Bolničarka sa Sutjeske: Angelina Draganić (Lambić)
Iz stare štampe: sjećanja prvoborca, saradnice dr Safeta Mujića, partizanske bolničarke koja je prošla sve glavne bitke.
Razgovor smo otpočele škrtim riječima.
– Nemojte me, molim vas, mnogo propitivati o nekim detaljima, datumima, funkcijama… – kaže naša sagovornica, rječita, odmjerena žena. – Vrijeme je, zaista, učinilo svoje – nastavlja. – Sjećanja izblijede, poneka gotovo iščeznu.
O Angelini Draganić, prije našeg razgovora, znali smo samo nekoliko podataka: da je prva žena koja je sa sjevernohercegovačkog regiona otišla u partizane, da je nosilac Spomenice, da je “prešla” Sutjesku i Neretvu, da je kapetan u penziji, da je hrabra i radina…
I kako je naš razgovor odmicao sve se više gubio “zid” među nama. Angelina nas više nije gledala kao neko ko je službeno trebalo da “prebere” po njenim sjećanjima, a mi smo izgubili malu nesigurnost koja se u nama javila saznanjem da ćemo o istoriji razgovarati sa njenim sudionikom. Suze i jecaji koji bi se otrgnuli, povremeno su prekidali Angelininu priču. Angelina se, ipak, dobro sjećala svakog detalja. Zar se tako istinskim suzama može nakvasiti izblijedjelo sjećanje?
Majko, nemoj da plačeš
– Do mojih rodnih Boraka došla je riječ “kapitulacija”, počinje svoju životnu priču Angelina, sjećajući se prvih saznanja o našoj revoluciji. – Nisam znala šta to znači, jedino da je to učinila Jugoslavija – mislim kapitulirala. Vjerovatno pretpostavljate koliko malo je u ono vrijeme znala dvadesetogodišnja djevojka sa sela. Dakle, u svijetu i u našoj zemlji događalo se nešto ogromno – širio se vihor rata. Prva saznanja o tome darovala mi je učiteljica Zora Dragić, jedina učena žena koja je dolazila u naš kraj. Govorila nam je o ratu, ustanku, o pravednoj borbi, jednoj vojsci u kojoj će biti i Muslimani i Srbi i Hrvati zajedno, a koja će se boriti protiv neprijatelja…
Zora nas je plijenila i osposobljavala. Činila je to jednostavno koristeći svoju učenost i tek kada bi je bolje upoznali, shvatali smo da se iza njenog umilnog pogleda i osmijeha, učtivog pozdrava, bezazlenog razgovora o kuhanju i pletenju sa ovdašnjim ženama, krilo nešto drugo – jak revolucionarni duh pun naprednih ideja. Gdje bi to osjetila da može, Zora je davala savjet više – i ja sam se našla među onima u kojima je probudila ionako buntovna srca i istinsku želju za pravdom. Ideja da i ja hoću u tu vojsku nije me napuštala. Jednog dana sam se spremila i krenula na Boračko jezero gdje se upravo formirao Konjičko-mostarski bataljon.
Moja majka kao sve druge plakala je za kćerkom, djevojkom, koja, po njenom mišljenju, treba da sjedi kod kuće, da se uda, da ide za stadom… Bojala se da ne nastradam, a otac ju je tješio:
– Šuti, stara, nemoj da plačeš. Ja imam povjerenja u našu Angelinu. Budi hrabra, nemoj dozvoliti da se tvojim suzama smiju susjedne četničke familije.
– Zbog podrške koju sam imala kod svojih roditelja bila sam još srećnija.
Angelinini saborci iz Mostarsko-konjičkog bataljona, aprila 1942. godine: Šćepo Pavlović (#14), Pava Miletić (čuči, #25); Salko Šehović (#26); Mustafa Temim Turko (#27). Imena drugih boraca nisu utvrđena.
Ti si hrabra djevojka
Sva moja saznanja o našoj borbi, koja mi je poklonila učiteljica Zora, kasnije u Odredu, upotpunjavao je dr Safet Mujić, naš partizanski i narodni ljekar. Bio je izuzetan čovjek. Sjećam se da bi mi zastajao dah u želji da čujem vaiše i jasnije svaku njegovu riječ kada nam je govorio o liku komuniste i zdravstvenog radnika. Evo, vjerujete, i sada kao da u ušima čujem njegove poznate rečenice:
– Najveća svetinja i nešto najuzvišenije je pomoći onome kome treba pomoć – u našim prilikama ranjeniku i bolesniku. Po cijenu svog života treba pomoći ranjenom drugu…
– Počela sam se osposobljavati za partizansku bolničarku. Dr Mujić me u tome stalno hrabrio, a onda mi jednom prilikom rekao da ću mu asistirati pri operaciji.
Nikad više nije bilo nemira u meni kao onog trenutka kada sam ušla u ambulantu. Kako ću ja seljančica da držim sterline instrumente (imali smo dosta opreme), hoću li ja to znati pomoći našem dragom doktoru…?
Na stolu je ležao 17-godišnji Vaso iz Nevesinja. Noga mu je na butini bila razmrskana. Grčio se, jaukao, krv je tekla… Po uputstvu doktora trebalo je da držim ranjenu nogu. Doktor mi je stalno govorio:
– Divno, divno, Angelina. Kako si samo hrabra. Odlično, odlično. Ja u tebi imam divnog saradnika…
– Ja sam problijedila, hvatala me nesvjestica od lokve krvi.
– Hrabra si, Angelina, čujem pomućene doktorove riječi sa zujanjem u ušima, dok sam u rukama držala dugu, toplu, odrezanu nogu…
Spasili su me ranjenici
– Bataljon se spremao da krene prema Tisovici i Crnom polju. Traje četvrta ofanziva. Na Borcima u bolnici trebalo je ostaviti desetak teško ranjenih, nepokretnih drugova. Dr. Papo je insistirao da neko stručniji ostane sa njima. Po naređenju partijskog rukovodioca druga Franca Novaka trebalo je da ostanem ja.
Dobijali smo u bolnici kriomice hranu od susjednih partizanskih famlija. Dani dugi, a ispunjeni jaucima bolesnih. Radila sam dan i noć. Razveselilo me pismo iz Odreda u kojem je stajalo: “Drugarica Angelina, čuli smo da se dobro brineš o ranjenicima. Tebe tvoji drugovi neće zaboraviti. Nastoj da se u tom kraju ne osipaju naši redovi.” I dok sam, po ko zna koji put čitala pismo, u kuću upade grupa četnika. Bradati i naoružani, počeli su bacati ranjenika sa kreveta, parati madrace i platno, razbijati vrata i prozore, galamiti, pucati. Uspjela sam da brzo u ruci zgužvam pismo, stavim u usta i … progutam, kao najslađu bombonu. Nisam se, začudo, uplašila tih ljudi koji su se ponašali kao životinje. Mene su svezali, udarali me nogama, cipelama, šakama. Znala sam da će me ubiti. Ležala sam u lokvi krvi, od koje nisam ništa vidjela. Četnici, koji su se, kako sam čula iz njihovog razgovora, vraćali u Nevesinje, popeli su se na tavan. Sunce je počelo zalaziti. Mislila sam na ranjenika i ponovo čula riječi doktora Mujića. Odjedanput su mi prišla dva ranjenika, podigla me i bacila kroz prozor.
– Bježi. – rekli su mi posljednjom snagom.
– Kotrljala sam se niz liticu, odronjavala kamenje za sobom. Iza mene šuma. Jedva sam se pridigla. Ruke mi zavezane, žica se ne vidi od oteklina. Hodala sam, padala, gubila svijest. Noć već duboka, a šuma još dublja i tamnija. Vidim sjenke… čujem šumove. Po glavi mi samo jedna misao: “Suđeno mi je da danas umrem”.
Pred zoru vidim da sam izašla iz šume u blizini jednog pašnjaka. Bojala sam se da to nije kraj četničkog sela. Ugledale su me dvije čobanice. Kad su se približile, htjela sam nešto reći, ali glasa nisam imala. Odnijele su me kući. Dugo sam se oporavljala, ali rane su brže zacijelile kada sam saznala da su ranjenici preživjeli.
Izvor: “Bosna i Hercegovina 1941: Novi pogledi. Zbornik radova”
Puška za brašno
Kada sam ozdravila, krenula sam ponovo sa jedinicom. U petu ofanzivu. Od Konjica, preko Nevesinja, prema Crnoj Gori. Kiše su nas stalno pratile i padale su, gotovo svaki dan. Hladno, mi iscrpljeni, a nemamo hrane. Vatru ne smijemo naložiti, avioni su stalno nad nama. Približavamo se Tjentištu. Blato nam je do koljena. Okliznemo se, a ispod nogu leš.
Prelazili smo Sutjesku. Sjećam se dobro te noći. Rijeka huči, bolje da kažem, riče… Ujutro je vršen proboj. Sjećam se kako je u ledeno hladnoj vodi, koja mi je sezala do usta, stajao Enver Ćemalović sa još dva druga i pomogao nam da pređemo. Polako smo u koloni odmicali. Međom smo išli. Iščekivali. Stanemo, dobijemo vezu… Odjedanput pucnjava. Od silne detonacije nije se moglo izdvojiti pucanj puške, ili bombe. U grotlu, među brdima, samo je odjekivala detonacija.
Ranjen je drug Salko Pezo. Pužući sam mu se približavala da ga previjem. Podlegao je ranama.
Saznajemo da su prošle proleterske jedinice, a da se obruč ponovo stegao. Opet juriš, jeka mitraljeza, bomba…
Pronio se glas da je poginuo komandant. Sjećam se da je doktor Papo govorio kako to nije istina. Uzeo je pištolj, potrčao ispred nas, vodeći nas u juriš. Pomislite, gotovo goloruk. Nevjerovatan je elan i natčovječanska snaga naših boraca.
Nosila sam pušku, sanitetsku torbicu, a najčešće i ranjenika. Prolazeći pored jedne kuće nađemo malo brašna.
– Drugarice Lambićka, tako su me drugovi zvali po prezimenu, ostavi pušku, uzmi malo brašna – reče mi komandir Omer Mrgan.
Rastati se sa puškom, to je isto kao rastati se sa najmilijim. Iako natovarena, ponijela sam i brašno. Borci su bili iscrpljeni i gladni. Stalno smo se peli uz liticu. Jeli smo šumu, travu “kazalac”, opanke od tanke kože…
Nosili smo ranjenike. Stalno sam ih previjala… Priča Angelina sjećajući se svojih ratnih dana.
Želja da pomogne bolesnom, postalo joj je životno opredjeljenje. Kada se rat završio, Angelina je pošla u Vojnosanitetsku školu. Partizanska bolničarka koja je od bluze pravila zavoje i krvave prala u ledenoj Sutjesci, kasnije je svoj humani poziv nastavila da obavlja u modernim, čistim, bijelim bolnicama slobodne Jugoslavije.
Razgovarala Sevleta Memić za list “Sloboda”, 4.7.1983.
Povezani članci:
Prilog:
