Omer Mrgan: Ratnik iz Dubrava
Skica za novinski portret tada pukovnika, kasnije generala Omera Mrgana.
Danas, 27. jula ove godine, pukovnik Omer MRGAN će u Prozoru predati ratnu zastavu Prozorskom partizanskom odredu. Predaće je svečano u svojstvu načelnika Štaba narodne odbranu za Hercegovinu.
Onaj, ko je bude primao, neka je poljubi sa spoznajom da je prima iz poštene ruke dobrog ratnika, iz ruke koja se za tu zastavu crvenu i veliku borila četiri duge i krvave godine, neka je primi sa onoliko poštovanja sa koliko je ljubavi Omer Mrgan predaje.
Omer Mrgan, sin zemljoradnika Hadže i smjerne domaćice Hane, kojih više nema, kao što nema brata mu Ahmeta, predratnog partijca, ni sestre Đulse, rođen je na Bivoljem Brdu, u Dubravama 1920. Sa 4 razreda osnovne škole i dvadeset godina, bio je primljen u Partiju. Sa 21 godinom krenuo je u rat. Sa 24 bio major JNA. Sa 33 pukovnik. Sa nešto više završio je Vojnu akademiju i Ratnu školu. Sa godinama današnjim, taj pošteni čovjek iz Dubrava, još uvijek je ratnik, zlu ne trebalo. A ako bi zatrebalo, bilo bi kao 1941, pa kasnije sve do 1945.
A bilo je otprilike ovako:
Kada je došao rat Omer Mrgan je radio kao nadglednik u duvanskoj stanici na Domanovićima. Kao član Partije sakupljao je oružje od starojugoslovenskih vojnika u bjekstvu, držao vezu sa Mostarom i Čapljinom, zalazio slobodno u poklana i ucviljena srpska sela. Jer su bila Omerova i on njihov tada kao i danas; obavještavao ljude da se na vrijeme sklone od noža, bio iz one male grupe koja je spasila preko hiljadu ljudi.
Svi znamo šta je jedan čovjek i hiljadu puta više šta je hiljadu ljudi.
Od početka jula 1941. naoružan, poznat kao “crveni” krio se po vinogradima i šumarcima sa petnaestak drugova i čekao da ga njegova Partija pozove i kaže šta treba raditi. Omer je u tu Partiju vjerovao kao u zemlju dubravsku od koje su mu otac Hadže, njegovi i očevi njegovih očeva oduvijek živjeli. I zato je sa ostalim zatražio od Partije da ga pošalje u borbu. Njegova Partija ga je poslala u Mostarsko-konjički odred. Znala je Partija dušu Omera Mrgana, momka sa Bivoljega Brda. Nakon 15 dana provedenih u Odredu kao borac, dokazao se i dobio čin desetara. Borio se kao desetar muški, ratnički. Ako bi samo datume i termine geografske zapisivali i pratili ratnički put od desetara do majora, od Dubrava do oslobođenja Sarajeva, gdje sve ne bi bili, šta sve ne bi čuli i vidjeli. Ako bi se smilovali kuršum, geler, bajonet, nož…Il šta višeg kalibra sa zemlje il s neba, bilo toga.
A on je to preživio.
Sa 28 godina zauzeo je Ostrožac koji je čuvalo 120 domobrana, ustaša i nekakve milicije. Za samo dva sata. Niko kao on i oni sa njim neće znati koliko su bila duga ta dva sata pod Ostrošcem. Jurišao je prvi na Gornji Vakuf, Bugojno, Kupres, 10. avgusta 1942. ušao u sastav novoformirane X hercegovačke brigade, u njenom III mostarskom bataljonu. Preplivao Vrbas pred napad na Jajce, u decembru, kada je zima bosanska najžešća i Vrbas najgoropadniji. Po snijegu od metar i po dubokom, sa drugovima marširao 12 sati pa onda opet juris i opet prvi na Žepče gdje je za pola sata sve bilo gotovo. Odatle do Prozora dan i noć i 110 kilometara. Tito je rekao da Prozor treba pasti. Jurišao je i Omer Mrgan na Prozor. Jurišali su Hercegovci, jugoslovenski proleteri, sve Omerovi drugari. I Prozor je pao. “…Sto života do slobode/ ej, lijepa će djeca rasti/ s onu sretnu stranu vode”.
Zatim je šumila Sutjeska gdje su borci X hercegovačke po naređenju Save Kovačevića štitili bolnicu. Kako je bilo na Sutjesci, nema riječi da se kaže kako je bilo na Sutjesci.
To najbolje znaju Omer i oni koji su ga slijedili.
I tako bitka za bitkom, pobjeda za pobjedom. Preživjeli su se kretali naprijed, tijela poginuli ostajali na bojišta, duše nastavljale da koračaju s kolonama onih s kojim su odlučili prema slobodi. Onda se ponovo vratio Hercegovini, u svoje pitome Dubrave gdje je po odluci Obalsnog komiteta KP sa dva druga za deset dana formirao Dubravski bataljon od 200 boraca koji je kasnije ušao u sastav XIII hercegovačke brigade. U avgustu 1944. Onaj drug šsto je rako “Prozor noćas mora pasti” zahvalio mu se činom majora, postavljen je za zamjenika komandanta XII hercegovačke.
Komandovao je napadom na Čapljinu. Prvi u čamcu prešao Neretvu. Čapljina je pala. Tad je jedini put od polaska s Dubrava zaplakao za 19-godišnjim Esadom Fejićem, najmlađim sinom Majke Adile kojoj se ni jedan od četiri, ni kćer neće vratiti u Mostar. Svratio je da joj kaže, otplakali skupa Mati i Ratnik. Zatim je grmilo na Ivan Sedlu. Zatim Sarajevu. I svugdje je prvi jurišao Omer Mrgan, sin zemljoradnika sa Bivoljeg Brda. Njemu se žurilo tamo gdje je nakanio.
Zato danas, kada bude primao zastavu iz ruku Omera Mrgana, komandir Prozorskog partizanskog odreda neka je poljubi sa spoznajom da je prima iz poštene ruke koja se za tu zastavu crvenu i veliku borila četiri duge, krvave godine.
Neka je primi sa onoliko poštovanja, sa koliko je Omer Mrgan preda.
Treba tako zbog crvene zastave i crvenog Hadžinog i Haninog Omera s Dubrava.
Mišo Marić
Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.
Povezani članci: