Slike na vezenom stolnjaku: braća Frenjo sa borbene Carine

Kratki omaž boračkoj porodici Frenjo iz Mostara.

Ime Rifata Frenje, jednog od 13 narodnih heroja Mostara poginulih u Drugom svjetskom ratu – i to najmlađeg – poznato je mnogima. Rijetki znaju da je odmah uz njegovu spomen-ploču na Partizanskom u Mostaru i spomen-ploča starijeg brata Asima Frenje. A možda je najmanje poznato da je gotovo cijela porodica Frenjo učestvovala u NOB-u, te da su, pored Rife, kako je bio poznat raji,  i Asima, bili borci i dva preostala starija brata Mehmed Meha i Mustafa Muja, te rođak Ešref Frenjo. Aktivirali su se u ilegalnom pokretu zajedno sa ostalom rajom iz kvarta, kao dio čuvene “Carinske udarne grupe”, a da roditelji zapravo nisu ni znali. Carinska udarna grupa je izvodila niz skojevskih akcija u gradu, između ostalog, zaslužna je za iznošenje pušaka i vojnog materijala iz Sjevernog logora početkom rata. I sestra Ajna je radila kao ilegalka u gradskom pokretu otpora, prenoseći oružje i informaciju.

Frenje, porodica neobičnog prezimena – koje, prema porodičnom predanju možda potiče čak sa daleke Korzike, a može se pronaći u Stocu i Mostaru – do rata su živjeli na Carini. Ovaj gradski kvart je dao šest narodniih heroja – Lacu, Lobru, Rifu, Ahmeta Pintula, Mehmeda Trbonju i Adema Buća, i niz drugih boraca poput Kazazića, braće Trbonja, Omera i Bećira, skojevku Hasniju Kruškonja, i sjećao se dugo, a možda se i još danas sjeća, jedne nestale generacije iz Drugog svjetskog rata. 

Kažu da su braća Frenjo bili visoki, Asim povučen i miran, možda šutljiviji od Rife, koji je bio otvoreniji i “sa vječitim osmijehom na licu”. U odredu su obojica bili bombaši.

Asim, desetar, prvi je poginuo. Bilo je to na Porimu marta 1943. Svjedoci su zabilježili koliko je bio pribran noć pred bitku. Dok je u nekoj seoskoj kući “oko ponoći pravio puru”, jer je bio dobio brašna, “okupio je drugove” i zdravorazumski savjetovao: »Sutra će biti krvava borba, najedimo se, tragedija bi bila da gladni poginemo.«  Ta duhovita i tužna, a tako mostarska opaska, i danas izaziva smiješak, i divljenje za dvadesettrogodišnjeg “bombaša, hrabrog borca”, za kog kažu da je “unosio vedrinu u Bataljon”.

Rifu je bratova pogibija teško pogodila, a bio je prisutan kad je na Kobiljoj glavi za vrijeme Pete ofanzive, Bitke na Sutjesci, poginuo i njegov nerazdvojan drug Laca. Prisutni su zabilježili da su on i bolničarka Štaka Mićković (Lacina velika ljubav), gorko plakali i grlili Lacino mrtvo tijelo. I sam Rifa će poginuti nedugo zatim, u dvadesetoj godini, u jeku ofanzive, u noći 9/10. juna 1943, jedva tri mjeseca nakon brata, od gelera jedne granate. Tom prilikom je Meha Trbonja bio ranjen, jedva sačuvavši živu glavu, vjerovatno jer se našao ispod konja u trenutku eksplozije. Četrdeset treća je bila posebno pogubna za odred, Carinu i grad – te godine, u dvije neprijateljske ofanzive, u vješanjima i streljanjima u gradu poginuli su i Lobra, Šefik Obad, Karlo Batko, Ljubo Brešan…i brojni drugi.

U starim zapisima čitamo kako je raja doživljavala Rifu. Saborci su svjedočili da je bio “izuzetno hrabar”, i da je sam odlazio u bombaške akcije, ili sa Lacom. Za saborce je bio virtuoz, “spretan poput pantere”, “u stalnom pokretu, vješto koristio teren, svaki zaklon”. Drugovima je govorio: “gledajte mene, kako ću likvidirati bunker, pa vi drugi put sami ponovite”. Koliko je bio poduzetan i spreman za akciju, svjedoči ovo sjećanje Envera Ćemalovića, još jedno koje mami osmjeh:

„Vođama bombaških grupa Mustafi Ćemaloviću Ćimbi, Mehmedu Trbonji i Hasanu Zahiroviću Laci dozvoljeno je da izaberu najboljeg mitraljesca iz svoje čete, koji će ih štititi prilikom podilaženja bunkerima. Kad je Rifat Frenjo čuo za tu odluku, prišao je Mehmedu Trbonji i tražio da mu bude mitraljezac pratilac njegove bombaške jedinice. Trbonja je odbio Frenju govoreći: »Znam ja tebe, otići ćeš naprijed, ispred svih nas, a nama šta bog da, ostani u četi!« Nastala je prepirka između njih dvojice. Frenjo se zaklinjao da će ih samo pratiti, ali mu ništa nije pomoglo, Trbonja je ostao pri svome, a Frenjo se tužan povukao u stroj čete. Za pratioca svoje grupe Trbonja je izabrao Irfana Ćatovića, koji je bio pravi majstor u korištenju svog puškomitraljeza.“

Trošna, ali borbena Carina, sudeći po jednom članku iz 1951. godine, kad je imala tek dva od svojih šest narodnih heroja, sjećala se godinama svojih poginulih drugova i komšija. Reporter beogradske “Borbe” posjetio je tadašnju “šestu osnovnu organizaciju Mostara” i primijetio na zidu spiskove boraca poginulih u ratu, i kako su “ovde ljudi ponosni na svoju prošlost, na učešće u Narodnoj revoluciji”: “Carina – tako se zove severni deo grada uz levu obalu Neretve. To je jedna od mostarskih mahala poznata po borbenosti svojih građana u ratu i po njihovoj aktivnosti danas. Uske ulice i skokake natkrile su stare, već pohabane kuće u turskom stilu – na nekim je ploču zamenila cigla, a ponegde na mestu ruševina stare niče nova moderna zgrada – a takvih svetlih i velikih ovde ima sve više.”

Dalje reporter zaključuje:

“Ovde su ljudi ponosni na svoju prošlost, na učešće u Narodnoj revoluciji. Na zidu je spisak boraca poginulih u ratu. Jusuf i Bećir Trbonja, Aleksandar Vuković, Rifat Frenjo i drugi služiće kao primer kako se bori za slobodu. A dvojicu narodnih heroja iz ove Mahale nosiće večito u srcima buduća pokolenja.”

Dvije godine nakon ovog članka, 24. jula 1953. godine, ukazom predsednika Tita, Rifa je proglašen za narodnog heroja čime je postao najmlađi narodni heroj Mostara.

Braća Meha i Mujo, i sestra Ajna su preživjeli rat, a Ajna je do kraja života dobijala penziju na ime Rifine pogibije.

Za ovu porodicu Partizanski kompleks je groblje, nije samo spomen-groblje. I Rifa i Asim, prema svjedočenju porodice, prenijeti su i sahranjeni tu 1965. godine, kad je spomenik izgrađen. Takođe, Rifatu je 1985. godine podignuta bista u parku kod Karađozbegove džamije u Mostaru.

A onda je došao još jedan rat, i još pogibija. Rifina bista iz parka je, ne tako davno, prema jednom članku, “nestala, a ostao je samo postament”.

Generacije su se smijenile i vrijeme je pomalo izblijedilo sjećanja o Rifatu i Asimu koji su izgubili živote premladi da ostave sopstveno potomstvo. Zbog objektivnih okolnosti, ono nešto porodičnih uspomena, poput Asimovog fotoaparata i automatske puške, s vremenom je izgubljeno. Ostale su tek jasne, crno-bijele fotografije na vezenom stolnjaku, svjedoci jedne mladosti, nedjeljivi od istorije jednog grada i jedne gradske četvrti.

Bol u ovoj porodici je još prisutna, gorčina, kod nekih članova, gotovo opipljiva.

Do ovog rata smo često išli, ali ne idemo više na Partizansko, nemamo gdje, kažu. Na naše suvišno pitanje kako doživljavaju današnji odnos prema Partizanskom spomeniku, kao da nijemo sliježu ramenima, odgovaraju: kao sramotu, kao fašizam, da ne kažemo goru riječ.

Gdje i kako naći utjehu, ne uspijevamo da pitamo. Odgovor je na društvenim mrežama, shvatamo da je u ljudima.  Postavljene slike sa vezenog stolnjaka čitaoci komentarišu, i brojke prelaze 500 lajkova. Prelijećemo preko riječi – slava, heroji, hvala, ponos, vječna slava, i opet, i opet. Frenje nisu zaboravljeni, jer evo i toliko godina iza svega, o njima još pišemo, još osjećamo.

Braća Frenjo:

RIFAT H. FRENJO, rođen 1923, Mostar, radnik, član KPJ od 1942, u Bataljonu od početka 1942, komandir voda, poginuo na Sutjesci, narodni heroj;

ASIM H. FRENJO, rođen 1920, Mostar, električar, član SKOJ-a od 1940, u Bataljonu od jula 1942, borac, poginuo na Porimu marta 1943;

MEHMED H. FRENJO, rođen 1913, Mostar, bravar, član KPJ od 1943, u Bataljonu od avgusta 1943. intendant Bataljona;

MUSTAFA H. FRENJO, rođen 1910. Mostar, auto-mehaničar, u Bataljonu od septembra 1943, oružar;

GALERIJA:

Porodica Frenjo na Partizanskom ispred dva cvijeta, dva mlada života data za slobodu: Meho Frenjo, Mujo Frenjo, sestre Ajna i Aiša i Mehina supruga Tidža. Svi na slici su bili učesnici NOB. Slikano 60-tih godina XX vijeka. Izvor: Arhiv porodice Frenjo.

Asim Frenjo (lijevo), nepoznati. Skroz desno, prema tumačenju prodice je Rifin najbolji drug Hasan Zahirović Laca. Izvor: Arhiv porodice Frenjo.

Treći brat, Mehmed Frenjo, učesnik NOB. Nakon vijesti o pogibiji brata Rifata na Sutjesci, 1943. godine, dao je novorođenom sinu ime Rifat. Izvor: Arhiv porodice Frenjo.

Bista narodnog heroja Rifata Frenje u Mostaru je nestala, ostao je samo postament.

PRILOG:

Članak o “borbenoj Carini” u listu “Borba”, 15. maja 1951. godine:

Izvori: porodica Frenjo, grupa autora (1988): Ćemalović, Enver (1986): Mostarski bataljon, Mostar; http://rsdvelezmostar.blogspot.com/p/fk-velez.html; grupa autora: Spomenica Mostara 1941-1945.; https://www.facebook.com/photo/?fbid=1943908115894758&set=nekada-je-tu-bila-bista-narodnog-heroja-rifata-frenje-ostao-je-samo-postament-ko; Narodni heroji Jugoslavije A-M, Institut za savremenu istoriju, Partizanska knjiga, Ljubljana, Narodna knjiga, Beograd, Pobjeda, Titograd, 1982.

Zahvaljujemo porodici Frenjo na rijetkim i po prvi put pokazanim u javnosti fotografijama.