Sjećanje na palog borca: Ante Zuanić, momak koji bi bio pravnik

U Mostaru nam je sve izgorilo, a o dundi Anti znam samo iz priča.

A priča počinje prije Antinog rođenja, za vrijeme Prvog svjetskog rata, i to sa jednim drugim Antom, njegovim ocem, po kojem je dobio ime. Ante stariji, nono, Dubrovčanin je porijeklom (zapravo Zuanići su starinom od plemića de Zuana sa Hvara), a dobar dio života proveo je kao Mostarac (pored boravka u Rogatici, Bugojnu, Čapljini… kud god ga je vodio posao).

Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je student prava u Gracu u Austriji. Desilo se jednom da odu na nekakav brod tokom rata, tu ih uhvate Englezi i tako završi u zarobljeništvu. Radili su u polju u Engleskoj i morali su pjevati dok su brali jabuke. A on je zapjevao jednu dubrovačku pjesmu, i tako su shvatili da uopšte nije Austrijanac već Hrvat, te su ga pustili kući. U zarobljeništvu mu je oslabio vid, ali je barem usput uspio naučiti engleski, vladao je odlično sa više jezika.

Nakon rata je sreo nonu na praksi u Bugojnu. Švabica, otac konjički oficir, cijela porodica, osim nje, tih godina vratila se za Študgart. A ona je ostala jer se udala za nona. Godinu dana je boravila u Dubrovniku kod njegove majke i sestara, i čekala da diplomira. I rodila prvo dijete godinu dana kasnije u Rogatici. Poslije su ih sve poslali u Mostar gdje je nono radio kao sudija.

Bubi, kako su ga zvali, odnosno Ante mlađi, taj njihov prvjenac, rođen je 1924. Nona ga je rodila sa osamnaest godina, a njemu je bilo osamnaest kad je poginuo, njoj, dakle, oko 36 kad ga je izgubila. Samo što nije odmah saznala za njegovu pogibiju, već tek krajem rata. Čekala ga je sve do 1945. Gledala je povorke partizana i tražila ga… dok nije saznala da je poginuo.

Ante mlađi je bio isti nono. A nono je bio ponosit, otresit. Ters, kako kažu u Mostaru. I jako uporan.

Kao dijete, Ante mlađi bi dolazio u Dubrovnik i kupao se na Porporeli i skakao sa stijene dok ne bi uspio skočiti kako je tu običaj… Tako je pričala nonova sestra kod koje bi dolazio – uporan od najranijih godina…

U školi nije htio da uči njemački kao znak otpora fašizmu, pa su ga roditelji morali staviti u Konvikt u trećem srednje radi “boljeg odgoja”. Tamo su ga vrbovali za SKOJ… što nije bilo teško jer je bio antifašist u duši.

Pričali su da je samo otišao jedne zime, biće da je bilo ’41, jer poginuo je već aprila 42. Pričali su da je otišao a da nije ni kaput uzeo. Bez pozdrava, samo je majci ostavio poruku: „Ne tražite me“.

O Antinoj hrabrosti nam je govorio poslije rata njegov komesar. Koliko znamo, njih devet su bili opkoljeni u kući u Bjelimićima kod Janjine (Konjic). Štitili su odstupnicu i nisu se htjeli predati. Kad je kuća zapaljena, išli su u proboj. Iako najmlađi, bio je desetar. Iz njegove desetine, dvojica su se nakon hvatanja spasili skokom u Neretvu, koliko znamo, vezanih ruku… Ostale su na licu mjesta strijeljali.

O strijeljanju su obavijestili Antinog oca. Uručili su mu oštampanu „presudu“ koju su najvjerovatnije pripremili kasnije. Ne znamo zašto su mu je dali, vjerovatno da ga zastraše i ucijene, jer im je i on sam bio sumnjiv.

On je krio tu presudu i činjenicu o sinovljevoj pogibiji do kraja rata. Jedno vrijeme su govorili da je Ante u Dubrovniku. Samo je nono znao da je poginuo, šutio je i tako štitio obitelj…

Kao sudija u Mostaru, nono je za vrijeme rata tražio rupe u zakonu da bi oslobodio brojne optuženike. Jednom je neka žena došla do njih, nono joj je bio spasio muža koji je kasnije otišao u partizane. Bilo je to u sred rata, vladala je glad, a njegova žena je došla sa cijelom kokoškom. Istjerao je i rekao da mu više ne dolazi, da on nije potkupljiv. Eto, takav je bio, ters, strahovito ponosit.

A morao je i sam da se sklanja, bio je podvrgnut raznim pritiscima, pa je jedno vrijeme rata proveo u Dubrovniku. Doživio je i to da oslijepi od jedne granate. A za zalaganje mu je nakon rata dodijeljen Orden zasluga za narod.

Poslije rata su nono i nona prvo stanovali u Domu zdravlja, a onda su dobili stan preko puta, na Bulevaru. Tu se čuvalo nekoliko stvari od Ante mlađeg, sve do ovog zadnjeg rata, kad je na Bulevaru bilo to što je bilo.

U stanu je bila ta presuda o njegovom streljanju, i jedan strip sa brodovima kojeg je dundo Ante sam nacrtao…  Strip je bio veličine bilježnice, crtan tušem, sa likovima, krmom i brodovima, stvarno je bio divan, iako crno-bijeli, nezavršen. Ali i po njemu se vidjelo koliko je bio uporan i precizan. Na žalost, to ništa više ne postoji.

Bilo je i dosta slika, ali jedna gdje su njih petero zajedno, bila je uvijek najupečatljivija. Roditelji, najmlađi brat Đuro u majčinom naručju, a sestra Nikica i najstariji brat Ante stoje.

Na toj fotografiji Ante je bio isti otac, preslika. Ni jedan ni drugi nisu podnosili nepravdu. Prema onom što znam o dundi Anti, da je poživio, i on bi bio nepotkupljiv, tvrdoglav, uporan. Imao je očevu narav i poštenje, i majčin osjećaj za pravdu i dobrotu. Vjerujem da bi završio pravo. I mlađi brat je studirao pravo, to im je svima bilo u krvi.

Nonu sam obožavala, a ona nikad nije govorila o njemu. I nije išla na Partizansko spomen-groblje. Desilo se samo jedanput, kad je bila prilika, u vezi streljačke sekcije u Ekonomskoj školi koja je nosila Antino ime. Pristala je da ode i majka me poslala da joj pravim društvo. Ne znam zašto me poslala, da li je htjela da osjetim snagu roditeljske ljubavi ili boli za djetetom…

Nona je teško hodala, ali ispele smo se nekako na najgornju terasu, tamo kod Zupčanika gdje je bila Antina spomen-ploča. Taj trenutak se urezao u moje srce, moje pamćenje, svo moje biće. Kleknula je, zagrlila kameni cvijet s njegovim imenom i počela ga maziti rukama. Nisu to bile suze, to je teško objasniti. Otad znam šta je tuga majke.

Ali nisam joj smjela priznati da Ante nije tu, već u zajedničkoj spomen-kosturnici. Jer poslije rata, kad je napravljen spomenik, borce sa Janjine su prenijeli na ovo mjesto. To znam jer su mi pričali da su Antu prepoznali po zubima.

Nono bi pričao o Anti, najviše sa zetom, i pjevali bi, jer kod nas se uvijek pjevalo. Pjevali bi i engleske pilotske pjesme.

Eto, to je to što nam je poznato o Anti. Mada zapravo sad shvatam da je ovo bila priča o dva Anta, malom i velikom. Veliki koji je dobro poživio, do svoje 94, i, kao svi Zuanići, bio dugovječan. Koliko je i mlađi mogao poživjeti da nije bilo to što je bilo. Jer bili su nekako isti, kad se sjetim one fotografije. I podjednako ters.

Intervju: M. Pješčić. Zahvaljujemo Dubravki Soldo Kakarigi na razgovoru i podacima koje su “u obitelji prenošene iz generacije u generaciju…da se ne zaboravi”.

Povezani članci – zapisi o borcima: