Refik Hamzić: Svjedoci pričaju – zapisi o vješanju pet talaca u Mostaru 19. 11. 1943. godine (2. dio)

Iz stare štampe: prenosimo u dva dijela zapise o vješanjima koja su potresla ratni Mostar, kroz članak Refika Hamzića “Ni vješala nisu uplašila Mostarce” (1984.). U ovom dijelu: vješanje petero talaca kao njemačka odmazda zbog presječenog kabla, svjedok – velikan mostarskog fudbala Ivo Ćorić.

(…)

Presječeni kabal

Presječen je kabl, telefonska linija u jednoj mostarskoj ulici. Bilo je to 16.* novembra 1943. godine. Šef ustaške policije je nekoliko dana kasnije izvijestio Glavno ravateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebi. “Dana 16. studenog 1943. prie podne nepoznati je počinitelj presjekao brzoglasni kabel njemačkih oružanih snaga u Mostaru u Dr. Starčevića ulici i to na željezničkom prelazu. Izvide po tvoj stvari vodile su samo njemačke vojne vlasti. Pošto je ovo djelo očiti akt sabotaže počinjen od strane komunističkih osoba, to je Generalno zapovjedništvo V gorskog korpusa u Mostaru donielo odluku da se imaju objesiti javno 5 osoba, od kojih je netko od bližih rođaka u šumi među partizanima. Na temelju te odluke obješeni su dnas ujutro u ustaškoj ulici pred zgradom Okružnog ureda sliedeće osobe iz Mostara: Babić Mujo, vjere islamske, Skočajić Božo, vjere pravoslavne, Ćurić Ekrem, vjere islamske, Bitanga Darinka, vjere rimokatoličke, Kljujić Tomo, vjere pravoslavne, rodom iz Metkovića.”

Na mjestu gdje su obješeni pisalo je “za odmazdu ovog čina obješeni su ovi ljudi” jer je tu prekinuta telefonska mrežan jemačke vojske od nepoznatih krivaca.

Okupator je za odmazdu kaznio grad. Ubio je njegovih pet stanovnika. Majka Darinka Bitanga do tada je oplakala sina Neđu poginulog u partizanima. Kao predratni komunist nije se predao četnicima pošto su ga opkolili, već je aktivirao ručnu bombu i sebi oduzeo život. Poginuo je časno, onako kako ga je učio njegov otac Rade, tipografski radnik, koji je kao komunist proveo više godina u robijašnicama.

Tomo Kljujić, obalski radnik iz Metkovića, došao je u Mostar da radi ne samo u Tvornici duvana već i kao ilegalni radnik NOP-a kojem se opredijelio od prvog ustaničkog dana. Mustafa Selimhodžić-Babić, sindikalni aktivista, pristupio je NOP-u, Italijani su ga zatvorili i odveli na Mamulu, koju je preživio i nakon kapitulacije Italije došao u Mostar. Srednjoškolac Božo Skočajić, bio je u partizanima i imao ratničko iskustvo. Odveden je kao zarobljenik na Mamulu sa koje se vratio s teškom bolešću. Neustrašivi Ekrem Ćurić, srednjoškolac, učesnik brojnih akcija, za kojeg je neprijatelj znao kao i njegovog brata po majci Envera Ćemalovića, komesara Mostarskog bataljona. Svi su oni bili partizani i ilegalni radnici i imali su svoju rodbinu u partizanima. Zato je neprijatelj i posegao za njihovim životima.

Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018.)

Stravična noć

Penzioner Ivo Ćorić, koji je prije nepuna dva mjeseca umro u 85. godini života, bio je svjedok tog vješanja. Pričao mi je šta je i kako doživio još prije 15 godina.

– Kao željezničar došao sam kući nešto prije pola noći. Večerao sam i legao. U neko doba noći mene i suprugu probudila je neka lupnjava. Ustao sam i prišao prozoru. Čuo sam neki šapat, pa opet lupu.

Pomislio sam da neko ponovo kida telefonske vodove. Ništa se nije vidjelo u mraku. Rekao sam ženi da ako neko pokuca na vrata bježim kroz prozor u Ćemalovića bašte. Lupa, žagor i komešanje trajalo je 15 minuta. neko je ručnom baterijom provjeravao prozore mog stana da li su zamračeni. Na njemačkom jeziku čuo sam pitanje: “Da li je gotovo?” “Sve je svršeno!” – glasio je odgovor. Naređeno je da odstupe. Tek tada sam razaznao da se neki penju na kamion. Nastao je tajac. Ništa se više nije čulo. Vratio sam se u krevet. Oka nisam mogao sklopiti. Čim se svanulo, pogledao sam kroz prozor. Ugledao sam obješene. Učinilo mi se da ih je četvero. Pozvao sam ženu da i ona vidi. Žena ih je izbrojala petoro, u što sam se i ja, ponovnim brojanjem, uvjerio. Odmah smo napustili kuću. Otišao sam kod svog prijatelja dok ih četvrtog dana, nakon što su obješeni, nisu skinuli Italijani koji su se našli u njemačkom zarobljeništvu. Bio sam i sam logoraš, ali mi je taj događaj ostao među najstravičnijim koje sam vidio, pričao je Ivo Ćorić.

Neprijatelj je vješanjima onastojao uplašiti Mostarce, ali se oni, i uz te teške i nenadoknadive žrtve, nisu dali zbuniti. Znali su da se samo dosljednom i istrajnom borbom mogu izboriti za slobodu koju zahvaljujući tim brojinim žrtvama danas uživamo. Nisu vješala unijela strah među stanovnike slobodarskog grada, jer su i tih dana, dok su vješala sa svojim žrtvama bila prisutna, stizali kuriri i odvodili nove borce iz grada i organizovane brojne druge akcije.

Obilježena su mjesta na kojima su prekraćeni životi boraca i aktivnih učesnika NOP-a da se podsjećaju generacije, sadašnje i koje dolaze, kako se najskupljom cijenom – životima plaćala sloboda.

Refik Hamzić, list “Sloboda”, 1. i 7. maj 1984, str. 13.

* Na spomen-ploči stoji datum 19. novembar 1943.

U prvom dijelu: U nastavku: Refik Hamzić: Svjedoci pričaju – zapisi o vješanju Drage Palavestre i Alije Rizikala 15. 7. 1943. godine (2. dio)

GALERIJA:

Prema podatku iz arhiva K. D. Miletića, Nijemci su ubrzo uvidjeli da telefonski kabl nije bio prekinut akcijom mostarskih ilegalaca već greškom njemačkog vojnika: “Poslije ovog vješanja, prijavio se njemački vojnik, samoinicijativno, i tvrdio, da je on sa kolima, nenamjerno prekinuo telefonski vod.”

Ivo Ćorić (1899-1984.), željezničar po zanimanju, te fudbaler, aktivista, trener FK “Velež”.

Iz mostarskog kluba “JŠK” prelazi u “Velež” 1931. godine što izaziva “pravu senzaciju”. Uhapšen od ustaša 1941. godine, te je proveo neko vrijeme u logorima Gospić i Jastrebarsko. Zabilježen je kao svjedok vješanja pet mostarskih ilegalaca novembra 1943. godine.

Radio je kao trener Veleža do 1951. godine a kasnije djelovao u Upravnom odboru.

Izvor: “Velež 1922-1972.”

Upravni i nadzorni odbor RŠK “Velež”, snimljen 1. maja 1933. u Mostaru. Ivo Ćorić stoji skroz lijevo. Na fotografiji je i Mehmed Mešak Ćumurija, pali borac sa Partizanskog spomen-groblja. Izvor: “Velež 1922-1972.”

Trener Ćorić 1937. godine. Izvor: “Velež 1922-1972.”

Sredinom sedamdesetih godina XX vijeka na mjestu vješanja podignuta je spomen-ploča a preko puta ulice spomenik.

Donji red: Spomenik ilegalcima, februara 2024. Fotografije u gornjem redu: spomen-ploča obješenim taocima koja se nalazi s druge strane ulice, preko puta Spomenika ilegalcima.

Članak Refika Hamzića “Ni vješala nisu uplašila Mostarce”:

Zahvaljujemo G. Miletić-Buzaljko, B. Vučini i Arhivu K.D. Miletić na ustupljenom materijalu.

O autoru:

Refik Hamzić, novinar i autor iz Mostara. Dugogodišnji novinar “Borbe”, “Slobode” i drugih listova, između ostalog, bilježio je priče ratnog Mostara i boraca Mostarskog bataljona. Bio je reporter za “Borbu” uoči otvaranja Partizanskog spomenika. Autor je više knjiga na temu narodnooslobodilačke borbe i uloge Mostara u ratu, poput: “Heroji obala sa Neretve” (ko-autor Ljubo Gordić), “Partizanski doktor Safet Mujić” (ko-autor Ljubo Gordić), “Hasan Zahirović Laca”, “Mostarci – Narodni heroji Jugoslavije“, i dr.

Drugi tekstovi Refika Hamzića: