Samija Bubić-Slipičević: Brigado, ljubavi i tugo moja!

Sa prvom ženom – članicom KPJ iz Mostara za mostarsku “Slobodu” razgovarao Mišo Marić prilikom proslave tridesete godišnjice Desete hercegovačke brigade septembra 1972. godine.

U maloj sobi, nap lakuru, kuca neki sat i spominje da teče vrijeme i ono što on otkuca, zauvijek je prošlo i nema baš nikakve mogućnosti da se ponovo vrati. Osim ako nije ostalo sačuvano u predjelima čovjekovih sjećanja, trajno nastanjenim ljudima i događajima koji neizbrisivo napisani ostaju u ljudskom iskustvu.

Iza stakala na naočalima, vidim dobre oči Samije Bubić-Slipičević i pitam se koliko su te oči vidjele i koliko pamte još i danas, ne mareći za zakone vremena i prolaznosti. I molim je da mi priča o tome, iako znam da je do danas nerado primala novinare. A to što je mene primila, odmah mi je rekla:

– Sve što sam u stanju uraditi za Desetu hercegovačku brigadu, uradiću. Ako je taj razgovor prilog njenoj proslavi, ako će on doprinijeti da se o brigadi i njenim borcima ponove neke poznate stvari ili saznaju nove – onda u redu.

Onaj sat otkucava vrijeme, a Samija Bubić se vraća u predratni Mostar i priča, ne od svoga djetinjstva, od svoga školovanja, nego od onih dana 1938. godine kada je po završetku ženske stručne škole, po zadatke počela da radi u sindikalnom pokretu. Priča mi o izletima u okolinu Mostara, koji su služili da se sastaje radnička i seoska omladina, angažovanju radnica Vitkovićeve tvornice i Fabrike duvana u sindikat. Priča o putovanjima za Sarajevo, za Suboticu, za Zagreb gdje je nosila i odakle je donosila povjerljive, partijske materijale.

U Radničkom domu, 20. oktobra 1938. godine sjeća se –  Karlo Batko i Rudi Hrozniček, u prisutstvu Muje Pašića, primili su me u Komunističku partiju. Sjećaću se toga trenutka dok sam živa.

Taj trenutak pamtiće i Mostar, sigurno je, jer je Samija Bubić prva žena ovog grada, koja je primljena u redove Partije u njegovoj revolucionarnoj istoriji. Taj podatak govori i o Mostaru i govori o Samiji Bubić, rječitije nego hiljade novinskih napisa, rječito kao sama istorija.

– Rat me zatekao na partijskom sastanku kod Ribičinog harema, desno pod jednim bademom. Bilo je malo partijskih radnika tih dana u Mostaru, rasturili su se po zadacima. Zato sam morala ostati u samom gradu dok se nisu oformili odbori i opdodbori žena. Tek 17. maja 1942. Sam dobila odobrenje da odem u Mostarski bataljon. I otišla sam na područje Glavatičeva, bila u bataljonu jedan mjesec, a odmah, zatim, na politički rad na području sela Spiljani i Blace. Odatle sam sa bataljonom krenula dalje i bila u njegovom sastavu prilikom formiranja Desete hercegovačke brigade… Sjećam se toga dana u Šujici, kako se ne bih sjećala! Sjećam se: bili su prisutni drugovi Vlado Tomanović, Čedo Kapor, Radovan Papić… Pored mene, u stroju, stajala je mlada Mostarka Stanka Mišković… Bila je mlada, jako mlada, mlađa od mog mlađeg sina Semira. Šta je mogla imati, sedamnaest godina… Poginula je na Sutjesci 1943. godine.

Tu, na trenutak, Samija Bubić, zastane u govoru. U tome času, u onim njenim dobrim očima iza stakla javi se bol i ona ga ne zna sakriti. Tiho, i kao samo za sebe kaže:

– To što su roditelji doživljavali tih godina, niko neće nikad moći shvatiti. A ostajali su jaki,s lali djecu svjesni da se svi neće vratiti…

Oktobra 1942. Godine, sa jednom grupom isprljenih boraca poslana sam u Bosanski Petrovac i stavljena na raspolaganje ekonomskom odsjeku Vrhovnog štaba. Sa mnom su iz Bataljona bile Malbina Alktorn i Kova Kokotović. Dobila sam mjesto u krojačkoj radionici i tu sam srela Tita. Rekoše jednog dana da dolazi drug Stari, ali mi nismo znali da se radi o drugu Titu. Tek kada se pojavio, poznala sam ga sa slika u “Biltenu”. U radionici, na zidnim novinama, bio je jedan moj članak koji sam potpisala sa “jedna Mostarka”. Drug Tito je upitao ko je pisao članak i moj komesar me predstavio drugu Titu. Rekao mu je da nisam ja jedina iz moje porodice u partizanima na što je drug Tito odgovorio da je 1919. Godine prošao kroz Mostar i dodao: “Mostar je dobar, radnička klasa grada Mostara je dobra, i ako su mi svi borci kao što je radničk klasa grada Mostara, nesumnjivo je da ćemo u ovoj borbi pobijediti.” Ove su mi se riječi urezale u pamćenje i neću ih nikad zaboraviti.

Tu, u Petrovcu prisustvovala je i Prvoj konferenciji Antifašističkog vijeća žena, 6. decembra 1942. a marta 1943. Krenula je na dugi put preko Neretve i Sutjeske, kroz najteže i najslavnije bitke naše revolucije.

Nema dovoljno prostora da sve to zapišemo, ali svi smo učili istoriju i dovoljno je reći da u njenom sadržaju ima i Samije Bubić, Mostarke sa Carine.

U to ime, pored spomenice borca 1945. godine, ona je na svečanoj smotri preživjelih boraca Desete hercegovačke proleterske brigade stajala sa ordenom zasluga za narod, ordenom Bratstva i jedinstva, ordenom za hrabrost i sa sjećanjima.

Prije nego što je stala u taj slavni stroj ratnika, danas sijedih i u godinama, upitao sam je ko će joj u tome stroju najviše nedostajati, a ona je, nekako s tugom i bolnim prizvukom u glasu odgovorila:

Nemojte me to pitati, svi su oni meni dragi i svi oni meni podjednako leže na srcu. Kad bih trebala spomenuti, spomenula bih sve, svako ime iz te brigade, sve te borce kojih više nema, a koji su najrođeniji moji.

Mišo Marić, “Sloboda”, u rubrici “Gost naše redakcije”, 18.9.1972.

PRILOG:

Zahvaljujemo B. Vučini na ustupljenom materijalu.

Autor teksta:

Mišo Marić, rođen u Bosanskom Petrovcu 1939. godine. Imao je “bezočinsko djetinjstvo”, jer u ratu gubi oca, djedove i brojne druge članove porodice, te odrasta sa jakim osjećajem za jugoslovenstvo i antifašizam. Studira pravo u Beogradu. U Mostar dolazi za majkom Desom i mlađim bratom Jovanom sredinom šezdesetih i ostaje na zahtjev majke koja u Mostaru vodi Privrednu banku Sarajevo. Potom studira književnost, srpskohrvatski jezik i istoriju. Po diplomiranju radi sedam godina po školama i kao reporter za novine, te vodi emisije na radiju. Od 1969. je urednik kulture u “Slobodi”, gdje, između ostalog, piše o mnogim Mostarcima, uključujući i borcima NOB-a. Vanredno završava svjetsku književnost u Beogradu 1980. i prelazi za samostalnog urednika KUP-a u TVSA.

Od 1973. do 1992. vodi dječji muzički ansambl “Mostarske kiše”, čiji je idejni tvorac. Piše kultne stihove za “Kiše” s kojima su odrastale generacije mladih, kao i estradne pjesme za brojne umjetnike. Njegove pjesme su sa “Kišama” pjevali, između ostalih, Kemal Monteno, Davorin Popović, Željko Samardžić. Drugovao je sa Mikom Antićem, Perom Zupcem, Šibom Krvavcem, Icom Voljevicom i drugim umjetnicima. Početkom posljednjeg rata postaje dječji ambasador i organizuje evakuaciju hiljada žena i djece iz Mostara. Zbog prijetnji napušta Mostar 1993. i odlazi u Englesku. Autor je brojnih knjiga, od kojih se u zadnje vrijeme ističu “Dnevnik jednog apatrida”, “Mostarenje”, monografija “Aleksa – podsjetnik na ljubav”, te vodi emisiju “Namigivanje zvijezdama” za Face TV. Njegov stih “Nije sloboda sa neba pala” danas je jedan od najpoznatijih mostarskih grafita. Živi i radi u Exeteru na jugozapadu Engleske.

Povezani članci: