Esad Bubić: Još ima Vukovića u Mahali…
Sa borcem iz Donje mahale za mostarsku “Slobodu” razgovarao Mišo Marić septembra 1972.
Pred osnovnom školom “Salko Pezo” u Donjoj mahali grupice djevojčica i dječaka očekuju početak nastave. To su sasvim obične djevojčice i nestašni dječaci, rođeni pod kamenim krovovima mahale koju su još zvali i Mala Moskva i Crvena mahala u ono vrijeme kad su im očevi imali njihove sadašnje godine i nisu čekali pred novom školom zvono, koje će najaviti početak nastave. Očevi si im, tih godina, čekali da naiđe njemački kamion prema Rodoču, natovaren pirinčom ili brašnom. Da ga rastovaraju dok se kreće. Ili da mu izbuše gume. Pa da pirinač ili brašno podijele sirotinji donjomahalskoj. A otkad je Mahale i ljudi u njoj zna se: Mahala je pored vode, ljudi siromašni.
Neprijateljski (italijanski) kamioni u okupiranom Mostaru 1941. godine.
I tako danas, djevojčice i dječaci čekaju pred školom da se oglasi zvono. Gore, u kancelariji, sjedi njihov direktor Esad BUBIĆ i može da ih posmatra kroz prozor. Gledajući ih, vjerovatno se sjeća svoga djetinjstva u toj Mahali, o kojem mi je pričao:
Rođen sam ovdje 1929. godine. Otac mi je radio kao soboslikar – imao je privatnu radnju sa Radovanom Tomanovićem i podizao nas četvero djece… Otac je umro prije 25, majka prije 15 godina… Rastao sam u Donjoj mahali. Završio sam osnovnu školu i prvi razred gimnazije. Onda je došao rat. Stariji su otišli u partizane, a mi najmlađi, uzrasta današnjih pionira, bili smo organizovani po grupama. Održavali smo redovne sastanke. Rukovodilac moje grupe je bio Šemsudin Čatrnja – Šone… Borili smo se na svoj način. Onesposobljavali neprijateljske kamione… Stavljali klampe pod gume… Razbijali sijalice, jer su ilegalci u Mahali najviše noću radili i tada se kretali. Iz toga perioda mi je najviše u sjećanju ostala hrabrost najmlađeg Vukovića. Rade, koji je bio jedno dvije godine stariji od mene. Sjećam se kao sad, kamion natovaren pirinčom, vozi kroz mahalu prema aviatici. On se penje i izbacuje vreće pirinča. Taj bi se pirinač dijelio porodicama čiji su hranitelji bili u partizanima. A za takve stvari se glava gubila… Odmah poslije oslobođenja 1945. godine primljen sam u SKOJ. Tada se puno radilo na lokalnim akcijama… Pisao sam i parole pred novembarske izbore te prve posljeratne godine. Pisao sam “Glasajmo za Narodni front” i slične. 1946. sam učestvovao na izgradnji kanala Mostarsko blato-Jasenica, a godinu dana kasnije, kao komandir Srednjoškolske čete u Mostarskoj brigadi bio sam na pruzi Šamac – Sarajevo. Te godine sam maturirao na Učiteljskoj školi i pred samu maturu primljen sam u Partiju… Tako sam počeo učiteljevanje i to više nije djetinjstvo – to je mladost.
– Kakva je bila mladost i učiteljevanje tih godina, druže Eso? – upitah.
– Ja sam od 1947. pa do odlaska u Armiju 1949. godine bio učitelj u Podbiloj kod Posušja. Bio sam sam u školi sa četiri razreda i 130 učenika, a pored toga sam organizovao i sav društveno-politički rad na terenu. Vodio sam i tečajeve za opismenjavanje…. Uglavnom, počinjao sam ujutu u sedam, a završavao posao kasno u noć. Spavao sam sa pištoljem ispod jastuka, jer je još bilo ostataka bande na terenu… Ako sam morao u Mostar, pješačio sam do Posušja, 23 kilometra, pa ako se uhvati kakav teretnjak… Odatle samo otišao u Armiju. Poslije vojske sam radio kao vaspitač u Đačkom domu, zatim sam završio Višu pedagošku školu, radio na Čitluku, a od 1960. sam u ovoj školi.
– Dječaci i djevojčice su ušli u čuionice i pred školom je mir. Čelni zid u njenom hodniku ispunjava fotos 101 borca Donje mahale i dva narodna heroja. Tu je i fotografija Gojka Vukovića od čije porodice nema više živih. Kad kažem to Esi Bubiću, on mirno, ali riječima u koje se mora vjerovati, više kao uvjerenje nego odgovor na pitanje odgovara.
– Ima Vukovića u Donjoj mahali. Bilo ih je uvijek će ih biti, ako zatreba. U to možete biti sigurni.
Mišo Marić, “Sloboda”, u rubrici “Gost naše redakcije”, septembra 1972.
Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.
PRILOG
Povezani članci: