Alija Kreso: Jedan od stotinu sedamnaest

Sjećanja prvoborca i kurira Alije Krese zabilježio je Mišo Marić za list “Sloboda” sedamdesetih godina.

Bilo ih je 28.

Bilo ih je 5028.

Bilo ih je pedeset i petsto hiljada i dvadeset osam.

Bilo ih je koliko nikad u jednoj pjesmi nije bilo ljubavi. 

Samo od Šemovca do Čekrka i obratno, u Mostaru, bilo ih je 117.

Od njih 117 vratilo se devet.

Ostali se nisu vratili.

Od vraćenih devet, danas su živi četvorica.

Alija Puzić živi u Sarajevu. Mujčin Zagorčić, Cvitan Zorić i Alija Kreso žive u Mostaru.

– Mogao bih i sada, evo ovoga časa da vam kažem ime svakog od njih, kaže mi Alija Kreso. To je ta naša skojevska i partijska organizacija iz Donje mahale od koje je rat preživjelo devet a danas nas ostala četvorica. Stotinu osam momaka i djevojaka, ljudi, ostalo po Sutjesci, po Neretvi, po Slavoniji i Sloveniji. Svuda tamo gdje se ratovalo.

U sjećanju Alije Krese živi njih 117. Kao da rata nije ni bilo. U njemu i po njemu oni ne mogu umrijeti. To je nešto u vezi sa srcem što je jače od svih zakona života i smrti, ako takvi zakoni zbilja postoje.

Donja mahala, od Čekrka i Šemovca, i obratno. Ona ih sve rodila, podizala do trešanja i pušaka, crveno ih podizala.

– Donja mahala je bila sirotinjski dio grada, sjeća se Kreso. Tu smo stanovali otkad pamtim. Moj otac je porijeklom od Bileće, ali je sve 94 godine života proveo u Mostaru. Ovdje je i umro 9. IX 1964. Za života se uglavnom bavio povrtlarstvom. Od toga je podizao djecu. Bilo nas šestero, a danas je živo troje. Sestra Zula, brat Omer i ja. Dvije su nam sestre umrle mlade i brat od 20 godina.

Osnovnu školu sam završio u Mostaru, a onda me otac dao na zanat, da učim za tokara. Zanat sam počeo uciti 1937. i to medju ljudima kakvi su bili Avdija Pavlović, Mahmut Đikić, Hodža Alkon, Nikola Sudžijević, Salko Hadžiomerović zvani “Crveni”, Salko Lerić i drugi koji su vodili rad partijske organizacije na Rudniku. Od mlađih je bio Gašo Ilić, Fika Vila, još neki drugovi i ja. Ispočetka pojma nisam imao na čemu rade, ali su me vremenom primili kao svoga. Tako sam na Rudniku učio prve lekcije o klasnoj borbi radnika, o Partiji, o SKOJ-u. Novembra mjeseca 1939. primljen sam u SKOJ. Zajedno smo primljeni Slobodan Vuković, Enver Čučak, Alija Puzić, Fika Vila i ja. Primio nas je Mujo Husković u kući Gojka i Zlatke Vuković i toga se časa sjećam kao da je juče bilo.

Sjeća se Ala Kreso, a godine su prošle.

Od njih pet iz toga novembra živ je on i Alija Puzić.

Skojevska grupa je desetkovana.

Desetkovana je i Donja mahala, ali je zato ovaj današnji dan sunčan i ogroman.

– Jula mjeseca 1941. trebao sam krenuti u odred, u Nevesinje, ali sam ostao u Mostaru sve do decembra. Tada sam upućen u Mostarsko-konjički partizanski odred na Boračko jezero. Sa mnom u grupi su bili Enes Orman, Meho Husnić, Refik Šećibović, Šefik Vila, Mujo Buljko i još jedan drug kojeg smo zvali Togo Admiral. Ja sam ga upamtio po tom imenu i ovog časa se drugog, onog pravog, ne bih mogao ni sjetiti. Ali svi smo ga zvali Togo Admiral.

Rat je Ala Kreso proveo u hercegovačkim brigadama. Prvo u Desetoj pa onda u Trinaestoj. Počeo je kao kurir, bio vodnik, a 16. aprila 1945, u Busovači kod Sarajeva rat je bio završen, a Ala Kreso kapetan u narodnoj vojsci.

Te četiri ratne godine Alije Krese nećemo opisivati ovoga časa. To nije tema za novine, to je tema za veliku i poštenu hroniku koju je zapisala istorija.

Tako je bio završen rat, po istoriji, ali nije za Aliju Kresu.

Odmah nekoliko dana kasnije počeo je rad u OZNI, a zatim u UDBI.

Trebalo je u ime naroda, slobode i nove Jugoslavije završiti započete poslove. Alija Kreso je takav čovjek, on ne voli ako se sve ne raščisti do kraja. 

Zato je u uniformi ostao do 1961.

Kada je skinuo uniformu onda je otišao u penziju.

Vraga u penziju. Volio bih vidjeti toga ko je penzionisao Aliju Kresu. Taj ni danas ne može da ne radi. Od boračke organizacije i mjesne zajednice, od partijskih do omladinskih sastanaka. To sa omladinom naročito dobro zna, učio je u Rudniku mrkog uglja, počev od 1937.

Mrki ugalj je u principu uvijek mrk ali uz njega rastu ljudi svijetlog obraza.

Ovakvi.

Ovakvi kao Alija Kreso.

O tome može nešto da ispriča spomenica borca 41.

Partizanska spomenica.

Zatim Orden i medalja za hrabrost.

Zatim Orden zasluga za narod.

Zatim Orden rada sa zlatnim vijencom.

Sve ste ih mogli vidjeti na svečanoj, ratničkoj uniformi Alije Krese, na paradi u Beogradu maja 1975. godine.

Ima u tome danu i svim drugim majevima Alije Krese.

Ima Alije i u Mostaru.

I u istoriji.

I na onim slikama u Muzeju Hercegovine.

– Sve sam te svoje fotografije poklonio Muzeju, mada su to najljepše i najtužnije uspomene mog života. Bolje je, mislim, da su tamo. Tamo ih svi mogu vidjeti, sve te moje drugarice i drugove, a kod kuće bi ostali samo za mene. Zato je bolje da su tamo. A što se mene tiče, sa mnom su svi oni bili i ostali.

Kad kaže bili i ostali, Alija Kreso misli na njih 117 od Šemovca do Čekrka i obratno. 

Na one koji su se vratili. I na one koji se nisu vratili.

Najviše ih se nije vratilo.

Ali u Donjoj mahali i u  Mostaru i u Hercegovini i u Jugoslaviji rastu drugi momci i djevojke. 

Raste Alijin sin Nadan. 

Ja se nadam da ce Nadan izrasti u čovjeka kakav mu otac. A otac, Alija Kreso, kaže:

– Ne znam sta će sin da mi bude. Mlad je još, petnaest godina. Sve bih volio da bude, ali neka ne bude ratnik. Neka djeca drukčije žive nego što smo živjeli mi. Neka se raduju i neka žive.

Neka dječaci žive za njih 117 koji su ostali za ovaj dan, sunćan i u novembru nad Mostarom. Za svih 117. Za vraćene i nevraćene. 

Tako će biti najpoštenije.

A Alija Kreso tako želi.

Miso Marić

Zahvaljujemo B. Vučini na ustupljenom materijalu.