Fatima Hasani: Život je pogolema uzbrdica
Sagovornica Miše Marića pomagala je narodni pokret i poznavala buduće narodne heroje kad su bili tek “mostarska raja”. Razgovor zabilježen za “Slobodu” sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Neko kroz život serbez prođe.
Nekom se život prevalja preko leđa kao brdo.
Takvi su životi. Ovo je pripovijest o životu Fatime Hasani. Fatimu, vjerovatno, ne znate. Ako vi niste svraćali u Regionalni SUP, mala je šansa da je znate, a i ako ste svraćali, opet je mala šansa da je znate.
Na ostalim mjestima se niste mogli upoznati.
Ona je rijetko svraćala tamo gdje vi idete.
Evo zašto:
Imala je prvo majku, koju nije upamtila. Onda je imala dvije maćehe. Lika im se ne sjeća, ali zna da je imala dvije maćehe. Otac je umro 38. a imala je brata koji je bio mašinovođa.
“Hvala mu i ovog i onog svijeta”, kaže.
Imala je prvog muža, Ramu Džiho. On je isto radio u ložionici, s tim njenim bratom.
I njemu hvala i ovog i onog svijeta.
Iz prvog braka ostao joj sin Ahmo. On ima dvoje djece, radi u “Autoremontu”. Ahmo nije upamtio oca. Rodio se 44, a otac mu Ramo išao sa Fatiminim bratom po žito, u Slavoniju, 45. uhvatile ih Švabe u Pazariću 13. februara 45. i strijeljale onaj dan kad je Mostar osobođen.
Fatima se udala drugi put 58.
Muž Husni poginuo na radu u Saveznoj Republici Njemačkoj. Ostala joj kćerka Esfija.
Pokazuje mi Esfija papirnu kesu za duvan.
“Odavde je zavio posljednju cigaretu moj otac, izašao na radilište pa, poginuo. Udarila ga viljuška od bagera”, kaže.
Fatima ćuti i drži ruke prekrštene na krilu.
Kroz Zalik tutnji neki voz.
Na posljednjem spratu zgrade br. 3 Fatima Hasani se prisjeća svog života koji je čudan i tužan život, o kojem beskrajno mnogo ljudi pojma nema, a u stvari je to jedan častan, pošten i težak život.
Kao da joj se brdo prevaljalo preko leđa, eto takav joj je život.
Svašta je kroz njega predeverala.
Evo nekih detalja za biografiu.
Kad je ona čuvala krave u Zaliku 1941, dođu Rifa Frenjo i brat Rifin pa joj Rifa dadne dvije kutije od cipela. U jednoj kutiji vojničke kundure a u drugoj kutiji – sve same cigare. Te mu je ona kutije prenijela do kuće, a onda je Rifa u tim kundurama otišao u odred.
Vako je to bilo.
A onda je još bilo da je stanovala na Carini i znala sve s Carine.
– Kad god slušam radio, veli i drži ruke u krilu, ja sve čekam da čujem nešto o Hamidu Vuku. Ja bih o njemu volila najviše slušati jer je rahmetli Hamid mene pito: bi li ti, Fato, kupila narodnu pomoć, a ja sam onda kupila pa nosila dok je rahmetli Dika Hadžićeva bila živa, a poslije kod Fadile Hakalove, sad se ona zove Gušanac.
Njoj Fatimi, tada Džiho, nosio je vodu jedan narodni heroj, uz Pasjak. Tad Hasan Zahirović još nije bio Narodni heroj, nikad se ne zna u kom tuče herojsko srce. Mostar je heroje rađao po potrebi slobode.
– Vazda je išao na Pasjak jer je ćoso s Dikom Sarićevom, pa ja pođi uz Pasjak, nosim vodu, a on uzme, pa iznese. Sve sam ih u to vrijeme znala, i Mehu, i našeg, Trbonju, pa svrati u Turbe i klanja za njiha da ih Alah sačuva.
Fotografije: spomen-ploče S. Demirović (2018); Hamid Vuk (arhiv porodice Šestić); Sidika Bučuk-Hadžić (porodični arhiv), Lacino prethodno grobno mjesto: spomenicinob.
Nije ih Alah sačuvao, zato ona kaže da bi na radiju voljela slušati o Hamidu Vuku.
Zato se onda sa sjetom sjeća te svoje generacije s Carine, koju je rat raselio.
Oni su na Spomeniku, ona u Zaliku br 3, jedino je Meha ostao na Carini, na Carini sitnih sokaka, popločanih krovova, cvjetnih avlija i slavne prošlosti.
Tako je rat bio i prošao, a Fatima Hasani 1946. počela raditi u Dječijem domu.
Fizički.
Kad je dom preselio u Ljubuški, i ona je preselila u Ljubuški. Opet je radila isti posao.
Fizički.
Onda je radila u Ljubiji. Rudarska menza, 400 abonenata.
Vratila se u Mostar i radila na željeznici.
Radno mjesto: čistačica.
Od 15. XI 1950. u SUP-u Mostar.
Radno mjesto isto. Čistačica.
Prošle godine, u jesen, otišla u penziju.
Ove godine, pred Dan ustanka, dobila je jednu povelju u kojoj piše: Zaglavlje: Na osnovu odluke SIV o ustanovljenju Plakete bezbjednosti dodjeljuje se. Plaketa bezbjedonosti i Povelja Fatimi Hasani.
Obrazloženje: … za 20 godina rada i osvjedočene zasluge u odbrani tekovina socijalističke revolucije, zaštiti ustavnog poretka, društvene imovine i lične imovinske sigurnosti građana SFRJ.
Potpis: Predsjednik SIV, Veselin Đuranović.
– Dobila sam i Povelju i Plaketu i zlatnik s likom druga Tita. Sve sam izlazila da primam jedno po jedno i kad god sam izlazila, svaki put sam oplakala, a svaki put sam se slikala.
Gledam te fotografije. Jedno jednostavno lice, ruke sklopljene. Mogao bi se ispisati traktat o poštenju i čestitosti na osnovu te fotografije.
– I nije to sve. Još sam ja toga u SUP-u, Regionalnom, dobila.
Prvi put 10 hiljada, pa onda 100, pa onda 400, pa stan, pa sat, pa dvaput more. SUP za mene nikad nije bio kao ustanova, to je bila moja kuća u kojoj sam se ja rodila.
Tamo je ona 29 godina radila posao.
Čistačica.
– Danas je čistačica kao sekretarica, sve je prekriveno. A kad sam počela, ništa nije bilo prekriveno.
Tako priča.
Zahvaljuje.
Blagosilja.
Kaže: – Kad vidim milicionera na motoru ili u autu da ide nekud, ja vazda kažem: nek vas bog čuva. A oni meni vazda kažu: hvala, Fato. Tako ja njiha vazda preporučim.
Pokazuje sat što je dobila od SUP-a.
Kroz Zalik tutnji neki voz.
Pokazuje Esfijinu udarničku. Esfija joj je završila medicinsku, a sada studira pravo.
U njenim godinama, njena majka je čuvala krave, u Zaliku.
Nosila Rifine kundure.
Laca joj pomagao s kantama, uz Pasjak.
Inače je dobra stvar kad ti se nađu pravi ljudi pri ruci dok guraš s teretom uzbrdo.
A život je, nekom, pogolema uzbrdica.
Valja uz nju uspravno.
Mišo Marić
Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.
Borci iz uspomena Fatime Hasani:
