Bogdan Bogdanović: Sve što karakteriše grad i njegovu svijetlu prošlost dato je u spomeniku
Intervju Refika Hamzića sa Bogdanom Bogdanovićem prilikom otvaranja Partizanskom spomen-groblja u Mostaru septembra 1965. godine.
Arhitekt Bogdan M. Bogdanović, vanredni profesor Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, autor je projekta Spomen-groblja u Mostaru, vrlo impozantnog zdanja. Njemu ovo nije prvi spomenik. On se prihvatio posla na mostarskom Spomen-groblju već kao afirmisani stručnjak, kome je projektovanje ovakvih objekata postala najuža specijalnost. Prvo njegovo djelo je spomenik jevrejskim žrtvama (1950. g.). Prije šest godina počeo je da projektuje “seriju” velikih spomenika: u Sremskoj Mitrovici, Prilepu i Kruševcu. Posljednji i najveličanstveniji iz te “serije” je – mostarski spomenik”.
– Šta karakteriše ovu vrstu spomenika?
– Za njih je karakteristično da zapremaju veće prostorne površine i da su urbanističkog karaktera. Oni su arhitektonski koncipirani, ali imaju skulpturnu vrijednost i posjetiocima je potrebno više vremena za njihov obilazak.
– Zašto ste odabrali lokaciju na Bijelom Brijegu?
– Ideja da se na tom mjestu gradi objekat dobrim je dijelom kolektivna. Obilazili smo grad, peli se na bregove, i poslije svega odlučili se na ovu lokaciju. Želja nam je bila, a u tome smo i uspjeli, da se spomenik vidi iz nekih dijelova grada, a posebno grad sa spomenika. Tako su pali borci sa voljenim gradom ostali da prate njegov stalan razvoj.
Spomen-groblje, po mišljenju mnogih posjetilaca, dostojno simbolizuje borbu ovog kraja. Da bi se to postiglo trebalo je smišljeno i umješno ukomponovati i objediniti u objekat i svjetlost, i vodu, i kamen, i zelenilo i sve što karakteriše Mostar.
Ulaz groblja je stješnjen, strm i krivudav. Poput kanjona nemirne planinske rijeke. On po mnogo čemu podsjeća na kanjon Neretve ili legendarne Sutjeske, rijeke gdje su borci herojski ginuli.
Kad posjetilac pođe prvom serpentinom budi u njemu osjećanje, da se tamo, u centralnom dijelu groblja, uzdižu planinski vrhovi, sure i strme hercegovačke hridine. Odmah uz to naslanja se zelenilo, iznikla trava i cvijeće.
– Spomen-groblje u cijelosti je građeno od kamena. Zašto ste odabrali isključivo taj materijal?
– Već od prvih dana računao sam na to da je spomenik gradskog tipa, ali koji se mora uklopiti u postojeći ambijent s tim, da na svoj način dominira gradom. Upravo da bi odgovorio tom zahtjevu, spomenik je građen od kamena. Nigdje se na spomeniku ne primjećuje drugi materijal. Ugradili smo veliki broj ploča sa starih stambenih zgrada i tako sačuvali dio živog Mostara. Te ploče su sa kuća u kojima su živjeli borci i većina onih čiji posmrtni ostaci tu leže. Ali, to nije sve. Uzeli smo oblutke iz Neretve i njima, poput saga, prekrili svaku stazu groblja.
– Zašto je i voda jedan od elemenata spomenika?
– Voda je, takođe, karakteristična za Mostar. Njegova Radobolja i Neretva predstavljaju mu neku vrstu krvotoka. To sam, istina, samo u malom dao i ovdje. Odmah, čim posjetilac uđe u groblje, dočekuje ga voda u vodenim orguljama. Na vrhu spomenika izvire voda koja ponire, da se zatim opet javi u vodenim orguljama.
Dolje u podnožju, reklo bi se, odvojeno od Spomen-groblja, nalazi se velika “fontana bez vodoskoka”. Mirna i zelena voda simboliše odavanje pošte palim borcima, herojima kojih više nema među živim. Ta alegorija vode govori i o novim napajanjima mladih generacija i idealima za dobro čovjeka. Sa vrha spomenika sa terase, gledajući mirnu površinu vode u fontani odražava se novi Mostar.
– Šta karakteriše osnovni ili centralni dio spomenika?
– Osnovni dio spomenika ili gornji sklop čije se terase dižu jedna nad drugom, poput bregova ima svoje značenje. Završni motiv, krug i veliki štit, koji sam za sada nazvao “kosmos”, predstavlja na svoj način krajnji cilj čovječanstva. Jer, osnovna suština naše revolucije bila je humana i dok su se ljudi borili i ginuli, bili su nošeni idejom razuma, vjere u ljudsku misao, njenu snagu, u vječiti progres čovjeka…
Ratna zastava simbolizuje da su tu sahranjeni borci – ratnici, ljudi koji su položili živote za srećniju budućnost naroda.
– Zašto ste odabrali ovakav oblik ploča na kojima su ispisana imena boraca?
– Do sada su na 614 ploča ispisana imena izginulih boraca. Forma ploče podsjeća na posječeno stablo, na panj. Ona govori o pokošenim mladim životima.
– Primijetio sam da se imena uklesana na površini ploče teže uočavaju. Da li će to tako i ostati? – pitao sam jednog od radnika.
To je danas tako. Ali, ovo nije običan kamen. Poslije pola godine, kad kiše saperu površinu ploče, svugdje gdje je upisano slovo stvoriće se jedan sloj i slova će se isticati na bijeloj površini – rekao je klesar Vinko Dragojević.
Razgovarao Refik Hamzić, “Sloboda”
Povezani članci:
Jedva verzija ovog razgovora je takođe objavljena u beogradskoj “Borbi”: