Jedna pjesma: Sveta Mandić, “Drugi zapis sa groblja na Pašinovcu”

O mostarskoj ilegalki Tanji snivali su siromašni dječaci, a o čemu je snivala ona, govori nam njen vršnjak i savremenik Sveta Mandić.

PJESMA O TATJANI PEŠKO

Svetislav Mandić

Drugi zapis sa groblja na Pašinovcu

Ovde leži Tatjana

Lazara trgovca kći,

pogibe, jaoj, nestade

četrdeset i prve.

Tu tihu devojčicu,

tu lepu lutku spavaljku

očaravali u sumračja

malo razbarušeni mahalski dečaci

malo Feđin,

malo Vasilije iz Ostroga

svetac hercegovački.

Hiljade sanjivih kumira

Uzletalo sa njenog gospodskog klavira

U bistro nebo nad Humom.

Hiljade drugih

Sletalo u njene srebrne oči.

Nedaleko u susedstvu,

sirotovali došljaci Nevesinjci,

dugo u noć

slušala njina jednolika pevanja.

Ko zna kako, ko zna zašto,

da li zbog mahalskih dečaka,

da li zbog Feđina,

da li zbog sveca Ostroškog,

da li zbog beshlebnih brđana,

poče da sniva veliki san

o sreći zemaljskoj

i pravdi daleke Rusije.

A čekao je koledž švajcarski.

Tad stiže ona strašna godina

i Tanja, sunce mamino,

pođe u osvetnike.

Al` prve noći

jedno malo zrno metalno

nađe je u vinogradu, podno Veleža.

Sahraniše je krišom, u zoru.

… Kažu da poneke mračne noći mostarske

Plamičci svetle na njenoj zapusteloj humci.

To gore suze Tanje Lazareve

koja iz svojih nebeskih staništa

oplakuje našu sudbu zemaljsku.

Tatjana L. Peško (1923. Mostar – 1941. Mostar) – aktivistkinja NOP-a i ilegalka

Rođena u imućnoj mostarskoj trgovačkoj porodici, đak Gimnazije, član SKOJ-a od 1940. godine i KPJ od 1941. godine. Kao omladinka i skojevka pisala je literarne sastave sa socijalnim i političkim sadržajem i učestvovala u nizu akcija početkom rata. Bila je jedna od osnivačica posebnog odbora žena juna 1941. na sastanku na brdu Hum u borovoj šumi. Sa samo sedamnaest godina doživjela je tragičnu sudbinu. Kad su Srbi progonjeni ljeta 1941. (odveden je i ubijen stric Đorđe Peško), Tanjina porodica je, nakon skrivanja, nabavila propusnice i odselila za Srbiju. Tanja je odbila da napusti Mostar, drugove i pokret i jedno vrijeme se skrivala u kućama Nijaze Nade Bajat i Hatidže Kreso. Već sutradan po odlasku roditelja, 2. ili 3. avgusta 1941, poginula je u tragičnim i ne sasvim razjašnjenim okolnostima, od ispaljenog metka drugog tadašnjeg skojevca. Roditelji su za njenu smrt i mjesto gdje je sahranjena saznali tek krajem rata kada je otac Lazar došao u Mostar da je traži, a njena pogibija nije nikad u potpunosti istražena.

Tanjino ime je stajalo na spomen-ploči palim profesorima i đacima u Gimnaziji. Spomen-ploča je bespravno skinuta početkom rata i nova nije još postavljena. Mišo Marić i Mostarske kiše su je uvrstili u besmrtne stihove „Mladen i Laca, Tanja i Pava,/ svi mrtvi koji u nama žive, / došli bi jači od zaborava, / iz neke strašne ofanzive.“ Po njoj su godinama nazivane omladinske radne brigade iz Mostara. Opisana je kao lijepa, angažovana, velikodušna: „…koristila je sve načine da radi za pokret i Partiju, da okuplja skojevce i širi ideje iz literature koju je u pravilu čitala prije svih nas. Nema siromašnije skojevke koja nije nosila haljine Tanje Peško, nije bilo teške situacije iz koje ona nije našla izlaz…:“