Mira Šabanac: Moj živote

Sjećanja mostarske ilegalke i ratne bolničarke zabilježio je Mišo Marić za “Slobodu” sredinom sedamdesetih.

Vrata je otvorila djevojka.

Djevojka je vitka i lijepa, s valom tamne kose koja sjenči dio lica.

Majka je morala biti lijepa u njenim godinama, pomislio sam. Djevojke su, obično, na majke.

Mira Šabanac ima nešto ogromno i tužno u očima.

To su oči koje su mnogo vidjele i mnogo proplakale.

Kad se počinje sjećati života, zatreperi nešto u glasu, neka najava suza, a onda se smiri i govori brzo, kao neko ko je dugo, veoma dugo čekao sagovornika.

Na regalu, u kavezu, pjeva žuti kanarinac.

Kćerka Amra odlazi na pijacu, a majka vraća jedno vrijeme teško i sumorno.

Rođena sam u Zahumu 1919. Kad sam imala četiri, umrla mi majka. Ostale smo sestra, mlađa, i ja. Otac se ponovo oženio. Žena mu dovela dvoje svoje djece, a dobili ih još četvoro. Tako nas je osmoro djece živjelo s platom opštinskog činovnika. Sa 34 godine otac je otišao u penziju. Umro je 1938. i ja sam od tada svoj čovjek.

Dan prije ove posjete Miri Šabanac, predsjednik opštinskog sindikalnog vijeća Boriša Jelić reče da bi bilo lijepo pisati o drugarici Miri, da je ona stari sindikalni radnik i da je jedan od ovogodišnjih dobitnika Majske plakete.

– Ja sam, još prije rata, učestvovala u radničkim demonstracijama, a poslije oslobođenja birana sam za člana Mjesnog i Sreskog sindikalnog vijeća u Mostaru. Bila sam i sekretar Mjesne organizacije sindikata za duhansku i prehrambenu industriju, a 1955. predsjednik Saveza ženskih društava za opštinu Mostar. Voljela sam taj rad.

Kako je davno bila godina 1955. a kako je sada proljeće u Mostaru.

Kroz otvoren prozor ulazi parče sunca, škripe neke kočnice u Ulici Ante Zuanića.

– Kad god čujem škripu kočnica, uvijek me podsjete na zavijanje “štuka”. Mnogo sam strašnih trenutaka preživjela u ratu, ali kad god se sjetim toga vremena, čini mi se da čujem “štuke” kako se obrušavaju na Neretvom, ili gore, na Sutjesci. Taj zvuk “štuka” koje se obrušavaju prati mi sva ratna sjećanja.

Sa regala se javlja žuti kanarinac nekom vedrom, proljetnom melodijom.

Mira Šabanac spušta ruke u krilo, prikriva njihovo lagano podrhtavanje.

Ona se, evo u sjećanjima, još jednom vraća u 41. i ostale godine što ih je zabilježila istorija, a ispisali ljudi.

Ovakvi kao ona.

– Te 1941. nastavila sam rad u pokretu kojem sa pripadala od prije rata. Mnogo bi se toga moglo pričati, ali da se samo podsjetim jednog sastanka na Humu 22. juna. Bile su Zora Dragičeva, Bisera Puzić, Tanja Peško, Mira Bognar i ja. Bilo je još nekih drugarica čijih se imena ovog časa ne mogu sjetiti. Bio je to važan sastanak iz više razloga. Prvo, vladala je ogromna radost što je i Sovjetski Savez ušao u rat, a i mi smo dobili zaduženja. Tako smo, Mira Bognar i ja, bile zadužene za rad u zahumskom kvartu. Dan kasnije, na drugom sastanku, u kući Duranovića u Ilićima, bila sam uhapšena. Sastanku smo prisustvovale Dinka Prohaska, Mina Haćam, Mira Bognar i ja kada su upale ustaše, s pištoljima. Bilo ih je osam a predvodio ih je Keka Komeljenović. Odveli su nas u zatvor i bilo je strašno…

Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018.)

Opet joj drhte ruke, opet ih spušta u krilo i opet onaj žuti kanarinac na regalu zvižduće neku neuhvatljivu melodiju.

Mira Šabanac govori o zatvoru pod Košćelom, o dugim neprospavanim noćima, o batinama, mučenjima, o Pancunu i Roki, o tri mjeseca užasa.

Onda se sjeća odlaska u odred, na Boračkom jezeru, četničke izdaje, divnih mladića izginulih pred njenim očima. Sjeća se Tisovice, Bitovnje i Prozora. Nove godine 1943. u Mrkonjiću i Centralne bolnice u selu Bukovača kod Bosanskog Petrovca.

Odatle je ratni putevu vode u četvrtu ofanzivu.

Opet Prozor, Jablancia, most preko vode, ranjenici i “štuke”.

– Povlačila sam se sa bolničkim ešalonom iz Bosne. To, što se događalo u bici za ranjenike ne bih mogla opisati. To nikad niko neće moći opisati tako vjerno kako je strašno i herojski bilo. A vidite, za taj najteži trenutak moga življenja vezana je i najljepša uspomena. Kada smo prešli most i izbili na Krstac, stali smo da predahnemo. Odozdo, od vode, naišla je jedna grupa drugova. Jedan od njih nam je prišao i sjećam se da je pitao kako smo, možemo li? Govorio je tiho i mirno kao da ne pucaju topovi, kao da nema “štuka”. Na polasku reče da izdržimo. A kada je već odmakao, a mi ostali ćuteći, neko reče: “Ovo je bio drug Tito“. Meni bi žao što ga nisam bolje pogledala, ali on je već odmicao prema Prenju.

Iz četvrte Mira Šabanac je stigla u petu ofanzivu.

Bila je pratilac i bolničarka tifusara.

Ona im je posljednji put, sklapala oči,

Ona je žalila za njima umjesto majki i sestara, opraštala se.

– Tamo na Sutjesci posljednji put sam srelu Pavu Miletić, divnog moga druga. Donijeli su je ranjenu, paralizovanu. Ona se smješkala i govorila: “Nije to ništa, čvoknulo me malo u glavu”. Ja je nikad poslije nisam vidjela.

Dok govori o Pavi Miletić, opet se u glasu najavljuju suze, a onaj žuti kanarinac na regalu nastavlja da pjeva.

Fotografije spomen-ploče: S. Demirović (2018.)

Sjeća se Mira Šabanac, djevojački Hrvić, kako je sama ostala na Sutjesci. Kako se od Sutjeske probila do okupiranog Sarajeva kroz neprijateljsku teritoriju i kako je ljuduski i kao svoje najrođenije primila porodica Adema i Derve Mićijević koji su joj obezbijedili smještaj do kraja rata i vezu sa Safom Džinovićem.

Sjeća s poslijeratnih godina, ništa lakših. Ništa, Beograda, Brčkog, Mostara…

Drugarica Mira je bila tamo gdje je trebalo.

A bilo je godina, ruku na srce, kad su je pomalo zaboravljali. Ona je takav čovjek, tih i skroman da se neće oglasiti ako je neko ne zove.

Ljudski je lijepo od Opštinskog sindikalnog što se sjetiše 1955. i ostalog.

Ako ovaj tekst, koji je premal za jedan bogat život, nešto znači, i autor će se ljepše osjećati.

Jednom je neko rekao da je život dobro upotrijebio i da je sretan zbog toga. Mira Šabanac to može s ponosom.

Dok smo se zahvaljivali na razgovoru, prestao je da pjeva i onaj žuti kanarinac.

Žena je ostala u tišini, a vani je april i dan je veseo.

Mišo Marić

Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.