Dr Dragutin Hlubna: Dobro jutro, doktore Hlubna

I ovoga časa nagnut nad neke plave oči, možda crne, smeđe ili zelene, jedan se osamdesetogišnjak sprema da ih otme od tame i sačuva za ljepote svijeta.

Ne bi bilo putopisa nastanjenih piramidama i pijeskom, dalekih voda, čudnovatih prašuma, gradova Inka, tajanstva okeanskih tamnih dubina, izlazaka sunca nad južnim arhipelazima, crnih i bijelih bisera, dûga poslije tropskih kiša, boje zemlje kad zrije i neba kada sviće, ne bi bilo oblika i obrisa, kretanja i boja pa bi zauvijek mrtve u tami ostale te plave oči, nad koje, u ovom času nagnut jedan osamdesetogodišnjak sprema se da ih otme od tame i sačuva za ljepote svijeta.

Svejedno plave, crne, smeđe ili zelene.

Svejedno dječje ili sa iskustvom.

Svejedno vojničke.

Svejedno majčinske.

Svejedno rudarske.

Svejedno pekarske.

Doktor Dragutin Hlubna, osamdesetogdišnjak, drži svijetli skalpel u ruci i sigurno je:

Te će plave, crne, smeđe ili zelene oči dječije ostati sačuvane za boje klikera, za haljine lutke, za nekakva tajanstvena i divna sutra.

Vojničke će oči, kao i prije, široko motriti prema šumama, nebu i moru, odakle može nešto da nam se desi – i  ništa nam se neće desiti.

Majčine će oči, ponovo, da vide bjelinu pelena. Moći će i da plaču od radosti. I od tuge, koja nije zgodna stvar.

Rudarske će oči opet svijetliti u tihim tamama ugljenokopa, pa će nam biti toplije i neke će mašine raditi za nas.

Pekarske – one će, svejedno koje boje, stajati sretne pred otvorenim vratima pećnica, u kojim, kao u velikim stomacima, divno mirišu svježi hljebovi. Pa neće da izgore, i ujutru će nas topli i porumenili obradovati na trpezama.

– Koliko godina? Koliko godina, doktore Hlubna, pitao sam u maloj ordinaciji u koju godinama stiže starim biciklom tačno u 6, vodite taj svoj rat protiv mraka?

Smješkao se:

– Dugo, jako dugo… Ovdje u Mostaru od 1931. godine. Prije toga, bio sam ja u Švajcarskoj, Bernu. Tamo sam završio studij. To je bilo 1923. A počeo sam studirati u Beču, pa prešao u Rim, jednu godinu. Onda je došao onaj prvi svjetski rat, pa sam bio dobrovoljac u Srbiji. Bio sam na Solunu, prešao Albaniju. Imam i Albansku spomenicu. Onda sam, poslije rata otišao za Švajcarsku. Doktorirao sam 1923, u Bernu i interesovao se posebno za okulistiku, baš u Očnoj klinici. U Mostar sam došao u vojsku kao sanitetski poručnik, i bio kratko vrijeme vojnik, oko 6 mjeseci. Na poziv profesora Sigrista, čuvenog specijaliste, otišao sam u Švajcarsku, ponovo. Jedno vrijeme, 2,5 godine, specijalizirao sam opštu hirurgiju, kao asistent kod profesora De Kervena. U Mostar sam se vratio 1931. i radio na školskoj poliklinici kao specijalista za očne bolesti. Kasnije sam prešao ovdje u bolnicu i radio sa doktorom Lukačem sve do 1941. godine kada su ga odvele ustaše. Rat je bio, moja supruga Hedi je otišla u Švajcarsku. Ona je porijeklom Švajcarkinja, a ja sam ostao. Radio sam skoro na svim odjeljenijima sa doktorom Mujićem, doktorom Milakovićem i ostalim. Šta da vam pričam dalje, pomagao sam našim za vrijeme rata.

Doktor Dragutin Hlubna se sjeća. U hodniku Očnog odjeljenja, na bijeloj klupi, u pidžamama, sjede dva dječaka. Imaju tragove flastera iznad očiju. Pred njima, stripovan roman. Oni su priljubili glavice i putuju u nekom dalekom svijetu Flaša Gordona i Dejvi Kroketa. Ili Boška Buhe, partizanskog bombaša.

Ne tako davno, and njhove bolesne, dječje oči, bio je nagnut doktor Dragutin Hlubna. Pa im ponovo vratio Flaša Gordona, zelenilo mostarskog ljeta, jedan dobro osunčan put kroz život.

Koliko, doktore Hlubna, koliko u postotku, bili se to moglo reći, ovaj grad bolje vidi, vašom zaslugom? – pitao sam ga.

– Ne znam, brani se doktor Hlubna, opet smiješkom. Operirao sam mnogo ljudi iz Mostara, iz Hercegovine, Dalmacije, odsvakuda. Ne znam, ali mi je drago da sam radio u Mostaru. Ja sam ovdje rođen, ovo je moj grad. Nudili su mi da idem, zvali me i u Švajcarsku, ali mene je uvijek vukla rodna gruda. A radio sam zato što volim da radim, što sam volio svoj poziv. Vukla me ta humana strana medicine, a medicina je svakako velika obaveza. Zato sam odbio da idem u penziju. Moj posao je vrlo lijep posao, to je filigranski posao. Svaki rez treba da bude tačan i odmjeren. To je u milimetrima.

Razgovor teče i tiho je u bolničkom hodniku. Možda se i u ovom času, u operacionoj Sali, uspavljuju neke plave oči, oboljele.

Crne, smeđe ili zelene, svejedno.

Poslije će, u bijelom mantilu, sa najpreciznijim skalpelom, doći doktor Hlubna. Rez će biti precizan, filigranski. Treba da bude tačan, to je u milimetrima.

Kada se ponovo otvore, iza gaze, u mraku – biće dan. Doktor Hlubna će navratiti u bolničku sobu da kaže: dobro jutro.

Doći će biciklom, tačno u 6.

On tako četrdeset godina, putuje na jednom biciklu od kuće do bolnice, da se brine za vid jednog grada.

Zato grad, zdravog vida, zna kada je proljeće – po cvijeću, 1. maj – po zastavama, jesen – po mutnom nebu i zimu po bijelim galebovima, iznad mostova.

Jednog su nedavnog dana, ukrali stari bicikl doktora Hlubne. Daltonista neki, šta li, pa nije znao bicikl i nije mu znao zasluge. Onda je grad bio tužan i bio ogorčen. I to je bilo za kratko. Uz zgradu milicije, jednog jutra, u ispravnom stanju, čekao je stari bicikl osamdesetogodišnjaka, čijom zaslugom ovaj grad, u jednom postotku koji ne znamo, puno bolje vidi.

Tako će i jutros, nešto prije šest, istom ulicom prema bolnici, na istom biciklu, proći doktor Dragutin Hlubna.

U jednu novu bitku protiv tame.

Da nekim plavim, crnim, smeđim ili zelenim, svejedno kakvim očima, vrati svjetlo. I sačuva ih za ljepote svijeta.

Dio ovoga grada mu duguje za ljepotu. I zahvalan mu je. Zato mu poželimo: „Dobro jutro!“.

Znaće on šta to znači.

Mišo Marić

Izvor: „Sloboda“, digitalni arhiv B. Vučine.