Sjećanje na palog borca: Jusuf Bijavica

Iz stare štampe: sjećanja ratnog kurira Alije Ale Krese, zabilježena za “Slobodu” februara 1980, istovremeno su oda mostarskom kvartu Donja mahala iz kojeg je pali borac Jusuf Bijavica ponikao.

AHBAB IZ MAHALE

Otkad sam se rodio, pamtim Jusu kafedžiju. A i nije Mahala Pariz, da se ljudi ne bi znali. Mahala je ono kuća uz vodu, što se stisnulo između Huma i Neretve, od Mosta do Čekrka. Nekad, kad je ovom stranom išla pruga, onda su zadnje kuće Mahale stizale do šina. U Mahali nikad nije bilo velikih kuća. Ko je živio u Mahali, nije imao te pare da zida velike kuće. Mahala je, mali, najviše bila sirotinja. Zemlje, ljudi iz Mahale, nisu imali. Nešto malo bašče, uz kuću, kavada, krastavac, luka i tako. Sve sitno. A Mahala se zove Dolja, najvjerovatnije što je bila najjužnije. Bilo je još Mahala u Mostaru, ali je ova bila posljednja, niz vodu. Valjda se zato zove Donja Mahala.

Jusa kafedžija se rodio u Donjoj Mahali, al nije odmah bio kafedžija. Najprije je bio maltar i naplaćivao maltarinu. Tek kad se oženio, otvorio je kafanu. To je kuća na sprat. Gore je stanovao, a dolje kafana. Fina, prostrana kafana. Tamo je danas prodavnica, gdje je bila kafana, a gore, mislim, neko stanuje. Niko njegov, ali znam da nije prazno. U ono vrijeme, prije rata, kad sam se ja zamomčio, bila je puna kafana ljudi, a puna kuća djece. Imao je četvero djece. Dženad je bio najstariji. On je sada učitelj, u penziji. Hasan radi u “Sokolu” a i Huso radi u “Sokolu”, samo je Enku, jedino žensko, još kao dijete satrlo auto na Ogradi, 1944. Vojni neki auto. Žena Jusina, Almasa, jedna fina žena, ona je umrla. Ja se, baš kao da je sad, sjećam: podne, izađe Jusa pred kafanu pa zove Husu, najmlađeg. Nije ga zvao imenom, nego ga je zvao: Puškin. Imao i glasa, pa kad zovne: Puškin, ječi Mahala. A žandara, fala bogu, bilo vazda u Mahali. Ja danas mislim da je to on njima uz inat, u po bijela dana sina zvao ruskim imenom. Tada ti je bilo takvo vrijeme da se Rusija nije smjela pominjati. Ko je smio glasno izgovoriti Lenjinovo ime. A svi su znali da se kafana, među njima, uobičajeno zvala Moskva. I da je Jusa Bijavica crven do dna duše. Zato malo, malo a njega odvedu žandari. Bude mjesec, dva, falan ispitivanje, pa ga puste. A on vazda isti. Ja mislim da on ni iz zatvora nije prestajao sarađivati s radničkim pokretom.

Podnevna internacionala

Bilo je ljudi i bilo je dana kada ljudi nisu smjeli pogledati u tu kafanu. Kad naiđu, okrenu glavu. Jer ako puno gledaš u Jusinu kafanu, ondašnjim vlastima nisi bio čist. A u kafani su se redovno sastajali svi istaknuti članovi sindikalnog, a kasnije i partijskog pokreta u Mostaru. Gojko Vuković, sinovi mu Slobodan i Mladen, stari Rade Bitanga, Muja Pašić, Karlo Batko, Ruda Hrozniček, Mustafa Temim, Mustafa Husković, Jusuf Čevro, on je bio svaki dan, i da ti ne duljim, nije bilo naprednog čovjeka u Mostaru, koji nije svraćao u Jusinu kafanu. Samo žene nisu. Nije bio adet da žene idu u kafanu. Tu nije bilo alkohonih pića. Ljeti je bilo voća, a inače kafa, čaj i šabesa “kraher”. Ja znam da sam u tu kafanu ušao prvi put, bilo mi je 16. A znaš, mali, kakav je bio Jusa? Nisi ti kod njega mogao trošiti koliko hoćeš. Bilo je to određeno. Potrošiš dva dinara na dan, on kaže: “Dosta i tebi, dosta i meni.” Dukat da mu daš, nema više. Ali kad momak iz Mahale prvi uđe u Jusinu kafanu, to je značilo da je odrastao. Jer nisi mogao ući. To je bila neka čast, ući unutra. Kad uđeš, onda si već bio provjeren. Tu se razmjenjivala literatura, vodili razgovori, odatle su kretali leci, pripremale se demonstracije…

Mene je Jusa zavolio. Nije me zvao imenom, zvao me Zlatan. Toliko sam povjerenje imao, kad ga uhapse, ja otvorim i vodim kafanu. Ali kad se vrati, opet nisam mogao potrošiti kod njega više od dva dinara. To je bio njegov red i nije ga volio mijenjati. Kad mu dođe, da u podne zapjeva Internacionalu, usred kafane, a pred kafanom žandar, on zapjeva. Zna: biće zatvor, ali zapjeva. Čudo jedno od čovjeka bio taj Jusa kafedžija. Puste, kad odleži, ja kažem: bolan Jusa, što će ti to, ćuti a svoj posao, a on veli: Jebo ti njima mater, Zlatane, ništa oni nama ne mogu.

Pokret

Ja sam samo znao da on pripada pokretu, ali nisam znao njegovu ulogu i koliko je on o svemu obaviješten. Prvi put sam se uvjerio kad sam primljen u SKOJ. Bilo je to novembra 1939. Rekli su mi da dođem u kuću Vukovića. Dođem tamo kad skupili se Slobodan Vuković, Enver Čučak, Šefik-Fika Vila, Alija Puzić i Mujo Husković. On je bio najstariji i on nam saopšti da smo primljeni u SKOJ. Negdje 5 popodne. Ja sutra ujutro u devet kod Juse u kafanu, on se smješka, pita: Đe si ti, Zlatane, juče predveče? Toliko sam mu bio privržen da sam, i pored sve konsipracije, rekao da sam primljen u SKOJ. Rekao sam samo za sebe, za ostale nisam govorio. Vidim da je već znao i vidim da mu je drago. Častio me kafom i kraherom.

Drugi put, kasnije, saznao sam da ima velik ugled u redovima članova Partije. U jesen 1940. zaduži me Skojevska organizacija da sačekujem neke drugove i vodim ih na sastanak u kuću Salke Pandura. Sjećam se da sam odveo Rudi Hrozničeka, Nikolu Abramovića Bjelicu, Vasu Tošića, Radu starog Bitangu, Karla Batka, Muju Pašića, Imšira Gigića, Hodžu Altkorna i još neke. Poslije i ja uđem i stanem kraj vrata. Ko sad vidim sjede oni okolo, a pod lampom, na sećiji, sjedi Jusa i nešto govori, a svi ga slušaju. Tad sam prvi put čuo riječ “autonomija”, on je izgovori, a ja se pitam: bože mili, šta je autonomija. Tada sam zaključio da je cijenjen među drugovima.

Stari mostarski revolucioneri

Odred

Ja sam početkom decembra 1941. izašao u Odred na Borke, a on je došao u drugoj polovini. Snijeg veliki, a on se pojavi: pumpozne, opanci, hubertus i pletena kapa. Vidim ga ko sad. Lijepo bio. Baš lijep čovjek, mada mu je bilo već 42, a sa zdravljem nije bio najbolje, imao na plućima. Raspoređen je za bolničara u četu u Glavatičevo, a kasnije u Vilu Šantića, kod doktora Pape. Sa doktorom Papom je ostao cijelo vrijeme. Kako je bio valjan u Mostaru, tako je bio valjan i u Odredu. Nije ga Papo bez neke, a ja mislim da je to bio Papo, nazvao Ahbab. Mi smo ga, u partizanima, cijelo vrijeme tako zvali: Ahbab. U Odredu je primljen u KPJ, mada sam ja mislio da je on član i od ranije. Tu smo se viđali, a on meni svaki put kako poslije rata moram učiti, kako će nam trebati svaki čovjek, kako ćemo graditi svoje i na svome. Vazda savjetovao.

Pogibija

Do poslije pete ofanzive bio je sa hirurškom ekišom u kojoj su od Mostaraca bili doktor Isidor Papo, Rade Šuman i Meha Arap. To su bili Mostarci u Centralnoj bolnici. Aprila 44. bolnica je bila smještena u mjestu Krstac, kod Grušče, konjički kraj. Dosta tifusara i ranjenika, bolnica nepokretna.

Dobili smo obavještenje da se jake četničke snage spremaju da nas napadnu i da se jedinice prebace preko pruge, za Prozor. Ja sam ostao još jedan dan, sa svojim vodom, da pomognemo prelaz. Uveče ga sretnem pa smo razgovarali. Kažem: treba obezbijediti bolnicu, a pripaziti se četnika. Njemačka je već gubila na svim frontovima, znali smo da rat ide polako kraju. Tada sam ga vidio zadnji put. Sutradan su četnici napali i 46 drugova poklali, najviše tifusara. Među njima je ubijen i Jusa Bijavica, jedan rijetko dobar i pošten čovjek, odan komunista, koji je revolucionarni pokret Mostara zadužio još u predratnim danima. Čudna je, mali, sudbina. U toj bolnici je ležao i Milan Mičević, komandant bataljona, rodom s Boraka. Njega je zaklao kršteni mu kum, kojeg smo mi uhvatili, osudili i strijeljali poslije oslobođenja. Teško nas je pogodio gubitak svih drugova, a ja ti mogu pošteno reći da Jusu Bijavicu neću nikad prežaliti. On je meni bio ko otac, ko stariji brat, bio mi drug, bio mi najbliži moj. Bio je takav, da kad bi sad ustao i vidio sve ovo, vidio koliko Mahala ima doktora, inženjera, profesora, koliko dobrih i poštenih ludi, on bi, rahat, ponovo legao u grob. Njemu ne bi bilo žao što je poginuo, jer on je živio čitav život, da bi se ovo imalo. Mahala je dala dosta revolucionara, dosta boraca, heroje je dala, a nema ni jednog od njih koji bar dio revolucionarne škole nije učio kod Juse Bijavice.

Svima je on bio drugi prijatelj, mlađim učitelj.

Nismo ga bez neke, svi odreda zvali Ahbab*.

* ahbab (ar.) – prijatelj. Izvor: list “Sloboda”, digitalni arhiv B. Vučine. Fotografije spomen-ploča: S. Demirović.