Borci pričaju: narodni heroj Mehmed Meha Trbonja

IZ MOSTARA U KONJIČKI PARTIZANSKI ODRED

Rat me je aprila 1941. zatekao kao vojnika, rezervistu. Pozvan sam u vojsku i otputovao u svoju jedinicu, koja se nalazila u Budvi. Bili smo opremljeni i naoružani, ali svoju spremnost i opredjeljenost da branimo zemlju nismo imali kada iskazati. Brzo je Kraljevina Jugoslavija kapitulirala. Vojska je raspuštena. Naš komandir čete, Radomir Babić, nakon kapitulacije, saopštio nam je da idemo kućama. Kada sam se spremao za Mostar, komandir je ugledao mitraljez kojim sam bio zadužen, pa me upitao: “Šta ćeš s mitraljezom?” Odgovorio sam mu da ga nosim kući, jer će mi trebati. Donio sam mitraljez u Mostar, koji je kasnije otpremljen u partizane. Pred početak napada na Prozor, početkom 1943. sreo me Radomir Babić, koji je bio u sastavu 5. crnogorske, kao politički komesar brigade, pa me, nakon što smo se pozdravili upitao : „Gdje je onaj mitraljez?” ,,S nama, u partizanima. Znao sam ja da će trebati!” Tako mu odgovorih, a onda se obojica nasmejasmo. Po dolasku u Mostar, aprila 1941, na Carini sam zatekao svoje drugove. Već su bili uključeni u akciju prikupljanja oružja i vojne opreme, kojom su rukovodili Adem Buć i Mladen Balorda. Tih dana sreo sam na ulici Muju Pašića, za kojeg sam znao da je član KPJ. Rekao sam mu da smo u magacinu Čede Milića vidjeli oružje i municiju koju su ostavljale ustaše, koje su već počele sa divljanjima i ubijanjima Srba. „Sakupite to i negdje sakrijte, ali pazite da vas ne uhvate”! — rekao mi je Pašić. Tu poruku prenio sam drugovima. Iste večeri krenuli smo Hasan Zahirović Laca, Mustafa Ćemalović Ćimba, Rifat Frenjo i ja u Milića magacin. Našli smo sklonište za puške i pištolje, a bombe smo zadržali u mojoj kući. Kasnije je to oružje otpremljeno u odred, mada ja ispraćaju odreda nisam prisustvovao. Kada su ustaše počele masovno odvoditi Srbe na gubilišta, jedne večeri sjedili smo u avliji ispred naše kuće i začuli jaukanje ljudi na mostu, a onda neki tresak u vodu. Neko reče da ubijaju ljude. Skočili smo. Hasan Zahirović Laca i ja prihvatili smo po jednu bombu. Krenuli smo na most. U mraku smo vidjeli da kamion stoji na mostu, a oko njega se vrte neki ljudi. Laca predloži da bacimo bombu. Dvoumljenja nije bilo. Nismo mogli prići bliže kamionu, jer se ne bi mogli skloniti od pucnjave za nama, pa smo odmah, po izlasku na most, bacili bombe u pravcu kamiona. Eksplozija. Ustaše pobjegoše, pucajući na drugu obalu, a mi smo se vratili u našu avliju. Sutradan smo vidjeli kako se svijet okuplja na mostu i posmatra krv. Svako je znao da su tu ljudi klani i bacani u Neretvu.

Pali borci i njihove spomen-ploče

Naše naselje tog jutra opkolila je brojna policija. Sve su pretresali. Tragali su za oružjem, (…) i raspitivali o licima koja su bacila bombe. Izbjegao sam raciju i našao se u obućarskoj radnji Kukrice. Tu sam nešto radio, dok se nije pojavio agent Meho Novo. Pitao me ko je mogao baciti bombe, čija se eksplozija čula u gradu i da li znam ko prikuplja Švercuje oružje. Odgovorio sam da nista ne znam, a on mi reče da ga izvjestim, ako čujem da neko preprodaje oružje ili bilo kakvu priču o bacanju bombi na ustaše.

Omladina Carine prikupljala je oružje. Nije bilo lako doći do oružja, pa smo se o svim akcijama dogovarali i nastojali da ih izvedemo što uspješnije. Upadalo se u logor i iznosio kakav-takav plijen. Policija je tragala za onima koji su nosili oružje i vojnu opremu. Organizovala je akciju. U kafani na Carini policija je pohapsila više mojih drugova, među kojima i Hasana Zahirovića Lacu, Mehmeda Tasu, Hilmiju Hakala i Martina Raguža. Nisam tada bio u kafani, ali je policija došla u moju kuću. Nisam mogao pobjeći. Uhapsili su me u mojoj kući i poveli u zatvor. Kada su me doveli, tadašnji policijac Stanko Mihalj dade mi gestikulacijom znak da će mi, ako ostanem u zatvoru presjeći grkljan, pa da nastojim pobjeći. Nisam okljevao. Odmah sam udario stražara koji me pratio, a onda nogom srušio stražara Jaraka i dao se u bjekstvo. Pobjegao sam u vinograde, a onda prema kući Rose Skočajića, gdje sam se kratko vrijeme krio. Kada sam se vratio kući, rekli su mi da me traži policija i da se moram skloniti. Tada je kod mene bio Alija Šestić. Uspostavio je neku vezu sa željezničarima i rekao mi da se prebacim u željezničku stanicu Vojno, pa da tu sjednem u voz. Šerif Trbonja odvezao me je biciklom u Vojno. Sa sobom sam ponio pismo koje je Šestić napisao nekom željezničaru Sarajliću. Kada se voz zaustavio, prišao sam službenim kolima i potražio Sarajlića. Predao sam mu pismo. Pozvao me u službena kola. Bio sam u sigurnim rukama. Nije bilo nikakvog razgovora između mene, Sarajlića i drugog osoblja za vrijeme vožnje. Razmišljao sam gdje ću se smjestiti kada stignem u Sarajevo i šta ću raditi.

Nije bilo jednostavno, u to ratno vrijeme, naći posao. Išao sam u neizvjesnost. Na taj korak sam se morao odlučiti, jer mi u Mostaru, gdje je policija tragala za mnom, nije bilo mjesta, a još nisu bile formirane partizanske jedinice. Na to su me uputili i drugovi koji su mi savjetovali da je to jedini način da se sklonim i, bar za izvjesno vrijeme sakrijem svoj trag pred policijom.

Stigao sam u Sarajevo. Trebalo je da nađem nekog prijatelja. Kod rodbine ne bih bio siguran. Vjerovatno su i njih kontrolisali. Odmah sam potražio posao. Vjerovao sam da ću tako biti sigurniji. Radio sam neko vrijeme kod rođaka mog majstora Slavka Karana. Primio me i dao mi posao. Izgledalo je sve u najboljem redu. Jednoga dana, dok sam išao Baščaršijom, primjetio me ustaški agent Arslan Selimović. Alarmirao je svoju pratnju. Dao sam se u bjekstvo. Potrčao sam u pravcu Bembaše. Gonioci su bili sve brojniji. Tu su me uhapsili. Pretresli su me. Sve su mi oduzeli. Dugo su zagledali radničku knjižicu, na kojoj se nalazila moja fotografija, na kojoj sam imao dres „Veleža” sa zvijezdom petokrakom. Oduzeli su mi knjižicu i nešto oko hiljadu dinara koliko sam imao kod sebe. Odveli su me u zatvor i smjestili me u Belediju. U ćeliji sam zatekao Danijela Ozmu i još jednog njegovog druga, čije ime nisam zapamtio, ali je bio krupan i ugojen čovjek. Znao sam da su njih dvojica bili komunisti (…).

Čim su Mostarci, koji su tada živjeli u Sarajevu, čuli za moje hapšenje, pokušali su da me izvade. Šemsudin Dizdar Strateg sa svojim bratom Ahmetom preko policijskog pristava Arifa Balte nastojali su da me iz Beledije upute za Mostar. Njihova intervencija, a vjerovatno i plaćena usluga, pomogla mi je. Pozvali su me, predali mi radničku knjižicu i novac, te predali stražaru Repku, koji je bio rodom iz Stoca, da me sprovede za Mostar gdje me je policija tražila. Sprovodniku su rekli da nisam veliki krivac, tako da mi on nije ni vezao ruke. Rekli su mu da me sprovede u Mostar i preda me policiji.

Na željezničkoj stanici dobro smo doručkovali. Sve sam plaćao, kako bi stekao više povjerenja kod stražara. Sjeli smo u voz i uputili se u Mostar. Dok smo putovali kovao sam plan kako da pobjegnem sa mostarske željezničke stanice. Iskoristio sam izlazak stražara, pa sam zamolio ženu tadašnjeg šefa berze rada, čije je prezime bilo Bakarić, da po dolasku u Mostar, prilikom izlaska, iskoristi priliku da stane između mene i mog pratioca, kako bi pobjegao. Tako je bilo. Pri izlasku iz voza, između mene i stražara našla se žena, koja se vraćala iz Stare Gradiške gdje je u zatvoru obilazila kćer Sofiju, a pored nje još jedan seljak sa korpama i prtljagom, tako da mi je time omogućio da se dam u bjekstvo. Iskočio sam na suprotnu stranu voza od željezničke stanice i potrčao u pravcu Berze rada, odakle sam zamakao u bašte. Stvorila se gužva na stanici. Čuli su se povici za mnom — bjeguncem. Gonioci su slijedili stražara Repka, koji je pozivao u pomoć. Uspio sam izmaći. Šta je bilo sa stražarom i agentima ne znam. Nakon bjekstva nisam smio kući. Predosećao sam da će me tamo tražiti. Morao sam naći neko sigurnije sklonište, ali da ipak, ne budem daleko od svoje kuće. Uspio sam se prebaciti u kuću Živka Pape Henćija. Tu sam imao sigurno sklonište. U dijelu zgrade, gdje je nekada bio lokal, nalazila se menza italijanskih oficira, a u nekim sobama su i stanovali. Tu me smjestio Adem Buć. koji je rukovodio grupom ilegalnih radnika na Carini.

Sofija Bakarić, ubijena u Staroj Gradišci.

Jedne večeri u to naše sklonište, u ±:ome smo se nalazili: Živko Papo Henći, Mustafa Ćemalović Ćimba, Hasan Zahirović Laca i ja, došli su drugovi Adem Buć i Salko Fejić. Održali su s nama sastanak. Rekli su nam da je dignut narodni ustanak, ali da se bez oružja ne može ići u partizane. Tada nam je rečeno da svi nabavimo puške, municiju i opremu i da tek onda krenemo iz grada. Znali smo gdje se nalazi municija i oružje. Samo u vojnom logoru. Nakon rastanka s Bućom i Fejićem, kovali smo planove. Uskoro smo uspostavili vezu sa Hamom Karadžom i Hamzom Zubčevićem, puškarima u logoru. Oni su nam rekli gdje se oružje nalazi. Planirali smo ući u magacin koji se nalazio svega 200 metara udaljeno od kuće u kojoj smo bili. Najveće teškoće zadavala nam je straža koja je čuvala zasađeno povrće na tom zemljištu. Uspostavili smo vezu i s Muhamedom Bostandžićem, vojnim baštovanom, koji je od prvih dana bio uključen u pokret. On je našao rješenje. Počupao je povrće sa dvojicom mladića, a onda, kako nam je ispričao, otišao svom starješini i rekao da mu straža više nije potrebna i da nema šta čuvati. Nakon uklonjene straže jedne noći smo upali kroz otvor na krovu, koji je Karadža ostavio otvoren. Upali smo u prvi magacin. Tu smo našli uniforme, neke kabanics, nešto municije i bombi. Sve smo prenijeli i sakrili u Papinu kuću. Sklonili smo sve na tavan gdje smo se i mi nalazili. Pošto tom prilikom nismo uspjeli naći ni jednu pušku, nakon par dana ponovo smo krenuli u akciju.

Ključ od magacina napravio nam je Karadža, pa smo, istim putem, upali u vojnu zgradu. Iz magacina oružja iznijeli smo 44 puške. Nismo mogli naći mitraljez, mada nam je Karadža rekao da se tu nalaze dva mitraljeza. Pipali smo po mraku, jer svjetlo nismo smjeli paliti, ali uzaludno. Puške smo, kao najdraži plijen, prenjeli u kuću Henćija.

Sutradan se na tom mjestu okupila policija. Gledali smo ispod potkrovlja šta rade. Zagledali su tragove i nešto zapisivali. Srećom, jaka kiša, koja je padala tokom noći, uklonila je tragove, posebno one preko bašte u pravcu kuće Henćija. To je bila sretna okolnost da policajci ne krenu pravim tragom.

Nakon ovog uspješnog plijena, s nestrpljenjem smo očekivali dolazak Adema Buća koji nam je obećao da će nam javiti kada će krenuti odred, u čijem ćemo se sastavu i mi naći. Ubrzo nas je Adem Buć obradovao viješću da je donjeta odluka da odred krene, a to je bilo između 18. i 19. oktobra 1941. godine. U zakazano vrijeme, po kiši i pomrčini, našli smo se na okupu: kuriri Meha Arap i Vasa Maslo, Hasan Zahirović Laca, Mustafa Ćemalović Ćimba, Vojo Ivanišević, Ethem Čerkić, Hilmija Hakalo, Enver Hasanagić, Božo Škoro, Gašić Vaso, Gašić Branko i još četvorica drugova iz Baćevića, kao i još neki drugovi, čijih se imena ne sjećam.

Sastali smo se, u zakazano vrijeme, u vinogradu kod Drljevića kuće, a više kuće Avdage Koludera pridružili su nam se ostali. Ukupno nas je bilo 22. Svako od nas nosio je po dvije puške, koje smo uspjeli izvući iz vojnog magacina.

Padala je jaka kiša kada smo krenuli iz Mostara. Pomrčina nam nije dozvoljavala brzo kretanje. Uputili smo se u pravcu Podveležja. Kasno smo stigli u Dobrč. Skoro pred zoru. Svratili smo u kuću Ćulimana. Tu smo naložili vatru, osušili se i odmorili. Krenuli smo i stigli pod Brasinu. Tu smo se dugo vrtili u krugu, jer od guste magle nismo znali kojim pravcem ćemo krenuti, mada je tuda već prolazio Meha Arap. Ugledao sam jednu kolibu pa sam odlučio da tamo svratimo. Domaćin nas je lijepo primio i, na našu molbu, krenuo da nam pokaže put i pravac kretanja. Pokazao nam je kuda ćemo krenuti ispod Brasine u Zijemlje. Tim pravcem smo se i uputili. Stigli smo u jednu usamljenu kuću, gdje smo se odmorili i osušili. Krenuli smo na Kulu i Čićevo. Pošto smo na sebi imali uniforme prethodnica, koja je bila isturena; na položaj, sve je uzbunila, vjerujući da dolazi neprijateljska vojska. Bili su u zasjedi, ali srećom, nije bilo nesporazuma.
Po našem dolasku nastalo je veselje. Svi su se radovali. Pored toga što su stigla 22 borca, imali smo još toliko pušaka za mještane. Prilazili su nam novi borci. Preuzeli su puške koje smo donijeli, tako da je naša partizanska jedinica Boračko-jezerski odred izrastao u sve brojniji.

Dočekani smo sa oduševljenjem. Radovali su nam se drugovi, a i mještani sa kojima smo se prvi put susreli. Nakon što smo noćili i odmorili se u Ćićevu, odmah smo upućeni pa Boračko jezero. Nisu nas još ni rasporedili, kada je stigla vijest da su iz pravca Bjelimića naše položaje napale ustaše. Traženi su dobrovoljci koji će izaći na brdo i odbaciti ustaše koje su ga zaposjele. Javio sam se prvi. Došao sam da se bijem protiv fašista, pa zašto ne bih odmah krenuo u borbu. Tako sam rezonovao. Pored mene javili su se još: Franc Strmule Španac, Omer Sadiković iz Ljubuškog i još dvojica boraca. Uputili smo se ka položaju. Bio sam na čelu. Kretali smo se oprezno, pribojavajući se zasjede. Išli smo onako kako nam je savjetovao Španac, jer je on imao ratno iskustvo. Primicali smo se, po velikom mraku, Orlovu Kuku, koje su zaposjele ustaše. Bili smo u koloni, na priličitom odstojanju, jedan za drugim. Ugledali smo vatru. Omer Sadiković, koji je bio posljednji u našoj petočlanoj koloni, ne čekajući naređenje, zgrabio je bombu i bacio. Srećom, u tom trenutku, pred sobom sam imao stablo, kao zaklon. Bomba je pala bliže meni nego onoj vatri u kojem je smjeru bomba bačena. Jaka eksplozija sve nas je prikovala za zemlju. Ubrzo smo, nakon eksplozije, krenuli na položaj, ali pored vatre nikoga nismo zatekli. Svi su se razbježali. Uzaludno smo tragali i prebirali. Kada smo se uvjerili da su ustaše, koje su bile na položaju, pobjegle, postavili smo stražu.

Nekoliko dana kasnije, kakok što smo raspoređeni, drugovi: Drago Sarić, Ibro Šator, Smajo Brkić i Hasan Bubić, odlučili su da se formira udarna desetina, čiji je zadatak bio da se, prema potrebama, uključuje i interveniše. To je značilo da će desetina, zbog potreba, biti u pokretu, jer su naše jedinice bile raspoređene na prilično velikoj udaljenosti. Koliko se sjećam, u toj desetini našli su se drugovi: Drago Sarić, Hasan Zahirović Laca, Mustafa Ćemalović Ćimba, Stevo Mičević, Nikola Lambić, Abdulah Lugić, Jovo Šiniković, Branko Bošnjak Selo, Hasan Daušović Škoda i ja. Zadužili su me da budem komandir udarne desetine.

Desetina je trebalo da bude operativna, veoma pokretljiva i ubojita, kako bi uspješno, prema potrebama, stupala u borbu s neprijateljem i nanosila mu gubitke, tamo gdje je bilo najpotrebnije.

Tada, dok su se vodile neke lokalne borbe, najčešće s patrolama, često se prepričavalo o borbi na Vrabču. Naši borci su, pored ostalog, zarobili i jedan top, što je među stanovništvom tog kraja diglo moral. Kada su nas u Bijeloj napale ustaše, intervenisao sam sa desetinom. Borba je bila jaka i trajala je skoro cijeli dan. Tada sam, upravo u toj borbi, bio lakše ranjen. Ustaše smo protjerali u Konjic i tom prilikom ubili trojicu ustaša, a više ih ranili. U borbi se posebno istakao Sabit Delalić, mitraljezac.

Udarna desetina, u sastavu grupe, učestvovala je i u napadu na voz kod Prenja i Donjeg sela. Očekivali smo da će plijen, što se tiče zarobljenika, biti uspešniji, ali smo tada zarobili dva italijanska inženjera. Kasnije su te italijanske inženjere zamijenili za naše drugove Franca Novaka i Mirka Bilića, koji su se nalazili u zatvoru. Razmjena je izvršena nedaleko od Konjica.

U narodu se dugo pričalo kako su partizani primorali Italijane da vrše razmjenu zarobljenika, da za svoje zarobljene inženjere daju slobodu zatvorenim komunistima, pa i sve drugo što su partizani tražili. Nisam bio na mjestu razmjene, ali sam često slušao pojedinosti o tome kako je Ante Šarić, poznat po nadimku Rade Španac, postupao.

U napadu na Vrdolje, gdje se vodila dosta jaka bitka poginuo je Nikola Lumbić, a ranjen je Franc Strmule Španac, koji je kasnije podlegao povredama, tako da Sam tu bitku zapamtio po tom teškom gubitku.
Kad je na teren doša o žandarmerijski kapetan Branislav Šoškić, koji je imao zadatak da okuplja ljude za četnički pokret, poslali su nas na teren. Gazili smo skoro dva mjeseca po velikom nevremenu i dubokom snijegu, dok mu nismo ušli u trag. Čuli smo da je krenuo prema Borču. Sreli smo ga u selu Trešnjici. U njegovoj pratnji nalazilo se više žandarma i četnika.

U kuću, u kojoj se nalazio kapetan Šoškić, ušli smo: Nenad Vasić, Ibro Šator, Nikola Draganić, Maksim Kovačević, Vlado Vujović, Branko Bošnjak Selo, ja i drugi. Nakon razgovora Nenada Vasića i Šoškića, u kojem je bilo oštre prepirke, Šoškić je pitao:
— Gdje ste pošli?
— Krenuli smo na Bjelimiće, tamo su se pojavile ustaše, pa nam se i vi pridružite — odgovorio sam Šoškiću.
— Hoćemo, ali uz uslov da pobijemo sve Turke, da im sve do temelja spalimo — uzvratio je Šoškić, a onda nastavio priču, kako su Srbima neprijatelji Hrvati i Muslimani, te da s njima ne treba voditi borbu protiv okupatora.
Nastalo je prepiranje — Šoškić je govorio da nije grijeh klati djecu Hrvata i Muslimana, ali tada se javio Branko Bošnjak Selo riječima: ,,Šta mu tepate!” Nakon tih riječi, Selo je pošao da uzme kratki, konjički karabin iz Šoškićeva krila, koji je opalio i ubio Bošnjaka. Ugasila se gasnjača. Jedan žandarm pošao je da me ubije iz puške, ali sam ja cijev prebacio između nogu i puška je tako opalila, a ja sam žandarma likvidirao pištoljem. Vlado Vujović je pritisnuo nogom cijev mitraljeza drugog žandarma, tako da je ispaljena municija otišla u pod. Vlado je ubio mitraljezca. Pored stuba stajao je žandarm. pa smo i njega likvidirali. Kada je neko upalio bateriju, na podu su ležala četiri mrtva žandarma, a Šoškić, koji se bacio na krevet, izvlačio je pištolj. Bacio sam se na Šoškića i zgrabio ga za gušu, tako da mu je pištolj ispao.

,,Meha, pusti ga meni! Ja ću govnara ubiti. Ti si Musliman, pa bi kasnije izrodi, kakav je on, pričali kako je četničkog kapetana ubio Turčin. Pusti ga meni”, ponovio je Maksim Kovačević, komandir čete. Prihvatio ga Maksim za gušu, a Šoškić je govorio „Pusti me, burazeru!” Maksim mu je prislonio cijev pištolja na glavu i opalio. Tek nakon toga vidjeli smo da je onaj žandarm, koji je stajao pored stuba, pokušao da aktivira tri bombe udarajući o truo i mek stub, tako da nije uspio ni jednu aktivirati, na našu sreću. Sve to trajalo je veoma kratko. Čini mi se ni par minuta. Uspješno smo izveli akciju, ali smo izgubili Branka Bošnjaka Sela, hrabrog borca, studenta prava i omiljenog druga. Bio je visok, plav, poletan, vješt i okretan, pametan i načitan.

U vrijeme izdaje četnika, uputili su me s vodom od Zijemalja u Lakat na izviđanje prema Nevesinju. Pošto tamo nismo nikoga našli, vratili smo se na Zijemlje u sastav čete. Tu smo zatekli komesara Envera Ćemalovića i komandira Blagoja Vučurovića s četom. Tu su razoružani dobrovoljci iz Miljevine. Prilikom razoružavanja nisu pružali nikakav otpor. Njih su odmah uputili kućama, a mi smo oružje pokupili i smjestili ga u sastag komore.

Na putu iz Zijemalja za nama su dobacivali pojedinci, a nešto kasnije, nakon što smo malo odmakli, trojica su počela i puškarati. Izdvojio se Rifat Franjo. Sakrio se za jedan kamen, sačekao ih i ubio jednog, dok su se dvojica dala u bjekstvo. Po legitimaciji, koju je Rifat donio, vidili smo da je to bio ustaša Ćupina iz Nevesinjskog kraja. Donio je Rifat i njegovu pušku, opasač i pištolj. Uspjeli smo se probiti do Čičeva i Kule. Zatekli smo Salku Selimovića i ostale u komori. Rekao sam im da se pakuju i da i oni krenu u pravcu Boračkog jezera, jer smo mi bili odstupnica. U tom trenutku došao je Ibro Šator, ranjen u ruku, koji mi je rekao da je ubijen zamjenik komesara Zijemaljske čete — Dušan Kostadinović. Kad smo se spuštali prema Boračkom jezeru, sreli smo Muhameda Hojlaša, Nazifa Ćišića, Šerifa Ombašića Bombu i Milorada Crnogorca, koji su štitili prolaz. Pridružio nam se, na naš poziv, samo Šerif Ombašić Bomba. Ostali su ostali, jer im je tako bilo naređeno, i nikada se nisu vratili.

Pošto smo s komorom stigli na Boračko jezero odmah nam je rečeno da krenemo na Borke, mjesto gdje je planirano okupljanje. Na putu za Borke susreo sam Martina Raguža, koji se povlačio iz pravca Glavatičeva. Tražio je da mu damo hrane, jer je bio gladan, nakon skoro jednodnevnog odstupanja. Našli smo nekog hljeba i masla, pa smo mu dali.

Stigli smo na Borke u vrijeme kada se održavao neki skup. Dok su vjećali i raspravljali u školskoj zgradi, slušao sam kako okupljeni borci razgovaraju da li će se povlačit’s ili ne. Tada sam primijetio da su oko nas četnici. Nisam imao sremena da se raspitam o čemu se radi, a uslijedilo je naređenje za pokret jer je u školi razgovor završen. Krenuli smo kroz Dragu na Crno polje. Dok smo išli u koloni, čuo sam da su u selima oko Boračkog jezera ostali neki mještani članovi KPJ i SKOJ-a, kako bi i dalje uticali na narod.
Na Tisovici smo se prebrojali. Mnogi su nedostajali, a posebno iz čete koja je bila u Bijeloj. Sa Crnog polja i Tisovice počeli su otpremati bolesne i iscrpljene za Mostar, kako bi im se tamo pružila pomoć. To mi se nije dopadalo. Raspravljao sam o tome sa svojim drugovima i tražio da se borimo, da ne odstupamo. U grupi su se tada nalazili: Hasan Zahirović Laca, Mustafa Ćemalović Ćimba, Rifat Frenjo, Maksim Kujundžić, Abdulah Lugić, ja, i još neki drugovi, a pridružio nam se i Ante Šarić zvani Rade Španac.

Dok smo bili na Bunarima, gdje smo se sklonili nakon četničke izdaje, do nas je stigla vijest da su neki drugovi zarobljeni i da se nalaze u zatvoru u Konjicu. To su javili ilegalni radnici iz Konjica. Nismo znali ko je sve u zatvoru, ali smo, raspravljajući o tome, odlučili da krenemo da ih oslobodimo. S našim prijedlogom upoznali smo Nenada Vasića, tek postavljenog komandanta Mostarskog bataljona. Ništa nam nije orgovorio, dok o svemu nije upoznao štab. Ubrzo nas je Nenad Vasić obavijestio da se i štab Mostarskog bataljona slaže s našom inipijativom da krenemo u Konjic i pokušamo osloboditi drugove iz zatvora. Krenulp smo, nakon priprema, u Konjic. U koloni su se našli: Abdulah Lugić, Safet Alagić, Rifat Frenjo. Hasan Zahirović, Mustafa Ćemalović i ja. Krenuli smo u prvi sumrak do Neretve, koju smo pregazili i našli se pod zidinama. Tada smo utvrdili da je Laca zaboravio na Tisovici kalauze. Zato sam pitao Alagića i Lugića gdje se u Konjicu nalazi limarska radnja. Odgovorili su mi da nije daleko. Prema limarskoj radnji krenuli su Alagić, Laca i Ćimba. Tamo su našli merdevine, neku polugu i sve drugo što nam je trebalo. Brzo su se vratili. Prešli smo preko zida. Vrata hodnika bila su otvorena. Pošto smo ušli u hodnik, na prvim vratima Laca je polugom otvorio katanac. Unutra smo zatekli neku ženu, koja je, iznenađena, pitala ko je došao. Bila je to Hiba, žena Safeta Alagića. Umirio sam je kada sam joj pozvao muža da uđe. Pitao sam za ostale. Rekla je da se nalaze u posljednjoj ćeliji. Dok smo išli prema njoj provirili smo u jednu ćeliju, i vidjeli da neki leže pod svilenim jorganima, pa sam rekao da nisu naši.

Katanac na ćeliji u kojoj su se nalazili naši drugovi bio je zaista velik. Laca je polugu obavio maramicom. Ipak, kada je povukao i razbio katanac, čuvar je to čuo. Pitao je ,,Ko je tamo?” Onda se ućutao. Pripremio sam se da ga dočekam nožem, ako uđe u hodnik. Ali na svoju sreću, nije ulazio. Tu smo zatekli: Šćepu Pavlovića, Mehu Tasu, Hamu Bostandžića, Omera Livnjaka, Enesa Ormana, kao i ženu Alagića. Mog brata Bećira, koji se nalazio u zatvoru, odveli su u Sarajevo na suđenje, jer je govorio da su ga partizani kao domobrana zarobili, pa nije mogao pobjeći.

Iz zatvora smo prešli preko zida. Bio sam posljednji u toj koloni. Izvukao sam merdevine, uz koje smo se uspeli i spustio ih na drugu stranu zida. Kada sam namjeravao da i sam siđem, stražar je počeo pucati. Zgrabio sam bombu i bacio je u hodnik, odakle je dopiralo puškaranje. Bomba je eksplodirala. Skočio sam sa zida. Prilikom skoka izgubio sam kapu. Dugo sam tragao za njom, ali je nisam našao. Kada sam sustigao drugove, Laca me pitao zbog čega sam se zadržao. Kada sam im rekao da sam se zadržao zbog kape, svi su se nasmijali.

Nakon kraćeg odmora nastavili smo put obroncima Prenja prema Tisovici, tamo gdje je ostao Mostarski bataljon. Akcija koju smo izveli mnoge je ohrabrila. Uljevala je samopouzdanje. To je odjeknulo u cjelom kraju. Ljudi su prepričavali šta smo napravili, što je ulilo moralnu snagu.

Moj brat Bećir, kojeg su odveli u Sarajevo, pred sudom se pravdao da su ga partizani zarobili i da nije mogao pobjeći, pa je odlučeno da se ponovo vrati u domobrane. Bećir se obukao, naoružao i ponovo pristupio partizanima.

Krajem 1941. godine dobio sam zadatak da otpratim Uglješu Danilovića i Slobodana Principa Selju do Trnova. U Mandinom potoku sjeli smo u šumu. Primjetio sam nedaleko naoružanog seljaka. To mi je bilo sumnjivo, jer sam znao da su tu ranije dočekali Lepu Perović, koja se jedva spasila. Potrčao sam za seljakom, a kada se nije zaustavio, počeo sam pucati. Ispred nas na položaju nalazila se neka milicija, pa kada je čula pucnjavu, sve se dalo u bjekstvo. Pored mene trčao je i pucao iz pištolja Slobodan Princip Seljo, koji je bio brz poput srne. Kada smo izbili na proplanak, straža se razbježala. Nakon rastjerivanja milicije iz Umoljana, Uglješa Danilović se ljutio i počeo me kritikovati što sam pucao i trčao za njima, jer su me mogli uhvatiti u zasjedu. Odgovorio sam mu da je napad najbolja odbrana i da nismo potrčali i rastjerali ih, mogli smo pasti u zasjedu. U naš razgovor umješao se Slobodan Princip Seljo, riječima: ,,Sve je dobro što se dobro svrši”. Nastavili smo put i stigli u Lediće gdje smo noćili, a sutradan krenuli ka Trnovu. Pošto smo obavili zadatak vraćali smo se preko Igmana. Tu smo, na Igmanu, susreli Ratu Dugonjića, koji je obilazio četu. Na zboru su tada govorili Rato Dugonjić i Aziz Koluder. Tada sam čuo jednog borca koji govori drugu do sebe: „Svi ovi znaju govoriti, a od nas niko ni da zine”. To sam zapamtio, jer sam osjetio da nas tom rečenicom nije dijelio na domaće i došljake, već na komuniste i četnike. Tu smo, zbog nevremena proveli pet dana, a onda preko Igmana krenuli na Bjelašnicu. Pratio nas je Mirko Tošić, seljak koji je poznavao put. Noćili smo u planinskoj kući pod Bjelašnicom, više Krošanja. Prebacili smo se u Blace. Tu smo zatekli Salku Fejića i Antu Šarića — Radu Španca, koji su sa svojom četom dočekali voz na pruzi između Lisičića i Konjica. Napali su voz u kojem se nalazilo nekoliko Luburićevih ustaša, koji su pružali otpor. Zato su se nakon te jake borbe povukli preko Igmana na Blace, gdje smo ih mi zatekli. U vozu, koji je napadnut, nalazio se i moj brat Bećir. Čim je čuo da su partizani napali voz, odmah im je, čim je iskoristio priliku, pristupio. Kada sam došao, zatekao sam brata među drugovima. Bećira su svi ostali poznavali, tako da nije imao nikakvih neprilika.

Dok smo bili na Tisovici, nakon oslobađanja drugova iz zatvora, pričali smo o četnicima i njihovoj izdaji. Upućeni smo kao pojačanje četi Fahrudina Ormana u Dramiševu, kako bi ih obezbijedili iz pravca Nevesinja. Bili smo tamo tri-četiri dana, dok ih nismo primorali na povlačenje. Tada su četnici međusobno govorili: „Gdje ćemo za goljama i fukarama!” misleći na partizane, jer im nije bilo pravo, što im nije dozvoljeno da pljačkaju. Pozivali su jedan drugog i savjetovali se gdje će ratovati protiv sile na koju udaraju partizani, a iznad svega, kako je bolje ostati u selu, nego lutati, na što su partizani primorani. Mnogima su govorili da su položili zakletvu kralju i da mu moraju ostati vjerni. U tim razgovorima, analizirali smo i naše propuste, borbu protiv kulaka i bogataša, pa i strijeljanje druga, koji je u borbi bacio pušku. Agitovali su za četnike, onako kako je činio i ubijeni Šoškić.

Krenuli smo u borbu za Ostrožac. Napad na ustaško-domobransko uporište uspješno je izveden i brzo smo zauzeli Ostrožac. Ali, tu nismo dugo ostali. Ponovo smo se povukli na Bunare.

Tada nam je, dok smo sjedili na okupu, došao jedan seljak iz Idbra. Donio je Radi Špancu čarape i cigara. Nešto je povoljno za nas dok mi ovo seljak donosi”, govorio je Španac, dajući nam da zapalimo.

Samo dan-dva kasnije, oglasili su se topovi i mitraljeski rafali između Konjića i Bradine. Prva proleterska, koja je krenula u Krajinu, rušila je sve pred sobom. I mi smo se uputili u pravcu Konjica. Mladen Balorda se prvi povezao sa drugovima iz Kragujevačkog bataljona. I borci Mostarskog bataljona tada su ušli u oslobođeni Konjic. Prilikom premetačina kancelarija, u zauzetom Konjicu, našli smo u jednoj ladici moju kapu koja je, uz spis, ležala kao dokaz o napadu partizana na zatvor u Konjicu. Kada smo pošli iz Konjica natovario sam dvoja kola, hrane, čaršafa i druge robe iz crkvenog magacina i sve, kako mi je rečeno, potjerao u Ostrožac za potrebe naše bolnice.

Izvor: Mehmed Meha Trbonja (1986): Hercegovina u NOB br 2, Beograd, str. 197.