Hronologija: Posjeta Josipa Broza Tita i Jovanke Broz Partizanskom spomen-groblju 1969. godine

… i sjećanje na palog borca Danila Vukajlovića iz Mostara koji se Tita posebno dojmio.

Uprkos uvriježenom mišljenju, jugoslovenski predsjednik Josip Broz Tito nije bio na otvaranju Partizanskog spomenika u Mostaru 25. septembra 1965. godine. On i Jovanka su ga posjetili sa delegacijom nekoliko godina kasnije, 8. aprila 1969. godine.

GALERIJA:

Fotografije sa posjete Tita Partizanskom spomen-groblju 8. aprila 1969. godine, razni izvori (internet).

Tog dana, kad je držao govor i zdravicu, Tito je istakao veličanstvenost mostarskog spomenika, kao i to da je često bio blizu boraca iz Hercegovine tokom rata. Evo njegovog govora:

Iz Titove zdravice 8.4.1969., izvor: “Partizanski spomenik u Mostaru“

Tito je posebno istakao ratovanje uz Hercegovce tokom bitke Sutjesci, i to u predgovoru koji je napisao za knjigu “Hercegovina u NOB” 1961. godine:

“Prvi put sam došao u dodir sa hercegovačkim borcima u proljeće 1942 godine, kod sela Vrbniče, za vrijeme našeg povlačenja iz Crne Gore. Na mene su drugovi iz Hercegovine ostavili tada vrlo dobar utisak, ne samo kao borci sa visokom sviješću već i kao vojnici očeličeni boračkim kvalitetima. U to smo se ubijedili u toku čitavog Oslobodilačkog rata, a osobito za vrijeme Pete neprijateljske ofanzive, kada sam imao priliku da i lično-pratim heroizam hercegovačkih jedinica u borbama od Crne Gore do Bosne.“

Pri tom se prisjetio jednog borca iz Mostara, kojem ne navodi ime, ali susret s kojim je na njega ostavio snažan utisak:

“Duboko mi se usjekao u pamćenje lik jednog takvog borca iz hercegovačkih jedinica. Bilo je to u toku Pete ofanzive, kada sam poslije teških dnevnih borbi gledao kako se jedan bataljon hercegovačke brigade kreće iz šume u selo, na odmor. Iznenada i mučki naletjelo je jato njemačkih »štuka« i sručilo na bataljon smrtonosni teret svojih bombi, što je prouzrokovalo veoma velike žrtve. Kad sam, odmah poslije toga, naišao sa Vrhovnim štabom na mjesto napada avijacije, našao sam tu veliki broj ranjenih i ubijenih boraca. Prišao sam jednom teško ranjenom borcu, pokrivenom do grla šinjelom ispod kojeg je u mlazevima šikljala krv, jer su borcu obje noge bile razmrskane. Pored njega je mlada medicinska sestra bespomoćno plakala. Iako je već bila noć, on me je odmah prepoznao i sa posljednjim naporom, ali još dosta jakim glasom, pozdravio me sa »živio!«. On je znao da umire, ali je bio svjestan da umire za jednu veliku stvar. To je bio lik jednog od mnogih heroja koji su svojim životima ovjekovječili našu borbu i zadužili naše narode. Mene je to duboko kosnulo, ali nisam mogao ništa drugo da učinim za njega osim da naredim da se hitno prenese u jednu kuću i da se pozove Ijekar. Kasnije sam saznao da je taj hrabri borac podlegao ranama i da je bio iz Mostara.“

Izvor: Titov predgovor za knjigu “Hercegovina u NOB” 1961. godine.

Možda se i osam godina kasnije, prilikom posjete Partizanskom spomen-groblju, prisjetio tog istog borca, čija je spomen-ploča sada stajala na najgornjoj terasi, pored fontane u obliku zupčanika.

Bila je to ploča Danila Vukajlovića, profesora iz Mostara, a potvrdu da se upravo on susreo sa Titom pred smrt nalazimo u zapisima saborca Čede Kapora i publiciste Mensura Seferovića. Čedo Kapor se sjećao da se Tito kod njega raspitivao dosta godina iza rata o Danilovoj sudbini.

DANILO VUKAJLOVIĆ

Predratni profesor filozofije u Gimnaziji u Mostaru, intelektualac marksista, i blizak saradnik dr Safeta Mujića i profesora Dušana Mučibabića, Danilo Vukajlović (1905.-1943.) stupio je u ustaničke jedinice na području Nevesinja novembra 1941, a nakon formiranja 10. hercegovačke brigade, postao je politički radnik u Štabu, te komesar 5. udarnog bataljona. 

Bio je teško ranjen nakon probijanja obruča na Sutjesci 14. juna 1943. godine, u zaseoku Vojvodići, Miljevina, kad mu je eksplozija od njemačkog bombardovanja raznijela obe noge.

Zapisi Čede Kapora i Mensura Seferovića o događajima na Miljevini i susretu sa Titom poklapaju se sa Titovim. Čedo Kapor:

„Danilo je ležao pokraj putanje, ječeći tiho. Nismo mogli da mu tu, odmah, ukažemo neku naročitu pomoć. Čekali smo Ijekara, kojeg u toj situaciji nije bilo lako i brzo pronaći. Prolazile su kolone iznurenih ljudi. Mrak se polako spuštao niz gole padine Jahorine. Malo ko je zastajao i gledao na nas: posljednjih dana poginuli i ranjeni mogli su se vidjeti gotovo na svakom koraku i ljudi su na to već bih navikli. Pokušavali smo da Danilu bar zaustavimo krvarenje, da mu makar malo olakšamo očigledno posljednje časove. U jednom trenutku, iz neke kolone koja je žurno, bez riječi prolazila, izdvojio se mršav čovjek sa šajkačom, u suknenoj bluzi i prišao. Pogledao sam ga i odmah poznao figuru i lik Vrhovnog komandanta. Skočio sam i stao mirno. Drug Tito se nadnio nad ranjenike pitajući: »Ko je ovaj borac, komesare? U šta je ranjen?« Ukratko sam objasnio. Drug Tito se sagnuo i dohvatio Danilovu ruku. »Pa šta čekate?« pitao je dalje, ljutito »Gdje su ljekari? Gdje je ta hirurška ekipa?« Pokušavao sam da nešto odgovorim — ali, šta se tu moglo odgovoriti! On je u međuvremenu dozvao svog kurira i nešto mu, kratko, naredio. »Učinite sve što se može i izvijestite me .. .« rekao je, odlazeći žurno za svojom kolonom, koja bijaše već izmakla. Stigli su uskoro ljudi iz hirurške ekipe. Učinili su, zaista, sve što se moglo. Bilo je uzalud. I Danilo Vukajlović je ostao zanavijek tamo, na samoj ivici širokog i krvavog poprišta.“ 

Mensur Seferović: „Iako je Danilu bomba razmrskala obje noge a krv šikljala ispod šinjela, kad mu je iznenada prišao i uzeo mu ruku drug Tito, koji je veoma uzbuđen tražio hiruršku ekipu, Danilo je, mada je bila noć, prepoznao svog Vrhovnog komandanta i posljednjim naporom pozdravio ga s jednom jedinom riječi: »Živio!«

Pročitajte više: biografija Danila Vukajlovića.

Danilova supruga Jelka, takođe nastavnica u Gimnaziji, završila je u logoru 1942, vjerovatno zbog njegovog odlaska u partizane. Iz školskog izvještaja, izvor (arhiv K.D. Miletića).

U istom bombardovanju prilikom kojeg je teško ranjen Danilo, poginula su i dva njegova đaka: Osman Osa Grebo i Hamdija Brkić (na istoj slici dole, prilikom kampovanja prije rata). Fotografija: arhiv K.D. Miletića.

Izvori: Seferović, Mensur (1981): „Istočno i zapadno od Neretve“, „Narodna armija“, Beograd; grupa autora (1961): “Hercegovina u NOB, I dio“, Titov predgovor.