Isidor Papo: General i njegov grad

Članak kojeg je Mišo Marić zapisao za mostarsku “Slobodu” nakon posjete slavnom partizanskom doktoru, tada hirurgu Vojno-medicinske akademije u Beogradu.

I na svim udaljenostima, oni se poštuju i vole. Njih dvoje: General i njegov Grad.

Prva februarska nedjelja u Beogradu. Jutro je prepuno sunca, nebo ogromno i čisto osim tragova mlaznih aviona koji kao čudne maglene trake padaju s onu stranu Save, na Surčinu. Beograd se sa djecom, mladićima i djevojkama a ponajviše penzionerima, seli na Kalemegdan. Paralelno sa starom tvrđavom, ka Dorćolu, spušta se ulica grčkog junaka Rige od Fere. Pred zgradom broj 20 susrećem grupu Kineza u jednostavnim, plavim odijelima i sa obaveznom značkom, sa likom Mao Ce Tunga na reveru. Ima ih mnogo. Mnogo – kao Kineza. U holu zgrade, pored stepeništa, poštanski sandučići. Ambasada Republike Koreje, Jakša Petrić, Željko Vlahović i sasvim desno, jedva primjetan natpis: Isidor Papo, hirurg.

Razumljivo je da sam još putem od Mostara razmišljao kako ću susresti generala Papu. (Opredjeljujem se za oslovljavane sa general iako bi se Isidor Papo mogao oslovljavati i sa doktor, profesor, akademik, hirurg ili u krajnjoj liniji Mostarac, što takođe ima stanovito opravdanje.) Dakle, razmišljao sam o tome susretu, a generala sam susreo na stepeništu. Išao je žustro, u kućnom haljetku i papučama, na tacniu nosio glavicu kiselog kupusa. Primijetivši, valjda, magnetofon zastao je neku stepenicu iznad i zatekao me pitanjem:

– Vi ste, dakle, novinar iz Mostara?

Tek tada sam primijetio tanku crvenu nit na pantalonama i shvatio da na tome stepeništu, u Rige od Fere 20, stoji general-pukovnik, akademik, prof dr Isidor Papo.

– Znate šta, rekao je, ja sam umoran a od vas novinara čovjek ni nedjeljom nema mira. Pored toga Mostarci su me još jutros u šest probudili. Ali pošto je Mostar u pitanju, nemam kud. Sačekajte me malo, odmah se vraćam.

Na vratima me dočekala generalova supruga Asja. Jedna nježna, krhka žena, nasmiješila se gostoprimljivo i pozvala da uđem.

– Vi ste iz Mostara… Znam… Samo izvolite…

Na slici lijevo: dr Papo i supruga Asja, desno: dr Papo sa saradnicima. Izvor: TV emisija Miše Marića o dr Papi “Namigivanje zvijezdama”.

AKADEMIK ISPOD STAROG MOSTA

Prvo što sam primijetio kroz otvorena vrata, bila je velika slika Starog mosta. Dok se namještam za niski stol, na dnu te velike, uljane slike bijelog luka mosta i zelene vode, pronalazim potpis Peđe Milosavljevića. U međuvremenu, generalova supruga Asja nudi pićem, kafom. General Papo se vraća i sjeda nasuprot, pod tu veliku sliku Starog mosta koja će čitavo vrijeme pratiti razgovor, najčešće vezan za grad čije obale nad nemirom zelene vode taj most vijekovima spaja, kao što slika godinama stoji kao neka čudna, neuhvatljiva ljudska veza između Isidora pape i Mostara. A grad i general, bez obzira na prostor, nisu nikad daleko. General je, čini mi se, uvijek u gradu, i grad je, isto toliko, uvijek u generalu. On to kaže:

– Istina, ja sam se rodio u Ljubuškom, ali sam kao dijete otišao u Mostar. U Mostaru sam išao u školu, odgojio se, stekao prijatelje, stekao mostarske navike, živio tamo, radio jedno vrijeme i ja se osjećam – sav Mostarac. Ja uopšte volim Hercegovinu, ali posebno volim Mostar i Mostarce. Kad dođem u Mostar ja sam razdragan, veseo, sretan. Ne bude nikad da ne posjetim Stari most, Kujundžiluk i sva ona mjesta gdje sam, kao mladić, šetao sa svojim društvom. Osim toga ja u Mostaru imam toliko prijatelja i ratnih i poslijeratnih i sve ih volim i svi oni vole mene. A ne prođe ni jedan dan da neki Mostarac i neki Hercegovac ne dođe do mene. Evo, danas je nedjelja, a već su me jutros zvali Mostarci. Meni to stvarno ne pričinjava nikakve teškoće jer ja za njih uvijek nađem vremena i nikad mi nije teško. Istinski, stvarno, nikad mi nije teško i to ne samo za Mostarce, nego ja pomognem svakom čovjeku, ali bolećiv sam prema Mostarcima i njima pomognem prije nego što bih pomogao nekom drugom. Da se bolje izrazim: nađem mogućnosti , ako ih i nema, nađem mogućnosti da im pomognem. Inače, ja Mostarca zbilja tretiram kao nekog prijatelja i ja sam prema njima bolestan. Zato učinim sve što mogu, uvijek sam učinio i učiniću dok sam živ.

PRIJE DAVNIH FEBRUARA

General govori jednostavno, uvjerljivo i razložno akcentujući, melodičnim akcentom tipičnog mostarskog govora. A već davno, prije mnogo februara, otišao je iz Mostara. Sjeća se:

– Maturirao sam u Mostaru 1932. godine i onda sam otišao u Zagreb na Medicinski fakultet gdje sam završio medicinu 1937. Poslije toga se nisam vraćao u Mostar sve do 1941. kada sam od ustaškog terora pobjegao iz Sarajeva. Jedno vrijeme sam radio u mostarskoj bolnici a zatim otišao u partizane. Otišao sam preko Malog i Velikog kuka do Dobrča, iz Dobrča na Boračko jezero. Tamo sam radio kao ljekar sve dok nas nisu napali četnici, mislim 13. juna 1942. godine. Odatle smo otišli na Prenj, bili na Tisovici izvjesno vrijeme da bi, kad su se proleterske brigade probile na prugu Sarajevo – Ostrožac, sa Mostarskim bataljonom došli u Duge. Tu sam se, veoma žalostan, rastao sa Mostarskim bataljonom, jer ja sam Mostarce jako volio, kao što ih volim i danas. No, morao sam otići za šefa Hirurške ekipe Vrhovnog štaba, ali kad su formirane divzije ja sam postao šef Hirurške ekipe Treće divizije, u čijem se sastavu nalazila Deseta hecegovačka, a u njoj i Mostarski bataljon. Tako sam ponovo našao svoje Mostarce i ostao s njima kroz čitav rat, sve do oslobođenja.

Tako je, prije mnogo februara, Isidor Papo otišao iz svog grada. I nikad mu nije postao dalek. Njih dvoje – general i grad – druguju dalje. Vremena se, razumljivo, mijenjaju. Grad je sve češće i sve više ponosan na svoga bivšeg gimnazijalca, ratnika i ljekara čije se ime pominje sa velikim i iskrenim poštovanjem. Grad više vjeruje u svoga Isidora Papu, nego što vjernik vjeruje u svoje božanstvo. Ne kaže grad uzalud:

“Ako ti Papo ne pomogne, ni bog ti neće pomoći”. A ljekar, hirurg, Isidor Papo, vjerovatno i u ovom času, nagnut nad neko živo ljudsko srce, bori se za njegov duži vijek.

Dr Isidor Papo, treći s lijeva, u društvu ratnih drugova, prilikom posjete Mostaru. Snimak iz emisije “Portreti” TV Beograd 1972. godine, i iz TV emisije Miše Marića o dr Papi “Namigivanje zvijezdama”.

ČETRDESET GODINA NAD LJUDSKIM SRCEM

Čist i pravilan rad ove čudnovate, male i žive urice koja nam otkucava u grudima, određuje koliko ćemo dugo putovati kroz život.

I koliko će putovanje biti lijepo.

A već skoro četrdeset godina Isidor Papo stoji nagnut nad ljudska srca:

– Znate, hirurgija – kaže- ipak zahtijeva da hirurg živi posebnim životom. Ja sam još kao svršeni gimnazijalac želio da budem hirurg i meni je u ono vrijeme jako imponirao danas pokojni dr Lukač, pa sam želio da budem hirurg kao on. Evo, danas sam hirurg, skoro će 40 godina. Za to vrijeme sam se sigurno odricao raznih zadovoljstava, pojedinačnih životnih zadovoljstava, jer je to bio jedini način da čovjeku posvetim ono što je potrebno: brigu, njegu, ljubav. Zato sam se morao odricati.

Zbog toga odricanja Isidora Pape neka su djeca postala dječaci i djevojke.

Zbog toga odricanja Isidora Paper na desetinama hercegovačkih i drugih grobalja, ima po neka humka manje.

Zbog toga odricanja neko je produžio putovanje kroz život, u nečijem operisanom srcu se ponovo javila nada, javila ljubav, javila radost kad je proljeće nad južnom zemljom i procvjeta bajam, nar, smokva… To je odricanje smanjilo tugu čovjekovu. Tuga manje u čovjeku – sreća više za ljude.

ZAMJERKA MOSTARU

General Papo voli da prča o Mostarcima, onim u Mostaru i onim u Beogradu. Ima ih u Beogradu, iz njegove generacije. Živko Kostić, profesor, za kojeg s puno oduševljenja kaže da je jedan od najlucidinijih umova njihove generacije, Brano Korać, Rade Mandić i drugi.

S poštovanjem govori i svojim kolegama u Mostaru:

– Ja sve mostarske ljekare cijenim i vi stvarno imate odlične hirurge, Rafaelija i druge. Imate odličnog internistu Mahića i da ne navodim imena svih vrsnih mostarskih ljekara. Oni u Beograd zbilja pošalju samo ono što im tehničke mogućnosti ne dozvoljavaju da završe u Mostaru. Jedina stvar koju ja zamjeram Mostaru je to da nisu do današnjeg dana napravili jednu pristojnu bolnicu, jer je ona stara u vrlo rđavom stanju i daje male mogućnosti za savremen medicinski rad. Ona gore, na Bijelom brijegu, nešto je bolja, ali mislim da bi Mostar trebao da sagradi jednu savremenu bolnicu, tim više što pravi razne kombinate, ima mnogo radnika, ima “Soko” a sada i Aluminijski kombinat. Imam utisak da se u našoj zemlji, nažalost, za sve nađe prije para. I za stadione i za bazene, ali za bolnice je teško. Da imate bolnicu kakve ljekare imate, mi u Beogradu bi vam rijetko, ili nikako trebali. Evo da se sjetim još jednog od mostarskih ljekara, dr Hlubne. On nije moja generacija, stariji je sigurno dvadeset godina, ja sam bio dijete kad je on bio doktor, ali on sa svojim biciklom još i danas šparta po Mostaru, radi, operiše. On je jedna izuzetna ličnost koja meni vazda imponira; uvijek me impresionirao.

PENZIJA UZ BUNU I NERETVU

Veoma sam se teško odlučio da generalu spomenem riječ: penzija. Posmatrajući ga sa tim jakim, živim rukama u stalnom pokretu, tim rukama kojim ljudi povjeravaju sopstveno srce, rukama u koje obični ljudi imaju najveće povjerenje, teško sam se odlučio da ga pitam hoće li se možda, poslije penzionisanja, vratiti u Mostar.

– Danas mi je to teško reći. Ja sam još uvijek u aktivnoj službi i ne mislim da bacim nož sve dok ne osjetim da taj nož u mojim rukama ne radi onako kako to treba. Vjerujem da ću imati hrabrosti da ga se ostavim na vrijeme, jer svaki čovjek treba da radi svoj posao toliko dugo koliko je sposoban da ga radi. Novinar treba da piše dok može da piše, je li tako, a hirurg da operiše dok može da operiše. Ne znam danas da li bih u penziju, nisam toliko veliki optimist. Ja mrzim i pojam penzije. Volio bih, istinu da vam kažem, da umrem u operacionoj sali, nego da odem u penziju. Za mene bi penzija bila smrt, no ako bih išao u penziju onda bih volio provesti negdje u blizini Bune ili Neretve, neka one žubore blizu mene, pod moje stare dane. Ja Neretvu neobično volim, čudno je volim.

DOVIĐENJA

Od umornog sagovornika, na početku ovog susreta, nakon razgovora o Mostaru, general je živnuo. Išli smo s teme na temu. Govorio je kako je bolestan kada gubi “Velež”, govorio je o slikama Ice Voljevice i Mladena Solde sa motivima Vrela Bune i starog dijela Mostara i žalio što za 14. februar neće doći u Mostar.

– Spremao sam se da dođem, jer ja svake godine dolazim za godišnjicu oslobođenja grada. Međutim, ove godine neću moći, jer neću biti u Jugoslaviji. Vjerujte mi da mi je jako žao što neću biti na toj proslavi. Zato vas molim: pozdravite mi sve moje Mostarce i zaželite im mnogo uspjeha u radu. Recite im, u moje ime, da u meni uvijek imaju sigurnog Mostarca koji će im, dok god mi krv u žilama teče, pomoći koliko zna i koliko može.

Mostar računa sa svojim generalom i general računa sa svojim Mostarom. Divno je, u ovom životu koji miriši na prolaznost, susresti ljude kakav je general-pukovnik, akademik, profesor, doktor Isidor Papo.

Mostarac – Isidor Papo.

I u ovom času, okrenuti su jedno drugom. Neretvom, mostovima, februarskim baščama, nebom, kamenom i ljudima – Mostar je uvijek okrenut onima koje voli.

Grad se srcem okreće čovjeku.

I čovjek se srcem okreće gradu.

A koliko je srce u čovjeka, toliko grada i ljudi u njemu.

Mišo Marić

Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.

POSEBAN PRILOG:

Audio zapis dr Pape o stradanju svoje porodice, svom životu i ratnom iskustvu:

https://collections.ushmm.org/search/catalog/irn513695

Izvor: United States Holocaust Memorial Museum, Oral history interview with dr Isidor Papo, Accession Number: 1996.171.11 | RG Number: RG-50.427.0001, 1996.