Smrt fašizmu i neofašizmu: Govor Radmila Brace Andrića povodom pedesetogodišnjice Partizanskog spomen-groblja 2015. godine
Prenosimo govor održan na svečanosti povodom obilježavanja 50 godina izgradnje Partizanskog spomen groblja 23. 9. 2015. godine. U govoru je, između ostalog, izložen istorijat spomenika do 2015. godine.
“Drugarice, drugovi, dragi antifašisti, smrt fašizmu i neofašizmu – sloboda narodu.
Pozdravljam vas ovim našim borbenim pozdravom, koji je i danas aktuelan u našem gradu.
Mi smo se danas ovdje okupili ne samo da obilježimo pedeset godina od izgradnje i svečanog otvaranja Partizanskog spomen-groblja i godišnjice formiranja Mostarskog partizanskog bataljona, već prije svega da odamo dužnu počast poginulim borcima koji su se borili protiv fašizma.
Mi smo se ovdje skupili i radi toga da izrazimo svoje ogorčenje i protest protiv neofašističkih događanja i pojava u našem gradu, a o čemu ću kasnije u svom kazivanju i govoriti.
Ono što bih u svom govoru želio da naglasim, to je da je Mostar u svom nastajanju uvijek bio slobodarski grad sa političkom, borbenom i kulturnom tradicijom. Takav je bio i za vrijeme Drugog svjetskog rata – mnogi ga ubrajaju među nekoliko najorganiziranijih i najborbenijih gradova u borbi protiv fašizma u BiH i šire.
Po ulozi koju je odigrao u toj borbi, po ljudskim žrtvama, po političkoj i moralnoj snazi otpora, neki ga svrstavaju među rijetke gradove u tada porobljenoj Evropi, naravno u srazmjeri prema njegovoj veličini. Mostar je pred 2. svjetski rat imao oko 18,000 stanovnika i cijeni se da je u borbi protiv fašizma organizirano učestvovao svaki treći građanin, a svaki osmi nije dočekao slobodu.
Prema verificiranim podacima, ukupno je poginulo oko 2,500 građana, od kojih je oko 700 poginulo u partizanskim jedinicama, među njima i 13 narodnih heroja.
Mostar je jedan od rijetkih gradova koji je tokom čitavog rata imao svoj bataljon koji je formiran septembra 1941. na Boračkom jezeru, sastavljen od ljudi koji su krenuli u borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika. To su bili ljudi koji su bili spremni da se nesebično bore za slobodu i socijalnu pravdu i da u toj borbi budu spremni i na najteže žrtve.
Za čitavo vrijeme rata Mostar i Mostarski bataljon bili su jedno. Grad je živio za bataljon i stalno je bio popunjavan njegovim sinovima jer je postojala neprestalna borba i politička povezanost grada i bataljona.
O tome je govorio i drug Tito kada je posjetio ovaj spomenik, rekavši: “Moram ovdje da podvučem činjenicu da je u toku čitavog oslobodilačkog rata Mostar dao cvijet svoje omladine u partizanske jedinice, i u borbi i u pozadini. Mladi naraštaji, još iz školskih klupa, popunjavali su hercegovačke jedinice i hrabro ginuli u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. To je bila omladina kojom treba da se ponosi ne samo Mostar već i narodi Jugoslavije.”
Josip Broz Tito i Jovanka Broz u posjeti Partizanskom spomen-groblju 1969. godine.
Danas, kad Evropa i čitav svijet slave 75. godišnjicu pobjede nad fašizmom, mostarski hadezeovski poslušnik ne dozvoljava da se toj omladini postavi obnovljena spomen-ploča u Gimnaziji koju su proustaški nacionalist razbili i uništili. To jasno govori da on kao i njegova bratija žele da izbrišu masovno učešće Mostaraca i Mostarki, naročito omladine, u borbi za slobodu protiv fašista i njihovih sluga, u kojoj je poginulo oko 700 boraca s puškom u ruci i preko 1,500 žrtava fašističkog terora koji su najvećim dijelom, oko 90%, ubijeni od ustaških zločinaca čije glavešine i naredbodavci tipa Mile Budaka*, hrvatskog, odnoso ustaškog Gebelsa, a u našem slobodarskom gradu jedna ulica nosi njegovo ime.
Nekadašnja spomen-ploča palim đacima i profesorima Gimnazije u Mostaru koja je stajala na zidu u hodniku kod glavnog ulaza.
To je, pored naprijed navedenih slučajeva, jasan dokaz da HDZ u ovom gradu uspješno provodi neofašističku i neoustašku politiku kojoj do sada nije bilo organiziranog i oštrog suprostavljanja kako od strane običnih građana tako isto i od onih koji su birani u rukovodstvo određenih organa vlasti i drugih kao što su policija, tužilaštvo, sudstvo i dr.
Dokaz takvog odnosa je današnje stanje ovog veličanstvenog spomenika o kojem želim reći nešto više, a prije svega šta je sve naša organizacija činila i preduzimala na njegovoj obnovi i očuvanju.
Poslije oslobođenja, a da bi se sačuvala uspomena i odalo dužno priznanje i izvršilo trajno obilježavanje imena ubijenih građana Mostara početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, prišlo se projektovanju spomenika svim preminulim borcima, kao i žrtvama fašističkog terora. Projekat je povjeren afirmisanom beogradskom arhitektu, profesoru Bogdanu Bogdanoviću, kojega je Bečki fakultet uvrstio u svjetsku riznicu kulturne baštine, koji je iza sebe ostavio 19 realiziranih, veoma uspješnih i cijenjenih memorijalnih kompleksa.
Bogdan Bogdanović prilikom izgradnje Partizanskog spomenika u Mostaru početkom šezdesetih.
Jedan od tih kompleksa je i ovaj naš veličanstveni spomenik koji su izgradili i finansirali građani Mostara, a koji po svom urbanističko-arhitektonskom izrazu spada u red najljepših i najimpresivnijih spomenika koji su podignuti borcima protiv fašizma, te se kao takav svrstava u vrh realizovanih kulturno-historijskih spomenika Evrope. Vrlo pohvalne ocjene o ovom našem Spomeniku izrekli su mnogobrojni posjetioci, među kojima i mnogi državnici koji su ga posjetili i odavali počast poginulim antifašistima Mostara. Ovom prilikom navešćemo ocjenu koju je dao Josip Broz Tito prilikom njegove posjete Partizanskom spomeniku, 8. aprila 1969. godine, u kojoj je, i pored ostaloga, rekao: “U nizu zemalja koje sam posjetio, vidio sam dosta spomenika, ali kao što je ovaj ovdje nigdje nisam vidio. Ovo je zaista remek-djelo naše arhitekture, naših umjetnika.” Teško je navesti i druge ocjene, pa i one koje su date od strane svjetske javnosti, kako o njegovoj ljepoti i monumentalnosti, tako isto i o njegovom svakodnevnom barbarskom uništavanju i začuđujućoj nebrizi vlasti, kako u gradu, tako i u državi.
Oni koji bi trebali da se brinu o ovom spomeniku, koji je proglašen Nacionalnim spomenikom BiH, ne preduzimaju ništa, kako u pogledu njegove obnove, tako i u pogledu preduzimanja mjera za njegovu zaštitu od daljeg uništavanja i propadanja.
Na sve naše zahtjeve ostali su slijepi i gluhi! A vi stariji, koji su danas prisutni na ovom skupu, vjerujem da se kao i ja sa tugom sjećate kako je do 1992. godine izgledao ovaj spomenik, koji je sa velikom ljubavlju i brigom svaki dan izgledao i ostojao sve ljepšim i ljepšim, tako da bi se njegova urednost mogla poređivati samo sa urednošću koja vlada u bogomoljama. Ovo upoređujem zbog toga, što su građani Mostara ovaj spomenik smatrali kao sveto mjesto i tako se odnosili prema njemu. To je trajalo sve do kobnog mjeseca marta 1992. godine, kada je dva puta minirano od strane proustaških hrvatskih nacionalista, čime je počela njegova agonija, jer će u posljednjem ratu biti znatno oštećen. Na žalost, znatno veća oštećenja nastala su poslije rata, koja su vršena organizirano od strane klerofašista, sa ciljem njegovog potpunog uništenja. Takvim vandalskim postupkom uništena je sva njegova infrastruktura, kao što su električna rasvjeta, vodovod, parkovi, a razbijeni su i oštećeni mnogi ukrasni dijelovi sopmenika. Vrhunac vandalizma i bestijalnosti predstavlja razbijanje i uništenje preko 580 nadgrobnih ploča sa imenima poginulih boraca**.
Sve je to rađeno organizirano, proračunato, i u kontinuitetu, sa osnovim ciljem da se ovaj spomenik poginulim borcima protiv fašizma uništi. Da je to tačno, danas ćemo po prvi put sasvim otvoreno govoriti o činjenicama koje to potvrđuju. Naime, ostoji dokumenat kojim je Općina Mostar – Jugozapad naručila izradu “Analize o postojećem stanju Partizanskog spomen-groblja u Mostaru”, koju je izradilo Javno preduzeće za obnovu i izgradnju Mostara “Urbing”. Na osnovu te analize sačinjen je poseban dokumenat pod naslovom “Dogovoreni koncept sanacije i rekonstrukcije Partizanskog groblja u Mostaru” koji nosi oznaku br. 01/1-15/4-1/00, a u kojem se na stranici br. 2 pod tačkom 6. sasvim određeno sadrži prijedlog kojeg doslovno citiramo: “Pošto gornji dio objekta može funkcionisati i kao scena sa formiranom scenografijom za multimedijalne projekte, performanse i savremene teatarske izvedbe, moguće je presotale kamen-ploče sa urezanim imenima ukloniti, te ih deponovati u muzej, a terase poporaviti”!
Naprijed citirani vandalski i besramni prijedlog odnosi se na šest gornjih terasa Partizanskog spomen-groblja, gdje su pojedinačno sahranjeni posmrtni ostaci jednog broja poginulih boraca, što bi u stvari značilo uništenje Spomenika.
Saznavši za ovakvu necivilizacijsku, sramotnu i monstruoznu namjeru, sasvim je bilo normalno da je ista izazvala oštre kritike i osude ne samo kod članova rukovodstva Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog i antifašističkog rata, već i kod mnogih građana Mostara, pa i šire javnosti. Ti protesti istovremeno su predstavljali energičan zahtjev da se odmah, saglasno Aneksu 8 opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum, pristaju zaštititi i obnoviti Partizansko spomen-groblje. U tom smislu zatraženo je da Grad, skup vijeća Grada Mostara da se formira odbor za obnovu Partizanskog spomenika i spomenika žrtvama fašističkog terora, te da se pristupi donošenju odluke o tome.
Trebalo je da prođe više od pet godina da se, napokon, januara 2003. godine donese odluka o formiranju Odbora za obnovu, dok odluka o obnovi Partizanskog spomenika nije do danas donesena.
Međutim, bez obzira na odugovlačenje i izbjegavanje donošenja takvih odluka od strane Gradskog vijeća, Gradski odbor Saveza boraca preduzimao je sasvim konkretne aktivnosti koje su se odnosile na zaštitu i obnovu Partizanskog spomen-groblja. U sprovođenju tih aktivnosti najteže je bilo obezbijediti potrebna novčana sredstva. Ipak, za relativno kratko vrijeme prikupljeno je 70.000 KM, i to 37.000 je obezbijedio Gradski odbor Saveza boraca, prodajom svojih poslovnih prostorija koje su bile teško oštećene, te 22.000 KM od Vlade Kraljevine Norveške i 11.000 KM od Vlade Kraljevine Danske. Od tih sredstava izrađeno je 600 komada nadgrobnih ploča, te djelomično izvršena obnova spomenika koji je bio porušen. Sredstvima Grada i Vlade Federacije u iznosu od 30.000 KM, izvršeni su radovi na sanaciji verandi i elektroinstalacijama, te nabavke reflektora za rasvjetu Spomenika.
Svi ti radovi djelomične obnove Spomenika bili su završeni do 9. maja 2005. godine, kada je upriličena svečanost. Na žalost, zbog neodgovornog odnosa, odmah po završetku pomenutih radova i održane svečanosti, ponovo je organizovano nastavljeno vandalsko uništavanje Spomenika, tako da su ona bila veća nego što su bila prije početka obnove. Ponovo su razbijene i razbacane nadgrobne ploče, uništeni su ili pokradeni reflektori, te nastavljeno razbijanje i uništavanje pojedinih dijelova i zidova Spomenika, što je postala svakodnevna pojava.
Žalosno je da niko od nadležnih organa vlasti, pa čak ni policija, nisu preuzimali bilo kakve mjere da se taj vandalizam spriječi, a počinioci otkriju i kazne. Zabrinjavajuće je što nijedna politička stranka, osim SDP-a, nisu osudile pomenute zločine.
U međuvremenu, naša organizacija pokrenula je inicijativu da se Partizansko spomen-groblje proglasi Nacionalnim spomenikom BiH, koja je prihvaćena, tako da je januara 2006. godine donesena odluka da se građevinska cjelina Partizanskog spomen-groblja u Mostaru proglasi Nacionalnim spomenikom BiH. To je urađeno, koliko zbog značaja i vrijednosti somenika, toliko i radi nade da će briga o njegovoj obnovi, održavanju i čuvanju biti preuzeta od strane Republike, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine, što se i ostvarilo. Naime, upornošću Odbora za obnovu, ponovo je kod Ministarstva za kulturu podnesen zahtjev za obnovu Spomenika, koji je, zahvaljujući razumijevanju tadašnjeg ministra za kulturu, prihvaćen. Gradu Mostaru je dodijeljeno 120.000 KM za izgradnju projekta obnove. Poslije toga, upornošću odbora za obnovu spomenika, prikupljena su sredstva u iznosu od oko 500.000 KM od kojih je sredstava izvršena sanacija i obnova oštećenih dijelova, te izgrađena zgrada za službene potrebe i druge namjene. Time nisu bili završeni preostali radovi, tako da su oni prekinuti 2009. godine. Kako poslije tih radova nije bila uspostavljena zaštita objekta u vidu stalne stražarske službe, video nadzora i rasvjete, Spomenik je ponovo organizirano oštećivan. Štaviše, u tom barbarskom divljanju, podmetnuta su dva požara u predjelu park-šume, a zapaljena je i znatno oštećena novoizgrađena zgrada. Vrhunac klerofašističkog i proustaškog divljanja predstavlja postavljanje zapaljenih prepreka na ulazu u Spomenik, 14. februara 2014. godine, kao i kamenovanje učesnika proslave, odnosno posjetioca koji su pohodili spomenik radi odavanja počasti i polaganja cvijeća palim borcima, u februaru ove (2015. prim. a.) godine.
Zapaljene prepreke na ulazi u spomenički kompleks 2014. godine
Dakle, nakon svih ovih razaranja, kada je u pitanju mostarski Partizanski spomenik, ipak možemo konstatovati da on, iako teško oštećen, nije izgubio svoju vrijednost i da je neuništiv, a o čemu najbolje govori činjenica da se do danas širom svijeta oglasilo mnogo ljudi koji protestuju zbog barbarskog skrnavljenja Spomenika, i traže njegovu obnovu i zaštitu. Iznoseći naprijed rečene činjenice, nije mi bila namjera da zapostavim i zaboravim podršku koju smo imali od gradonačelnika Safeta Oručevića, Hamdije Jahića kao i predsjednika Gradskog vijeća Markić Zore, Ratka Pejanovića i Murata Ćorića, kao i načelnika (ime ispušteno), na čemu im se ovom prilikom zahvaljujemo.
Uz potrebno izvinjenje zbog dužine moga govora, želja nam je bila da širu javnost upoznamo o stalnom pokušaju uništavanja Partizanskog spomen-groblja, a što predstavlja odraz stanja u našem gradu koji je žrtva neofašističkih postupaka i neodgovornog ponašanja organa nosilaca vlasti, zbog čega se naš Mostar više od 20 godina nalazi u agoniji kojoj je teško stati u kraj. A kraj toj agoniji mogu učiniti samo građani Mostara svojim protestima i drugim oblicima organizirane aktivnosti, uključujući tu i i organiziranu građansku neposlušnost i ignorisanje svih organa vlasti u ovom gradu. Nama je to, u ime budućnosti i opstanka, jedino preostalo, budući da se dobro plaćeni predstavnici međunarodne zajednice nedovoljno, skoro nikako, ne brinu o ovim problemima, niti poduzimaju bilo kakve mjere i aktivnosti, osim predavanja koja nam često drže. Svoje kazivanje završavam pozivom vama i svim poštenim građanima Mostara da se pridruže našim nastojanjima da se u Mostaru uspostavi normalan život, koji će njegovim građanima obezbijediti bolju i sretniju budućnost. U to ime, još jednom na kraju, pozdravit ću vas našim pozdravom: Smrt fašizmu i neofašizmu – sloboda narodu.”
Radmilo Braca Andrić
Izvor: arhiv Radmila Brace Andrića
* Ulice nazvane po dužnosnicima NDH-a su preimenovane 2022. godine. Izvor: https://www.slobodnaevropa.org/a/mostar-izmijenjeni-nazivi-ulica-po-ustasama/31941894.html
** Spomen-ploče su razbijane i uništavane više puta, posljednji put na masovnoj skali 15. juna 2022. godine. Do objavljivanja ovog teksta spomen-ploče još nisu obnovljene.
O autoru:
Radmilo Braca Andrić (1926-2017), gradonačelnik Mostara, neumorni borac za Partizanski spomenik u Mostaru.
Rođen je 1926. u Mostaru u radničkoj porodici. Otac Mihajlo je ubijen u Jasenovcu 1941. godine, a ostatak porodice je odveden u logor Caprag iz kojeg su se oslobodili bijegom. Nakon toga mladi Radmilo se pridružio partizanskom pokretu. Po završetku školovanja nakon rata obavljao je niz funkcija angažujući se politički i društveno. Radio je na razvoju Mostara i pomagao sportske i kulturne kolektive i institucije. 1952. godine organizovao je prve posljeratne izviđače u Mostaru, a od 1972-76. izabran je za predsjednika Saveza izviđača Jugoslavije. U ratu je bio u izbjeglištvu u Beogradu, i jedan od prvih povratnika u Mostar.
Kao gradonačelnik Mostara djelovao je od 1969. do 1974. godine. Dobitnik je više društvenih priznanja – ordena bratstva-jedinstva sa srebrenim vijencem kojim ga je odlikovao predsjednik Tito, Četrnaesto –
februarske nagrade UABNOR-a, te priznanja „Mimar mira“ Centra za mir i multietničku saradnju
Mostar za doprinos u uspostavljanju mira i obnove zajedničkog života u gradu Mostaru.
Ime Radmila Brace Andrića neodvojivo je od istorije Partizanskog spomen-groblja – godinama je bio angažovan prvo na izgradnji, održavanju, i na kraju na obnovi spomenika kao predsjednik Odbora za obnovu Partizanskog groblja.
/Izvor za biografiju: Miralem Đajo, članak u knjizi “Mostar – moj grad, br. 6”/
GALERIJA:
Maršal Semjon Konstantinovič Timošenko, heroj Sovjetskog Saveza, u posjeti Mostaru 18.5.1967. Radmilo Braca Andrić pokazuje Partizanski spomenik gostima iz Sovjetskog Saveza.
Radmilo Braca Andrić, tadašnji gradonačelnik Mostara, sa Josipom Brozom Titom, prilikom Titove posjete Mostaru 1972. godine. Izvor: “Mostar – moj grad, br. 6”.
isječak iz “Slobode”, Radmilo Andrić, predsjedik Skupštine opštine predao je odlikovanje – Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem direktoru Gimnazije “Aleksa Šantić” u Mostaru Vlajki Skibi.
Intervju sa Radmilom Andrićem u “Borbi” 1992. godine.
video:
The forgotten, Institute for War and Peace: u ovom videu iz 2010. godine, između ostalih, govori Radmilo Braca Andrić: “(…) „Ja mislim da se niko ne može odreći svoje istorije. Jer postoje pamćenja, postoje određeni zapisi u vidu knjiga, u vidu filmova, ili na drugi način… prema tome, onaj ko pokušava, taj nije čovjek, i taj odnos nije civilizacijski.“
Povezani članci: