Salko M. PEZO 

SALIH SALKO (MAHMUTA) PEZO, rođen 18. novembra 1921. u Mostaru. Učenik Učiteljske škole u Mostaru. Fudbaler “Veleža”. Član SKOJ-a od 1938. i KPJ od 1940, sekretar aktiva SKOJ-a Učiteljske škole. Hapšen i zatvaran više puta. Prvoborac – u jednoj od prvih grupa dobrovoljaca koje je izveo Savo Medan iz Mostara sredinom avgusta 1941. Zbog nastale situacije vraćen u Mostar na ilegalni rad, sekretar MK SKOJ-a za Mostar, član MK KPJ za Mostar i član Oblasnog komiteta SKOJ-a za Hercegovinu. U odred stupa ponovo aprila 1942. Delegat osnivačkog kongresa USAOJ-a u Bihaću decembra 1942, kada je izabran za člana Zemaljskog odbora USAOJ-a. Skojevski rukovodilac bataljona, politički komesar čete u 3. bataljonu. Poginuo na Krekovima kod Tjentišta 13. juna 1943. za vrijeme V neprijateljske ofanzive na Sutjesci.

Saborci su upamtili da je bio „veliki zaljubljenik slikarstva (…) i na Tisovici je nosio sa sobom jedan blok u kojem je radio crteže. To je bilo njegovo najveće zadovoljstvo.“ U štampi je zabilježeno da je prije rata u Mostaru „priredio samostalnu izložbu likovnih radova“.

Po njemu je nakon rata nazvana škola u Donjoj mahali u Mostaru.

ODLOMAK IZ LITERATURE:

 „Održavani su sastanci — partijski, skojevski, četni, pa i bataljonski — sve u cilju učvršćenja reda i discipline u jedinicama, pri čemu se nije spominjalo bilo šta da je dobro, već su iznošene samo slabosti. Nisu izostale ni vrlo uspješne priredbe, o čemu se starao Kulturno-zabavni odbor Bataljona na čelu sa Ismetom Kresom, uz svesrdnu pomoć Salke Peze, omladinskog rukovodioca Bataljona. Pezo je bio učitelj i pravi pedagog u obrazovanju i vaspitanju naših boraca. Program priredbi bio je šarolik, a najveće uveseljavanje boraca i naroda pružao je naš »vrabac«, koji je sa puno humora iznosio događaje iz života Bataljona, pa i šire.“

Iz sjećanja Angeline Draganić (Lambić):

Druga Salku Pezu upoznala sam 1941. godine, praktično, od njegovog dolaska u Konjički partizanski bataljon. Komunista besprijekoran, ubjedljiv, prijatan, blizak, a istovremeno vojnički autoritativan. Njemu se nije moglo odbiti naređenje. Ne zato što ga je zricao vojnički otresito, decidno, već zato što je zvučalo ljudski, što je u sebi sadržavalo ubjedljivu potrebu za izvršenjem. Takav je bio od prvih dana dolaska u Bataljon, takvog ga pamtim i sa Sutjeske, gdje je u Mostarskom bataljonu bio komesar čete. Ostavljao je svojim riječima dubok utisak na one koji su ga slušali. I moralo mu se vjerovati. Tolika snaga riječi! Sjećam se kako nam je govorio:

“Borba je teška, trajaće dugo, ali treba izdržati. Mi ćemo pobijediti! Mnogi od nas neće dočekati pobjedu, ali ako je mi ne doživimo, mlađe generacije će uživati plodove revolucije.”

Sjećam se kobnog 13. jula 1943. godine. Sutjeska. Bataljon se našao blizu linije proboja, neposredno kod mjesta na kojem je poginuo Sava Kovačević. Vrilo je kao u paklu, sijevalo sa svih strana. Neprijatelj, koji je dobro osjećao kako gubi svoje pozicije, kako mu partizani probijaju obruč koji je, tako reći, do jučer krvnički držao, okomio se na nas sa svih strana.

Odjedanput u tom paklu vidim druga Salku. Pogođen je. Potrčala sam i vidim da je rana teška. Više se ne sjećam kako je u tom trenutku izgledao, jedino sam mu vidjela pogled koji mi se duboko urezao u pamćenje. Teška rana je jako krvavila – bio je pogođen u grudni koš. Pogled je upirao u mene, čekao pomoć, ali htio je i sam da mi pomogne. Čak je u jednom trenutku učinion pokret kojim je htio da mi pomogne pri pomicanju njegove nepomične ruke. Govorio je poluglasno: “Dobro je, Angela, dobro je!” Ponovio je to još nekoliko puta, a onda se njegov glas, pun optimizma, pretvorio u šapat…

Vijest o njegovoj smrti s tugom je primljena u Bataljonu, s nevjericom koja ljudima nije dala da izgovore riječi “poginuo je”. Od borca do borca izgovaralo se Salkino ime. Riječi o smrti su odisale nevjericom, željom da to ne bude istina…