Samija Bubić-Slipičević: Brigado, ljubavi i tugo moja!
Sa prvom ženom – članicom KPJ iz Mostara za “Slobodu” razgovarao Mišo Marić prilikom proslave 30– godišnjice Desete hercegovačke brigade septembra 1972. godine.
U maloj sobi, na plakuru, kuca sat i opominje da teče vrijeme i ono što otkuca, zauvijek je prošlo i nema baš nikakve mogućnosti da se vrati. Osim ako nije ostalo sačuvano u predjelima čovjekovih sjećanja, trajno nastanjenim ljudima i događajima koji neizbrisivo ugravirani ostaju u njima.
Iza stakala na naočalima, vidim dobre oči Samije Bubić Slipičević i pitam se koliko su te oči vidjele i koliko pamte još i danas, ne mareći za zakone vremena i prolaznosti. I molim je da mi priča o tome, iako znam da je do danas nerado primala novinare. A razlog što me primila, odmah je rekla:
– Sve što sam u stanju uraditi za Desetu hercegovačku brigadu, uradiću. Ako je ovaj razgovor prilog njenoj proslavi, ako će doprinijeti da se o Brigadi i njenim borcima ponove neke poznate stvari ili saznaju nove – onda u redu
Onaj sat monotono otkucava, a Samija Bubić se vraća u predratni Mostar i priča, ne od svoga djetinjstva, od svoga školovanja, nego od onih dana 1938. godine kada je po završetku Ženske stručne škole po zadatke počela da radi u sindikalnom pokretu. Priča o izletima u okolinu Mostara koji su služili da se sastaje radnička i seoska omladina, angažovanju radnica Vitkovićeve tvornice i Fabrike duvana u sindikat. Priča o putovanjima za Sarajevo, za Suboticu, za Zagreb gdje je nosila i odakle je donosila povjerljive, partijske materijale.
– U Radničkom domu, 20. oktobra 1938. godine Karlo Batko i Rudi Hrozniček, u prisutstvu Muje Pašića, primili su me u Komunističku partiju. Sjećaću se toga trenutka dok sam živa.
Taj trenutak pamtiće i Mostar jer je Samija Bubić prva rođena Mostarka primljena u redove Partije u njegovoj revolucionarnoj istoriji. Taj podatak govori i o Mostaru i govori o Samiji Bubić rječitije nego hiljade novinskih napisa, rječito kao sama istorija.
– Rat me zatekao na partijskom sastanku kod Ribičinog harema, desno pod jednim bajamom. Bilo je malo partijskih radnika tih dana u Mostaru, rasturili su se po zadacima. Zato sam morala ostati u samom gradu dok se nisu oformili odbori i pododbori žena. Tek 17. maja 1942. sam dobila odobrenje da odem u Mostarski bataljon. I otišla sam na područje Glavatičeva, bila u Bataljonu jedan mjesec, a odmah, zatim, na politički rad na području sela Spiljani i Blace. Odatle sam sa Bataljonom krenula dalje i bila u njegovom sastavu prilikom formiranja Desete hercegovačke brigade… Sjećam se toga dana u Šujici, kako se ne bih sjećala! Sjećam se: bili su prisutni drugovi Vlado Tomanović, Čedo Kapor, Radovan Papić… Pored mene, u stroju, stajala je mlada Mostarka Stanka Mišković… Bila je mlada, jako mlada, mlađa od mog mlađeg sina Semira. Šta je mogla imati, sedamnaest godina… Poginula je na Sutjesci 1943. godine.
Tu, na trenutak, Samija Bubić, zastane. U njenim dobrim očima iza stakla javi se bol i ona ga ne zna sakriti. Tiho, i kao samo za sebe kaže:
– To što su roditelji doživljavali tih godina, niko neće nikad moći shvatiti. A ostajali su jaki, slali djecu svjesni da se svi neće vratiti… Oktobra 1942. godine, sa jednom grupom iscprljenih boraca poslana sam u Bosanski Petrovac i stavljena na raspolaganje Ekonomskom odsjeku Vrhovnog štaba. Sa mnom su iz Bataljona bile Malbina Alktorn i Kova Kokotović. Dobila sam mjesto u krojačkoj radionici i tu sam srela Tita. Rekoše jednog dana da dolazi drug Stari, ali mi nismo znali da se radi o drugu Titu. Tek kada se pojavio, poznala sam ga sa slika u “Biltenu”. U radionici, na zidnim novinama, bio je jedan moj članak koji sam potpisala sa “jedna Mostarka”. Drug Tito je upitao ko je pisao članak i moj komesar me predstavio drugu Titu. Rekao mu je da nisam ja jedina iz moje porodice u partizanima na što je drug Tito odgovorio da je 1919. godine prošao kroz Mostar i dodao: “Mostar je dobar, radnička klasa grada Mostara je dobra, i ako su mi svi borci kao što je radnička klasa grada Mostara, nesumnjivo je da ćemo u ovoj borbi pobijediti.” Ove su mi se riječi urezale u pamćenje i neću ih nikad zaboraviti.
Tu, u Petrovcu prisustvovala je i Prvoj konferenciji Antifašističkog vijeća žena, 6. decembra 1942. a marta 1943. krenula je na dugi put preko Neretve i Sutjeske, kroz najteže i najslavnije bitke revolucije. Nema dovoljno prostora da sve to zapišemo, ali svi smo učili istoriju i dovoljno je reći da u njenom sadržaju ima i Samije Bubić, Mostarke sa Carine.
U to ime, pored Spomenice borca 1941. godine, ona je na svečanoj smotri preživjelih boraca Desete hercegovačke proleterske brigade stajala sa ordenom Zasluga za narod, ordenom Bratstva i jedinstva, ordenom za Hrabrost… I sa sjećanjima.
Prije nego što je stala u taj slavni stroj ratnika, danas sijedih i u godinama, upitao sam je ko će joj u tome stroju najviše nedostajati. Poćutala, onda s tugom i bolnim prizvukom u glasu odgovorila:
– Nemojte me to pitati, svi su oni meni dragi i svi oni meni podjednako leže na srcu. Kad bih trebala spomenuti, spomenula bih sve, svako ime iz te Brigade, sve te borce kojih više nema, a koji su najrođeniji moji.
Mišo Marić, “Sloboda”, u rubrici “Gost naše redakcije”, 18.9.1972.
Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.
Povezani članci: