Refik Hamzić: jedan esej (i prilog za biografiju narodnog heroja dr Safeta Mujića)
Iz stare štampe: “Ratnikovo putovanje” ili priča o slučajnom susretu u vozu sa starim mitraljescem.
Tek što je krenuo brzi voz iz Beograda za Sarajevo, otvoriše se vrata polupraznog kupea. Dosta krupan, brkat čovjek, sa “francuzicom” na glavi, zamoli za slobodno mjesto. Nije ni sjeo, a u društvu, koje je prvi put u životu sreo, saputnički i prijatno, pruži bocu rakije: “Ajd, drugovi, da popijemo gutljaj. Prava je domaća šljivovica.” Bio je uporan. Oni koji su se pravdali da ne piju, brzo su kapitulirali.
Skidajući zimski kaput, iz čijih džepova su virile dvije boce, onako, kao za sebe, procijedi:
– Eto, ja ovako svake godine otputujem do Srema i Bačke i posjetim rodbinu i stare drugove.
Tek što je kondukter pregledao karte, jedan od saputnika upita:
– Dokle ćeš starino?
– U Hercegovinu, ja sam znate, tamo od Nevesinja.
– Kako se zoveš?
– Nikola Radulović, živim u selu nedaleko od Nevesinja. A, što me pitate?
– Ništa, vidim da imaš besplatnu kartu, vidim da si nosilac Spomenice, a evo, jednog Mostarca, ovo su iz Hercegovine, pa se i ne znate.
Za trenutak ućutasmo. Kao da smo svi u kupeu željeli da nam Nikola, naš novi poznanik sa sijedim brkovima, priča. I sam je to shvatio.
– Znam ja mnoge Mostarce. Dobri su to drugovi. Samo koliko sam iz ratnih dana ponio lijepih uspomena o Mostarcima.
Neko, ipak, misleći da to zamara starog ratnika povede razgovor o svakodnevnom životu. O zdravlju i drugome, što je uobičajeno da se govori među saputnicima.
Profesor iz Sarajevo požali se na ljekare, na njihov, kako reče, “parali posao”. Ali, Nikola, ne oklijevajući odmah nastavi:
– Kad se samo sjetim doktora Mujića. Kakav je to bio drug! Svi smo mu se divili. Koliko je puta, da bi nahranio ranjenika, sam ostao bez jela. Kada sam mu 1942. godine, pošto sam ga vidio potpuno bosa, napravio opanke, i to od još neosušene volovske kože, kako sam ga iznenadio! Dođem ja, pa mu velim: Druže doktore, ovo su opanci za tebe. Uzeo je opanke, pogleda me i upita: “Zašto baš meni, Nikola?” Vidio sam te bosa, velim, pa teško mi je to. Ne samo meni. Svima. Znamo šta nam ti značiš ovdje u ovim gorama, u ovoj Vrbici. Gledao je opanke nekim čudnim pogledom, pa će meni: “Hvala ti, druže, Nikola”, – reče i rastasmo se. A kada sam poslije nepun mjesec dana čuo da je Mujić poginuo, sjeo sam sa svojim drugovima, pa smo, poput uplakane djece, jecali. Žao nam je bilo doktora koji je u svemu nosio ljudskost.
Eto, slušali smo Nikoliine riječi, pa kada je završio, osjetimo se svi nekako prijatno, kao da smo svi, kao i Nikola poznavali doktora Mujića.
– Da li si ti, Nikola, bio ranjavan? – upitah ga.
– Ne jednom. Tih uspomena iz rata ima više. Raniše me, Švabe, boga im njihovog, tamo oko Travnika. Izvali mi rafal “oku” mesa iz butine. Svima je bio žao, osjetio sam to na drugovima. Bio sam mitraljezac. Mnogi mi i danas kažu da sam se znao pošteno tući. Znaš kako je to bilo. Nosi, prosto, čovjeka nešto protiv neprijatelja i prepreka nema. Ali, kada me raniše, i kada me drugovi postaviše na nosila, na kojima sam tek šesti dan dospio do bolnice, onako usput stalno sam pomišljao: odzvoni i tebi NIkola. Ih, da je onda bilo odnekud da bar vidim doktora Mujića. Da me on pogleda, ohrabri i ulije nadu u život. Što je on to znao! Šta su mogli drugo nego da me nose iz previjališta u previjalište do bolnice.
– Zaista je tim ljudima u ratu bilo teško. To niko ne može da shvati od ovih mlađih ljudi, reče profesor.
– Još kako teško. Eto, kada sam bio ranjen, u jednom od previjališta, a to je bila mala sobica, ni sam ne znam koliko je bilo ranjenika. Jauci, pomaganja, dozivanja, to nam je bila neka utjeha. I ja sam pomagao. Kokad je boljelo. Zgrušala se krv na haljinama, pa sam se osjećao kao u gipsu. Ali i to me nije toliko uplašilo koliko smrt najbližeg mi nepoznatog ranjenika čije ime nisam nikad saznao. Ležao sam na drvenim nosilima među ranjenicima. Negdje u gluvo doba noći nešto mi stisnu ruku. A ja nemoćan. Ni maknut. Ruku mi je samo stezalo. Kao da je nešto kida. Mrak. Nikoga ne mogu dozvati. Negdje u svitanje, uz dosta napora, okrenuh malo glavu da vidim šta mi je stislo ruku, koja me jače boljela od rane. Do mene je ležao mrtav drug. Stisnuo me za ruku. Nešto je htio. Nije imao snaga da govori i tako se oprostio sa mnom. Kada su bolničari rastavili njegovu, već ukočenu ruku od moje, tek tada mi se snaga vratila.
– Eto, to naša djeca moraju znati. Njima treba pričati o tim ljudskim patnjama, tim stradanjima. A toga nema dovoljno, primjeti saputnik profesor.
– Ma znaš šta ti je profesore, kad o ovome pričaš nekom, onda skoro osjećaš da će ti reći: Pa, šta hoćeš? Borio si se, imaš odlikovanja, imaš penziju, pa šta sada? Niko, bolan, ne traži ništa više. Samo drugarsku riječ, drugarsku pažnju. Ponekad to nedostaje nekim mladićima. Eto, jutros sam se morao svađati sa kondukterom autobusa “Laste”, kojim sam doputovao iz Novog Sada u Beograd, jer je pogrešno izdao kartu i tražio da platim. A da je malo pazio, spora ne bi bilo.
Pričao je Nikola Radulović o svom ratovanju, svojim putovanjima, o svojoj djeci, a uz sve to utkao je svoju bitku, svoju ljubav za čovjeka. Kakav je to drug, taj stari ratnik koje se, eto, raduje svakoj ljudskoj prijatnoj riječi. Svi smo ga pažljivo slušali. Svi smo bili dosta počašćeni što smo upoznali divna druga, ratnika i plemenita čovjeka.
Refik Hamzić, list “Sloboda”. Digitalni arhiv Branka Vučine.
POVEZANI ČLANCI: