„Bili su pravi ljudi“: Govor Avde Hume prilikom otvaranja Partizanskog spomen-groblja 25.9.1965. godine
Prenosimo dijelove govora objavljenog u mostarskoj “Slobodi” pod nazivom „Lučonoše naše revolucije odredili su sudbinu novim pokoljenima“ . Zahvaljujemo CIDOM-u na ustupljenom materijalu.
(Početak teksta nedostaje)
“(…) Nastavak sa 1. strane
Mi znamo njihova imena i prezimena, poznajemo i njihove mukotrpne i rijetko vesele živote, ali ta sjećanja o njima ostaju samo kao margine one njihove velike biografije koja je izrasla u usponu i pobjedi revolucije. Tu su se izgradili njihovi likovi revolucionara i zajednički veliki lik heroja ovoga grada, a djelo same revolucije kome su posvetili svoje živote stvorilo je od njih simbole moralnih vrijednosti trajnih, onoliko koliko bude trajanje čovjeka na ovoj planeti.
Ovi su ljudi još u sebi nosili iskre otpora bogumilskih vremena prema papskim hurijama i njihovim furlanskim, francuskim i mađarskim najamnicima koji su vijekovima ugrožavali ove krajeve želeći da protegnu svoju vlast u duboko zabita, u šumama i planinama sakrivena naselja Bosne i Hercegovine. Oni su nosili u sebi tragove tih istih bogumilskih plemena, koji su u vlažnim i tamnim sjenkama stoljećnih šuma živjeli stalno u strahu, u borbi da se sačuva goli život i potomstvo i koji nisu imali nikada mnogo vremena i mira da grade i da provode bezbrižan život. Njima je jedino ostajalo da na svojim nadgrobnim spomenicima izraze ono što nije bilo dostupno njihovim željama u svakodnevnom životu: više radosti, igre i zabave; i kao da su htjeli bar njih da zagriju neispunjenim željama čovjeka koji je otišao negdje gdje neće bit ometan tegobama života.
OTPOR JE TRAJAO VIJEKOVIMA
U ovim ljudima tinjali su i otpori protiv stravičnih nasilja turskih vladavina i feudalnog porobljavanja, i buntarski pokreti seljaka protiv agrarnih nepravdi i feudalnog bezakonja. Bune i bundžije sa svijetlim likovima najumnijih i najznačajnihih među njima nadahnjivale su i naše drugove koji su ovdje sahranjeni, jer su znali da osjete istorijski kuontinuitet moralnih vrijednosti. U njima su živjeli i otpori prema Austriji, njenoj politici rasturivanja nacionalističkih i šovinističkih strasti i sukoba, vjerskih netrepeljivosti, nacionalnog porobljavanja i teške eksploatacije radnog čovjeka u početnoj kapitalističkoj akumulaciji na našem tlu, još u krilu neuništenog feudalnog društva; njihova generacija je još nosila u živom sjećanju „Mladu Bosnu“ i njene mladiće koji su u sebe prikupili moralne vrijednosti one svijetlije strane naše istorije koja ih je pratila svojom nemoći nerazvijenih i uvijek u embrionalnim oblicima formiranih društvenih odnosa i idejnog i političkog primitivizma. Samoprijegor i spremnost ratne generacije na krajnju žrtvu za čovjeka stvarali su nova nadahnuća i snažili volju za potrebu borbe koja je bila vrhunac sve one ranije. Bez obzira koliko su naši ljudi bili svjesni i svijetlog i tegobnog istorijskog kontinuiteta i njegovih naslaga u karakteru i svijesti, to naslijeđe je neotuđivo živjelo i ispunjavalo se u svim novim društvenim i političkim odnosima, bilo kao čiste vrijednosti koje uzdižu ljude izdvajajući ih kao predvodnike narodnih težnji, bilo kao iskrivljenje koje ih unižava i zbunjuje.
Ovi heroji koji su prešli na vječno zborište u ovu zgradu bili su ljudi koji su izrasli na kontinuitetu naše istorijske tradicjie, ali naročito u savremenim uslovima borbe radničke klase, njene ideologije i njenih političkih ciljeva; oni su bili komunisti i SKOJ-evci koje je Komnistička partija prihvatila, vaspitala i oplemenila. Ona je borbene i slobodarske tradicije naših ljudi stapala u nove vrijednosti i oduhovljavala svojom humanističkom ideologijom, oplemenjujući u konkretnim akcijama međuljudske odnose. Takvi ljudi su i mogli da ponesu napredne revolucionarne ideje, da se ispolje kao borci koji neće iznevjeriti ni sebe ni svoj poziv, jer je njihova riječ bila uvijek djelo. Oni nisu bli pocijepane, razbijene ličnosti, nego ličnosti sa svojim izgrađenim i usaglašenim i intelektualnim individualitetima.
A Mostar je grad koji je imao svijetlih dana u svojoj prošlosti i kao borbeno, kulturno, nacionalno i političko središte cijele Hercegovine. Najveći dio njegove novije istorije vezan je za slobodarske tradicije njegovih građana i naroda Hercegovine. Pa i onda kada su prodirala preko socijal-demokratske partije, prva marksistička učenja i prve ideje radničkog pokreta, radnička klasa, njeni predvodnici i svi pripadnici njenog pokreta od prvih početaka nisu prihvatili oprtunizam, političku neborbenost, pomirljivu klasnu politiku i sporazumašku praksu socijal-demokratizma, nego ono što je socijal-demokratima služilo kao parola i forma – a to su ideje naučnog socijalizma i revolucije. One su postale idejna preokupacija i konkretna politička akcija radničke klase i njenih saveznika. I od tada pa sve do potpunog idejnog i političkog sloma, socijaldemokratska teorija i praksa nisu mogle da nađu nikakvog korijena u radničkom i naprednom pokretu Mostara. Nije samo socijal-demokratija doživjela idejni, organizacioni i politički slom, nego su ga doživjele i sve ostale građanske političke i kulturne koncepcije koje su počivale na nacionlističkim i šovinističkim a ne na demokratskim programima.
MOSTAR JE OSTAO DOSLJEDAN SEBI
Takav grad je odgajao ove ljude, primio ih u Partiju i SKOJ, naučio ih i vaspitao da vole ljude i istinu i da nesebično budu odani borbi za slobodu i socijalnu pravdu i da u toj borbi budu odlučni i smioni, uvijek spremni na najteže žrtve da bi se ostvarila ideja revolucije. Oni su imali živi primjer boraca i revolucionara koji su se pripremali za najviši poziv revolucije u predratnom periodu i padali u zatvore, logore, odlazili na robiju i provodili godine po tamnicama, a oni koji su se vraćali nakon dugih godina ojačani, bili su odlučniji, nemirniji, uporniji, nesebičniji, spremni na nove žrtve, da bi pripremili revolucionarni pokret svakodnevnim političkim i kulturnim akcijama, za odlučujuće i otvorene bitke sa neprijateljima revolucije.
To je dalo pečat ovome gradu i uvrstilo ga u najznačajnija mjesta u Jugoslaviji u kome je radnički pokret bio na takvoj idejnoj i organizacionoj visini da se mogao upustiti i u najodlučnije i najteže okršaje u cilju ostvarenja svoga programa. Takva njegova sopstvena situacija i aktivna revolucionarna fizionomija, stvorila je neizbježno od njega centar revolucionarnog pokreta u Hercegovini i jedno od najznačajnijih žarišta slobodarske i revolucionarne akcije u Bosni i Hercegovini.
Ovaj grad ostao je dosljedan sebi i u doba narodnooslobodilačke borbe. Njegovi sinovi koji use se borili puškom u narodnooslobodilačkoj vojsci, iako ih je bilo i po drugim jedinicama i kao rukovodilaca i boraca, naročito u hercegovačkim – bili su najviše koncentrisani u mostarskom bataljonu koji je bio naoružani odred Komunističke partije. U njemu je bilo okupljeno najviše politčkog i partijskog kadra – zajedno s borcima iz grada ovih 700 ljudi koji ovdje leže – i zato je na hercegovačkom terenu normalno bio predoređen da vrši vanredan zadatak – da oružjem i politčkom akcijom razvija i proširuje bazu narodnooslobodilačke borbe. On nije bio samo jedan bataljon u narodnooslobodilačkoj borbi, već je za cijelo virjeme svog postojanja bio istureni odred revolucije i Partije koji je primao zadatke i izvršavao ih pod najtežim uslovima rata bez ikakvih kolebanja. On je za ostale jedinice bio primjer moralno-političke i idejne snage najodlučnije vojne akcije kao i inicijative da se drugi pokreću u borbu. Iako je u njemu izginulo boraca nekoliko puta više nego što je bio njegov prosječni brojni sastav – njegova čistota i prekaljenost i visoka borbena spremnost plijenili su svakog borca, novog borca i dizali ga na visinu najboljih i bataljon je ostajao. On je bio čist od svakog kolebanja i trenutnih slabosti koji su se prirodno javljali u našoj narodnooslobodilačkoj borbi u koju su uvirale stalno nove snage, pa i sa shvatanjima koja se nisu uvijek poklapala sa smislom i krajnjim ciljevima naše revolucije. On je osjeke revolucije izvlačio visinom svoje političke svijesti i vojničke spremnosti. On je bio čist od svake nacionalističke netrepeljivosti i bilo kakve šovinističke zagriženosti.
Za bratstvo i jedinstvo naših naroda bio je pripremljen još prije rata u njedrima revolucionarnog pokreta radničkih demokratskih snaga Mostara. Njegova idejna politička osnova počivala je na proleterskoj solidarnosti bratstva i ljubavi među ljudima i narodima; to je bila unutrašnja snaga njegovog jedinstva koja je očvrsla još više u oružanim bitkama za bratstvo među našim narodima. I onda kada je prijetilo da se borba pretvori u šivonističko-nacionalističkr obračune koje je neprijatelj potpirivao i unosio u ustanak, i onda kada je borba za bratstvo u narodnooslobodilačkom pokretu bila najteža dok se nije razbuktala, Mostarski batlajon među prvima je lio krv svojih boraca za bratstvo i grmio političkom riječju i politčkom akcijom, naročito na hercegovačkom terenu, protiv šovinizma, mržnje i nacionalističkih pokolja. Njegov borbeni primjer i njegova politička akcija imali su snažan odjek u cjelokupnom narodnooslobodilačkom pokretu u Hercegovini. Djejstvujući u okviru ostalih jedinica narodnooslobodilačke vojske i Hercegovini, on je imao i nečeg specifično svog. Osjeća se istovremeno i sastavnim dijelom i isturenom revoluconarnom bazom oslobodilačkog pokreta koji se razgranao u gradu Mostaru. Ta povezanost sa gradom davala mu je još više proleterski karakter, i nadahnjivala još više vjerom u pobjedu. Svi borci su bili svjesni da će jednoga dana bar intimno, stati licem u lice sa gradom i položiti račune o svom političkom držanju i svojoj borbi. Svaki od njih je htio da ima najbolju karakteristiku, živ ili mrtav. Oni su znali da će to učiniti pred istorijom i svojim narodom, ali su htjeli da im savjest bude čista i pred svojim gradom koji ih je sa toliko ljubavi i straha otpremao u partizane, pratio njihove borbe i sam svojom borbom pomagao.
MOSTAR I MOSTARSKI BATALJON BILI SU JEDNO
Borba i narodnooslobodilački pokret je jednodušno zbio u svoje redove skoro cijeli grad. On je povezao u svoje borbene ilegalne odrede i staro i mlado, i pismeno i nepismeno, i radnike i intelektualce – sve što je znalo da misli slobodoljubivo. Ljudi su padali u zatvore, ginuli, bili vješani, masakrirani. Revolucionarni ponos na svoj grad, gordost na njegovo istorijsko djelo, neprestana borbena i politička povezanost sa njegovim akcijama ispunjavala je borce Mostarskog bataljona novim snagama, plemenitim zanosima, i snovima i novim obavezama, jer se povezanost i solidarnost sa borbom u gradu osjećala kao nepisana direktiva Partije.
Taj borbeni kolektiv mostarskih boraca sastavljen od svjesnih i samostalnih ličnosti, od kojih je svaka bila sposobna da bude aktivni borac revolucije, neprestano je crpio revolucionarnu snagu iz saradnje i zajedničkih akcija sa ostalim jedinicama naše vojske i u intimnom kontaktu sa borbom svoga grada. Taj zagrljaj Mostaraca sa svojom vojskom i svojim gradom ostaje kao jedno od lijepih svjedočanstava o duhu naše revolucije. Drug Tito je jednom prilikom napisao: „Moram ovdje da podvučem činjenicu da je u toku čitavog oslobodilačkog rata Mostar dao cvijet svoje omladine u partizanske jedinice, i u borbi i u pozadini. Mladi naraštaji još iz školskih klupa popunjavali su hercegovačke jedinice i hrabro ginuli u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. To je bila omladina kojom treba da se ponosi ne samo Mostar već i narodi Jugoslavije.“
Skoro će biti 25 godina od prvih pušaka koje su navijestile zoru revolucije. Mnogo je koječega i velikog i malog, više dramatično značajnog nego malograđanski mirnog prohujalo za to vrijeme. Napravljen je ogromni preobražaj zemlje i izgrađena osnova socijalizma i socijalističkih humanističkih odnosa. U svim našim teškoćama, energičnim ostvarenjima i pobjedama u ovom poslijeratnom vremenu ležalo je ogromno iskustvo, odvažnost i smjelost, stečeni u periodu oružane revolcuije. Zbog toga nam nikada nije bilo teško i kada smo se susretali sa preprekama, nikada nam nešto nije bilo nemoguće i kada smo se nalazili pred nemogućim, jer je u nama neprestano djejstvovala snaga revolucije koja je pokretala ove ljude pred kojima stojimo danas tvrda srca i ponosni jer ih nismo iznevjerili već smo ostvarili osnove i njihovih i naših želja i njihovih i naših snova, i pretvorili ih u ljudska i materijalna djela.
Ovi ljudi – heroji i revolucionari – bili su zaista pravi ljudi i u svom neobičnom i u svom običnom životu. Njihovi životi i njihove smrt bili su onakvi kako ih je zamišljao i pjesnik i guslar i narod i Partija; bili su ona zgusnuta kap najljepših osjećanja i najjačih misli koje je kroz istoriju stvarala narodna vizija.
Bili su pravi ljudi – neka im je vječna slava.”
“Na mitingu je govorio Avdo Humo, član CK SKJ koji je, između ostalog, rekao da je ovo Spomen-groblje podignuto za večita vremena palim borcima ovog grada na čijem revolucionarnom delu treba da se vaspitava naša mlada generacija. On je naročito istakao revolucionarnu prošlost Motara i njegovog poznatog bataljona koji je uspešno izvršavao sve svoje dužnosti”.
foto: A. Zagorčić
foto: znaci, A. Zagorčić
Povezani članci: