Čedo Kapor: Juriš preko zaborava

Za mostarsku “Slobodu” razgovarao Mišo Marić prilikom proslave tridesete godišnjice Desete hercegovačke brigade septembra 1972. godine.

U posljednjih mjesec dana, dobar dio prostora na stranicama našeg (i ne samo našeg) lista bio je posvećen Desetoj hercegovačkoj proleterskoj brigadi…

I neka je…

Ako su joj ljudi Hercegovine mogli davati najljepše godine života, pa i više od toga – a to su sami životi djevojački, i momački, radnički i ratarski, zanatlijski i svi pošteni – ljudski smo joj dužni i mi posvetiti ne samo ove strane, nego i neke druge, buduće, koje su predodređene da se osmisle najslavnijom hronikom iz istorije zemlje Humske, zemlje Hercegove.

Zemlje Hercegovine.

U toj hronici ima neki redak, neka strana ili više i za Čedu Kapora. Tu je njegovo mjesto.

Kao što mu je bilo i ono, političkog komesara BRIGADE u formiranju. Riječ BRIGADA, a mislim Deseta hercegovačka proleterska, pišem velikim slovom. Ali nikad tako velikim, odgovarajućim njenoj veličini. Tako velikih slova nema. Zato kad je riječ o NJOJ, pisana ili živa, izgovaramo je ili pišemo, sa dijelom srca u govoru, dijelom srca u peru. I treba to tako. Jer se će nas ta BRIGADA nadživjeti. Kao preko bunekra, projurišaće kroz vrijeme. Kao preko Neretve… Preko Sutjeske…

Preko zaborava…

Evo, nakon dvadesetak napisanih redova, dešava mi se isto što i Čedi Kaporu, kada sam ga zamolio da mi priča o sebi. Želio sam, naime, da pišem o njemu, a pišem o BRIGADI. Trebalo je da mi Čedo Kapor priča o sebi, a kazivanja je bilo o NJOJ.

Kakava je to BRIGADA, druže Čedo, pitao sam ga dok smo sjedili u kancelariji Opštinskog odbora Saveza boraca, čiji je on jugoslovenski predsjednik. Kakva je to brigada kojoj ni vrijeme ni topovi ne mogoše ništa učiniti?

A on mi je odgovorio:

– Brigada – to su ljudi… To je Hercegovina. Ispričaću vam dvije kratke priče o ljudima iz te brigade.

PRIČA PRVA

Nakon proboje na Sutjesci dobili smo naređenje da se vratio u Hercegovinu. Desetkovana, gladna, s ranjenicima i tifusom, iz bitke u bitku , kretala se Brigada tamo, odakle je i pošla. Jednog dana, kod sela Rataja u blizini Foče, doživjueli smo strahovito bombardovanje. Bilo je i mrtvih i ranjenih. U toj tišini nakon eksplozije bombi, u sumrak, naišla je jedna grupa boraca, i zaustavila se kraj drveta, pod kojim je, po ćebetom ispod kojeg je tekla krv, umirao borac, profesor filozofije mostarske Učiteljske škole prije rata, Danilo Vukajlović. Dok sam prilazio da vidim ko su ti borci, čuo sam jednog od njih kako se obraća ranjeniku riječima: “Smrt fašizmu, druže!”, na što se profesor Vukajlović posljednjim naporom malo pridigao i odgovorio: “Živio druže Tito!” Tek tada sam i ja prepoznao druga Tita, koji je naredio da se odmah pozove ljekar i da se pomogne ranjenom profesoru… Kasnije, 1945. godine bio sam delegat na Prvom kongresu Narodnog Fronta Jugoslavije. Na prijemu u Bijelom dvoru, drug Tito je prišao meni Radovanu Pappiću i interesovao se za politčke prilike u Hercegovini. U jednom trenutku se zamislio, nabrao čelo i upitao: “Šta je bilo sa ranjenim borcem kod Rataja?” Ja se u istom času nisu sjetio o kome je riječ, a onda mi je taj sumrak nakon bombardovanja i profesor Vukajlović, kao živa slika, došao u sjećanje. Rekao sam da je umro. I vidjelo se na očima i vidjelo se na licu druga Tita, kako ga je teško pogodila ta vijest.

Tito prilikom posjete Partizanskom spomen-groblju stoji na najgornjoj terasi, pored detalja na zidu nazvanog “kosmos”, gdje su spomen-ploče boraca na prezimena V – Ž. Da li upravo razgleda spomen-ploču Danila Vukajlovića?

PRIČA DRUGA…

Doktor Safet Mujić je bio čovjek izbanrednih ljudskih kvaliteta i intelektualnih vrijednosti Bio je stvarni nosilac etike revolucije radničke klase koji je u potpunosti shvatao njen značaj.  Kada smo se povlačili iz Hercegovine, a to je bilo jula 1942. godine, naš Hercegovački odred i Peta crnogorska brigada dobili su zadatak da štite Centralnu bolnicu na području Foče u selu Vrbnica. Tu smo bili oko dva mjeseca a onda smo dobili naređenje od Vrhovno štaba da bolnicu, starce, starice, žene i djecu evakuišemo u Bosansku krajinu. Kretalo se iz borbe u borbu. Ko sela Zabrđa u bizini Fojnice su nas dočekali Nijemci i četnici . BIlo je ranjenih… jedna bolničarka  kreće da pomogne ranjeniku na brisanom prostoru, ali je zaustavlja doktor Safet Mujić, sav taj samoprijegor,  sve to ljudsko koje se u bitkama i jurišima, iz dana u dan, kroz cijeli rat pokazivalo i dokazivalo…

Pričao mi je s ponosom, ponekad i s tugom o BRIGADI, Čedo.

Mogu vam reći da me strašno boli kad neki ljudi ne mogu da shvate svu tu veličinu ljudi u ratu, kreće on, i gine.

Danas još uvijek juriša.

Njegova BRIGADA je projurišala sve ofanzive i tekške bitke rata. Kapor, borac, čovjek iz BRIGADE. 

Juriša BRIGADA preko zaborava.

Mišo Marić, “Sloboda”, u rubrici “Gost naše redakcije”, 25.9.1972.

PRILOG:

Zahvaljujemo B. Vučini na ustupljenom materijalu. Fotografija spomen-ploče: S. Demirović (2018.).

Autor teksta:

Mišo Marić, rođen u Bosanskom Petrovcu 1939. godine. Imao je “bezočinsko djetinjstvo”, jer u ratu gubi oca, djedove i brojne druge članove porodice, te odrasta sa jakim osjećajem za jugoslovenstvo i antifašizam. Studira pravo u Beogradu. U Mostar dolazi za majkom Desom i mlađim bratom Jovanom sredinom šezdesetih i ostaje na zahtjev majke koja u Mostaru vodi Privrednu banku Sarajevo. Potom studira književnost, srpskohrvatski jezik i istoriju. Po diplomiranju radi sedam godina po školama i kao reporter za novine, te vodi emisije na radiju. Od 1969. je urednik kulture u “Slobodi”, gdje, između ostalog, piše o mnogim Mostarcima, uključujući i borcima NOB-a. Vanredno završava svjetsku književnost u Beogradu 1980. i prelazi za samostalnog urednika KUP-a u TVSA.

Od 1973. do 1992. vodi dječji muzički ansambl “Mostarske kiše”, čiji je idejni tvorac. Piše kultne stihove za “Kiše” uz koje su odrastale generacije mladih, kao i estradne pjesme za brojne umjetnike. Njegove pjesme su sa “Kišama” pjevali, između ostalih, Kemal Monteno, Davorin Popović, Željko Samardžić. Drugovao je sa Mikom Antićem, Perom Zupcem, Šibom Krvavcem, Icom Voljevicom i drugim umjetnicima. Početkom posljednjeg rata postaje dječji ambasador i organizuje evakuaciju hiljada žena i djece iz Mostara. Zbog prijetnji napušta Mostar 1993. i odlazi u Englesku. Autor je brojnih knjiga, od kojih se u zadnje vrijeme ističu “Dnevnik jednog apatrida”, “Mostarenje”, monografija “Aleksa – podsjetnik na ljubav”, te vodi emisiju “Namigivanje zvijezdama” za Face TV. Njegov stih “Nije sloboda sa neba pala” danas je jedan od najpoznatijih most

Povezani članci: