Ljubo B. BREŠAN, narodni heroj 

LJUBO (BLAŽA) BREŠAN zvani FEĐA, rođen 27. maja 1913. u Dubrovniku. Od 1921. živio u Mostaru, bravar, radio kao avioelektričar i aviomehaničar na mostarskom aerodromu, a za vrijeme rata kao telegrafista na Željezničkoj stanici. Još kao mladi radnik priključio se revolucionarnom radničkom pokretu, a tokom 1940. godine postao je član KPJ. Nakon okupacije Jugoslavije 1941. godine aktivno je radio na stvaranju Narodnooslobodilačkog pokreta u Mostaru i okolini. Okupljao je simpatizere Komunističke partije, patriotski i antifašistički organizovane građane i sa njima organizovao prikupljanje oružja i drugog ratnog materijala. Bio je član Mjesnog komiteta KPJ u Mostaru, a u maju 1942. je izabran za njegovog sekretara. U veoma teškim uslovima ilegalnog rada uspješno je rukovodio jakom partijskom organizacijom koja je i pored jake kontrole okupatorske vojske i policije održavala veze sa Mostarskim bataljonom i preuzimala brigu o ranjenicima. Njemu se obratio politički komesar Enver Ćemalović nakon Sutjeske s pitanjem da li mogu ogoljeli i bosi borci bataljona da nađu utočište u Mostaru.

U svom ilegalnom radu koristio se imenom Feđa. Ustaška policija je znala da se rukovodilac mostarske partijske organizacije krije iza ovog imena i intenzivno je tragala za njime, ali bez puno uspjeha. Nijemci su uspjeli saznati da se Ljubo Brešan nalazi iza ilegalnog imena Feđa, a to im je otkrio teško mučeni ilegalac Hasan Fazlinović Žuti. (Žuti je bio sekretar Oblasnog komiteta SKOJ-a i bivši sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a za Mostar, koji uhvaćen u raciji ljeta 1943. Mučen i isprebijan, popustio je i provalio sve članove Mjesnog komiteta KPJ, i otkrio njihove konspirativne nadimke).

U toku noći 26.7.1943. ustaška policija je upala u kuću Ljubinog brata Ante Brešana i na tavanu uhapsila Ljubu. Punih petnaest dana trajala su mučenja u ustaškoj policiji. Najprije su mu kao Hrvatu nudili slobodu ukoliko otkrije imena ostalih partizanskih saradnika, a potom su ga mučili i tukli. Dovodili su u policiju njegove roditelje kako bi ga na taj način ubijedili da sarađuje. Uprkos svim fizičkim i psihičkim maltretiranjima Ljubo je odbijao da bilo šta otkrije i uvijek je odgovarao sa “ja ništa ne znam”. Zbog neuspjeha u istrazi ustaše su Ljubu predali Gestapou, gdje su počela nova mučenja. Zatvorili su ga u zloglasnoj Vladičinoj kući u sobi na čijem je podu bilo oko 20cm vode, te su mu stezali gvozdeni obruč oko glave, ali on je i dalje šutio. Izmučenog glađu i batinama Ljubu su pokušali i moralno slomiti ubacivši u njegovu tamnicu pismo druga izdajnika koji ga je pozivao da popusti i prizna. Ljubo mu je na istom papiru odgovorio: „Samo se kukavice predaju, a članovi Partije šute i čuvaju svoje drugove. Bolje je časno izgubiti život, nego ga izgubiti kao izdajica.“

Streljan u blizini Mostara 26.8.1943. zajedno sa troje istaknutih aktivista NOP-a iz Mostara – Mustafom Ćemalovićem i Muhidinom Bašagićem, koji su kao kuriri Oblasnog komiteta KPJ za Hecegovinu bili poslati u Vrhovni štab NOV i POJ i na tom zadatku uhapšeni u okolini Nevesinja. Streljan je i Hasan Fazlinović Žuti.

Ljubo Brešan je proglašen narodnim herojem 5.7.1951. godine. Njegove kosti su nakon rata prenesene i sahranjene na Partizanskom spomen-groblju. Na Ovojcima je podignut spomenik streljanima na kojem su uklesana imena streljanih. Ime Ljube Brešana se nalazi na spomen-ploči palim željezničarima Mostara, podignutoj 1952. godine u Mostaru i renoviranoj od Uprave ŽTP 2016. godine. Brešanova bista je otkrivena u Mostaru u okviru obilježavanja godišnjice RO “Soko” Vazduhoplovstvo, 25. januara 1985. u krugu metaloprerađivačkog kompleksa. Bista je stajala sve do posljednjeg rata. U Mostaru je 1948. godine osnovan aeroklub “Narodni heroj Ljubo Brešan”. 1987. godine najavljeno je postavljanje spomen-ploče na kuću Ljube Brešana u Dubrovniku.

ODLOMAK IZ LITERATURE:

Ispovijest Fije Bašagić-Ljubović, sestre Hajrije i Muhidina Bašagića, koja je bila zatvorena i ispitivana u Vladičinoj kući i tamo srela Brešana:

“Prebacili su me u prostoriju broj pet. Ulazeći u tu ćeliju opazila sam jednog čovjeka kako sjedi u jednom uglu. Izgledao je vrlo jadno – gotovo kao · mrtvac, jer je bio veoma mršav. Kad se pridigao vidjela sam da je bos. VrIa teško se kretao, zapravo se gegao, i bolilo ga je pri hodu. Imala sam osjećaj da je tifusar. Jezivo je izgledao. Oči – duboko upale, i jedva je gledao. Odavao je sliku kao da je sav bio deformisan. Dugo ga nisam mogla prepoznati iako sam ga od ranije znala. Bio je to Ljubo Brešan. Prosto drugi čavjek. S njim sam provela u ćeliji tri dana, a četvrti dan predveče su ga nekud odveli s nekoliko drugova i drugarica. Tada su prozvana ova imena: Ljubo Brešan, Muhidin Bašagić, Hajrija Bašagić, Ćimba Ćemalović i Haso Fazlinović Žuti. Te su osobe nekamo odveli. To znam po tome sto sam čula zvuk motora kamiona ili automobila. Dok sam bila u ćeliji zajedno sa Ljubom Brešanom, nakon upoznavanja govorio mi je između ostalog ovo: ,Drži se dobro, jer to nama dolikuje. Zna li se u gradu kako se mi držimo? Ako bi ikada izašla slučajno iz zatvora, pričaj o tome da me je ,Žuti’ odao i mlatio bičem, i to u prisustvu Švaba. I on je, kao i Švabe tražio od mene da priznam !’ Zatim mi je Ljubo pričao da je bio u ustaškoj policiji, potom u gestapovskom zatvoru i da stalno šeta iz jednog u drugi zatvor, da ga nose kao vreću tamo-amo. Rekao mi je i to da mu je najteži trenutak bio kad mu je došla sestra, odnosno kada je ona pala pred noge šefu policije Roki moleći ga za njega. Na to je Roko rekao da puštanje zavisi samo od mene. Kad sam ga upitala: ,Zašto si takav?’- on mi je odgovorio da ga svi redom mlate u policiji i Gestapou. Sjedeći, primijetila sam, pošto je bio bos, a naročito kad bi podigao nogavicu, da je po nogama imao duboke i krvave brazgotine – tragove mučenja. Inače je duhom bio dobar. Jednom mi je rekao: ,E, da smijemo zapjevati kao nekad u Zaliku ?’ Također me je bodrio i kada sam ja tiho počela plakati. Rekao je dane smijem biti malodušna, bez obzira na to što su mi brat i sestra u zatvoru, jer malodušnost neprijatelji iskorišćavaju. U razgovoru je opet stalno navodio na upozorenje kako treba da se držim. Zanimalo ga je šta se priča u Mostaru o njihovom držanju, da li se zna da je H.F. provokator.” (M. Konjhodžić, Mostarke, str. 217)

U prilogu je kratka biografija narodnog heroja Ljube Brešana (Refik Hamzić, “Mostarci narodni heroji Jugoslavije“, 1986. Izvor: CIDOM)

Odlomak iz dokumentarca “Nije sloboda sa neba pala” Gorana Karanovića gdje nećak Ljube Brešana, Vilko Brešan, govori o svom stricu: