojske, u kojoj je služio od 1914. do kraja 1916. godine, u polulegalnoj političkoj aktivnosti postao istaknuti lider radničkog pokreta u Mostaru i čitavoj Hercegovini.

I poslije cjepanja radničkog pokreta između 1918. i 1920. godine ostao je vjeran svom pretežito revolucionarnom opredijeljenju, tako da je od Vukovarskog kongresa Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) do svoje smrti bio član Centralnog vjeća, odnosno Centralnog komiteta KPJ.

Na listi KPJ izabran je u Mostaru za poslanika Konstituante i bio nosilac radničke liste za mostarski okrug 1923, 1925. i 1927. godine.

Učestvovao je u radu Trećeg kongresa KPJ i Četvrtog kongresa Kominterne. Često zatvaran od strane policijskih organa, 1929. godine bio je osuđen od strane Državnog suda za zaštitu države u Beogradu na tri godine robije.

Izvor: list “Borba“, 14.10.1979.

Nakon izlaska iz kaznionice u Sremskoj Mitrovici u maju 1932. godine, iako pod stalnom policijskom prismotrom, Vuković je nastavio svoj revolucionarni rad.

Umro je 6. jula 1934. godine u Mostaru od poslijedica pada sa krova jedne kuće na kojoj je obavljao limarske radove.

Nakon Gojkove smrti njegova porodica — supruga Zlatka i djeca Mladen, Slobodan, Radojka i Rade nastavili su da budu aktivni učesnici revolucionarnog komunističkog pokreta u Mostaru. U njihovoj kući, 31. jula 1941. godine održavao se partijski sastanak, na koji je upala ustaška policija. Tom prilikom bila je uhapšena Gojkova supruga Zlatka (1893—1941) i istog dana strijeljana. Bacila je bombu na ustaše, omogućivši bijeg učesnicima sastanka. Nakon upada ustaša u kuću, Gojkov sin Slobodan (1919—1941) je pobjegao u selo Rodoč, ali je istog dana bio uhapšen i sutradan 1. avgusta je strijeljan zajedno sa Jusufom Čevrom, narodnim herojem.

I ostala Gojkova djeca stradala su u toku Narodnooslobodilačkog rata – najstariji sin Mladen (1917—1942), poginuo je na Romaniji; kćerka Radojka (1924—1943) je bila zarobljena poslije Pete neprijateljske ofanzive na Sutjesci i potom ubijena u logoru Jasenovac; najmlađi sin Rade (1926—1945), poginuo je u završnim borbama za oslobođenje zemlje na Ivan sedlu.

Pogibijom Rade Vukovića ugasila se loza časnog revolucionara Gojka. (…)”

Pročitaj više: blog Seje Đulića

Fotografije spomen-ploča S. Demirović. Fotografije boraca iz knjige “Gojko Vuković”.

Nekadašnja bista Gojka Vukovića: prema očevicima, bačena je u Neretvu tokom posljednjeg rata i nikad nije pronađena.

Svojim djelom i žrtvom Vukovići su trajno zadužili Mostar, te se grad do zadnjeg rata sa velikom pažnjom odnosio prema očuvanju sjećanja na ovu porodicu.

Ulica u kojoj su stanovali Vukovići u Donjoj mahali u Mostaru nazvana je po Gojku Vukoviću.

29. novembra 1984, u okviru Muzeja Hercegovine otvorena je spomen-kuća Gojka Vukovića u kojoj je postavljena stalna izložba pod nazivom “Gojko Vuković, život i revolucionarni rad”. Izložbu je sačinjavalo 260 eksponata i panoi koji su svjedočili o životu, djelu i stradanju šest članova porodice Vuković.

Život i djelo Gojka Vukovića inspirisali su 1979. godine dokumentarno-poetsku dramu “Ljudi s juga”, autorsku predstavu Ahmeta Obradovića o suđenju komunistima iz 1927.godine (Gojku Vukoviću, Radi Bitangi, Mehmedu Bilaloviću i drugim). Predstava je doživjela 54 izvođenja, a igrali su Toni Pehar, Velimir Njirić, Ante Vican, Mekrema Vukotić… Dvije godine kasnije Obradović je takođe ovu dramu režirao za Radio Sarajevo. Takođe, TV Sarajevo je emitovalo emisiju “Naslijeđe: O Gojku Vukoviću, velikom revolucionaru i njegovom životu” 1974. godine.

Repertoar ansambla “Mostarske kiše” je uključivao pjesmu “Zlatka Vuković” posvećenu ovoj porodici (tekst: Mišo Marić, muzika: Josip Sliško). Pjesnik Svetislav Mandić, školski drug Slobodana Vukovića, posvetio mu je nekoliko stihova u pjesmi “Onaj sudnji dan”.

U posljednjem ratu spomen-kuća je postala komandno mjesto čete Donja Mahala, te od 1993. godine nije više u posjedu Muzeja Hercegovine. Tokom rata su nestajali eksponati, te je do kraja rata 1995. ostao samo bakreni reljef na fasadi zgrade u dvorištu. Gojkova bista je po svjedočenju očevidaca u ratu “završila u Neretvi”. (…). Spomen-kuća je obnovljena 2015. godine, a bista nije pronađena.

Izvori: Asim Krhan, 60 godina Muzeja Hercegovine u Mostaru, 2010.; blog Seje Đulića

Zahvaljujemo Gordani Miletić-Buzaljko i Amiru Zagorčiću na pomoći prilikom traženja materijala.

PRILOZI:

Kratka biografija predratnog revolucionara Gojka Vukovića (1887-1934), objavljena u časopisu “Proleter” povodom njegove smrti nesretnim slučajem.

“Početkom jula umro je u Mostaru u 47. godini života drug Gojko Vuković, član CK naše partije. Radnička klasa Jugoslavije i kompartija opet je izgubila jednog od prvih među prvima, najboljih među najboljima iz stare garde revolucionarnih boraca. Radni narod Bosne i Hercegovine izgubio je u drugu Gojku posle Đure Đakovića, svoga najomiljenijeg i najpopularnijeg vođu i zastupnika.

Život druga Gojka, to je život borca, revolucionera, to je smanjena istorija radničkog pokreta u B. i H. Još kao mladi metalski radnik drug Gojko stupa u redove a uskoro ima čelo predratnog socijalističkog pokreta u BiH. Skupa sa Gjurom Djakovićem, još prije rata vodi borbu protiv oportunizma i oportunističke politike socijalne demokratije. Osnivanje prvih partijskih i sindikalnih radničkih organizacija u Hercegovini – to je djelo Gojka na čelu nekolicine tadašnjih drugova. Još prije rata i za vreme rata drug Gojko je proganjan, hapšen i osuđivan do strane crnožute monarhije zbog rada u radničkom pokretu, bio je interniran u koncentracionom logoru u Aradu.

Rusku revoluciju i ideje boljševizma drugo Gojko prigrljava sa svojstvenim mu žarom i oduševljenjem. U lenjinizmu drug Gojko nalazi ono što je duge godine tražio u radničkom pokretu – nepatvoreni marksizam i rukovodstvo za revolucionarno djelovanje. On djeluje i cijeli svoj život daje za borbu, za revoluciju. Ni zatvor, ni robija, ni batine i mučenja, ni gladovanje porodice, žene i djece ne koleba ga na tome putu. On stvara organizacije, on organizuje pokrete i štrajkove, on vodi demonstracije, on uči i odgaja mlade drugove za borce i vođe pokreta sa rijetkom ljubavi, taktom i umjesnošću, primjenjujući marksizam-lenjinizam. On ima (nečitko) i političkih protivnika, okorjelih i (nečitko) izviždanih na javnim skupštinama, ali ličnog neprijatelja Gojko nije imao. Radnik, seljak, sirotinja – o Gojku govori sa oduševljenjem i ponosom, klasni neprijatelji sa strahopoštovanjem. On je fanatik sa živim idejama, nepokolebivim vjerovanjem i poštovanja dostojnim znanjem i energijom. Tako o njemu reče jedan buržoaski političar i krvni neprijatelj komunizma 1925. godine. Pogrda „fanatik“ (nečitko) klasnog neprijatelja jeste (nečitko) za revolucionera.

Gojko je borac za partiju, borac za pravilnu političku liniju partije. Iskorištavajući nacionalističku groznicu poslije oslobođenja B. i H., buržoazija pokušava skrenuti radnički pokret u nacionalistčke vode Jovo Smitran i zvonaši nikad ne dobiše ni kusastog pristaše među radnicima i seljacima u Hercegovini. Drugi pokušaj buržoazije, sa Jakšićima i centrumaštvom, nije bolje prošao. U Mostaru i čitavoj Hercegovini njihov barjaktar Tomanović odveo je sa sobom ravno 2, slovom dve pristalice k socijalnoj demokratiji. Antipartijska desna frakcija s Matkovićem nikada, ni po najsitnijim greškama nije mogla druga Gojka i njegovu organizacjiu skrenuti s partijskog puta. I lijevi i desni dobivali su kratak odgovor: mi smo za partiju i za Kominternu. Kao dugogodišnji član Centralnog komiteta partije, drug Gojko je okupio oko partije u svome kraju čitavu radničku klasu i veliki dio seoske sirotinje. Hercegovački radnici su nepodijeljeno za komunizam, za kompartiju. To je u prvom redu djelo druga Gojka na čelu partijske organizacije. Očuvati za nasljedje, na mjesto Gojka istaći desetke i stotine novih boraca za Gojkovo djelo, dalje voditi borbu koju je i Gojko vodio i dovesti je do pobjede – to je zadaća komunista, Gojkovih učenika i najljepši spomenik drugu Gojku.

Mi odbijamo sa gnušanjem klevete buržoaske štampe protiv Gojka – revolucionera, da se je tobože bio potpuno povukao iz političkog života. Izdržavši 5 godina robije drug Gojko je tek izišao sa robije i odmah nastavio rad nelegalno i nevidljivo za klasnog neprijatelja. Pitajte, gospodo, onih preko 3000 ljudi sa njegova pogreba, pitajte cijeli radni narod Hercegovine, je li se Gojko povukao i ostavio njihovu borbu!

Porodici druga Gojka naše toplo drugarsko saučešće.

Slava drugu Gojku! Napred u borbu pod njegovom zastavom!

CK KPJ”

Stihovi Miše Marića:

ZLATKA VUKOVIĆ

U staroj kući prema vodi,
na čija okna jorgovan pada,
četvoro zlatnih Zlatka rodi.
Mladen, Slobodan, Radiša, Rada.

Nagnuta iznad “Singer” mašine,
Noćima šila parče hljeba,
Tkala slobodu što će da sine,
Sa modrog platna mostarskog neba.

Vrijeme mučko u smrt satka,
Majku i djecu u istom ratu,

Četvoro Zlatnih i peta Zlatka,
Krakova pet je zvijeda u zlatu.

Otac je Gojko otiš'o prvi
Majka,
Pa Ćerka,
Pa Tri Mladića

Sa istog mlijeka
Od iste krvi,
Ta divna Četa,
Četa Vukovića.