08/12/2023

Pismo borca Rifata Pavlovića: Mi nećemo napustiti svoje gradove, svoj Mostar, svoju domovinu ko kukavice jer smo bili partizani (3. januar 1945.)

Dva teksta za ratne novine Rifata Pavlovića, predratnog skojevca, borca Trinaeste hercegovačke brigade, muzičara, pjesnika, izviđača i ribara, te druga brojnih palih boraca, među njima – Ludviga Kujundžića i Salke Šehovića.

Tekstovi, pronađeni u knjizi Mensura Seferovića, zapravo su rukom pisana (i potpisana) sjećanja borca Trinaeste hercegovačke brigade Rifata Pavlovića koji se spasio iz zarobljeništva. Bio je uhapšen od strane Nijemaca, i na putu za Sarajevo uspio je pobjeći iz voza u akciji dostojnoj filma, te se ponovo se naći među partizanima. Za novine brigade ispričao je o svom bijegu i zapisao i jednu pjesmu o poginuloj drugarici “plave kose”. Možemo pretpostaviti da je Rifat možda i ovu pjesmu pjevao uz gitaru koju je dobro svirao, a potpisao se kao Garavi. Rifat je preživio rat i postao doktor.

“Sjećanje na 3. januar 1945.

Išao sam ulicama Mostara sa dvadeset drugova praćen od Njemaca oboružanih šmajserima. Bilo je 8h ujutro i išli smo ulicama kojima sam ja toliko puta prolazio. Vjetar je puhao a ja sam mislio na svoje drugove, na našu borbu, na dom i na ukućane koji me eto neće ni vidjeti, a ja ću toga dana otići u ropstvo, negdje daleko, daleko od svega onoga što sam ja volio, za što sam se borio i za što sam živio.

Stigli smo na stanicu. Bilo je tu mnogo svijeta. Sjećam se onih tužnih ulica i pogleda iz kojih se vidilo drugarsko žaljenje. Strpani smo u krmak-vagone i zaključani. Došli su i jurišnici, ustaše, i čuli smo da idu na kurs u Zagreb. Svijet je pridolazio i mnogi od njih nije znao ko su ti zatvorenici. Možda je neko pomislio – lopovi, kukavice i slično. Mi smo mislili na to. Mi nećemo napustiti svoje gradove, svoj Mostar, svoju domovinu ko kukavice jer smo bili partizani, jer smo ostali dosljedni svojoj borbi i zaorila se pjesma:

“Mi četa smo bombaša,

što s bombam’ se bije

ko boji se fašista

nek s nama ne ide.”

I dalje:

“Ne tražimo bogatstva

Ne tražimo pare

Mi tražimo slobode

hljeba, i pravde.”

Što je pjesma dalje odjekivala to je svijet više prilazio vagonima da vidi partizane koji i ovaj put eto tu u sredini Mostara ne otstupaju od svojih načela baš ko ni njihovi drugovi sa položaja. Gledali su u nama nešto veliko i da izraze svoje simpatije ubrzo smo dobili dosta novaca, hljeba i cigara.

Dat je znak za polazak. Dok je voz napuštao stanicu klicali su nam “Zdravo drugovi” i mahali rukama a mi smo pjevali:

“I Mostar će ovih dana

past’ u ruke partizana.

Ej, Mostaru, ej, Mostaru, eto nas”.

Voz je već išao prilićitom brzinom, vjetar pirkao a ja sam mislio na drugove i našu borbu. Teško mi je bilo pri duši napustiti hercegovački krš, možda za uvijek. To se neće meni desiti, ne, i odlučio sam na putu do Sarajeva pobjeći. Probili smo dno od vagona i prvi sam se oslobodio. Uz pomoć drugova ponovo sam stigao u redove naše nar. osl. vojske i nadam se da ću sa svojim drugovima uskoro pjevati one iste pjesme u slobodnome Mostaru.

Pavlović Rifat”