Liskaluci iz ratnih dana
Na liskaluke nisu bili imuni ni borci Mostarskog bataljona, gradski ilegalci i aktivisti, pokazujući da je malo humora potrebno i u godinama opasnog življenja. Iz knjige Refika Hamzića “Mostarski liskaluci” prenosimo šaljive anegdote koje se odnose na pale borce sa Partizanskog spomen-groblja.
Liska: “Mostarski lingvista, akademik Asim Peco daje definiciju liske: “To su okretni, veseli i snalažljivi mladići koji u sebi nemaju ničega negativnog. Liska označava šereta, mangupa, dovitljivca, visprenog, okretnog i snalažljivog čovjeka”. (Izvor: tačno.net)
IŠČEKIVANJE
Za vrijeme borbe na položaje Mostarskog bataljona osuli minobacači. Granate su padale u neposrednu blizinu poleglih boraca. Primijetiše borci da jedna granata, koja je pala pored njih, nije eksplodirala. Iščekivali su eksploziju. Dosadilo to Mustafi Kresi, pa povika:
– Šta čeka ova granata? Hoće, valjda, da ja prije nje eksplodiram!
ŠERFINE KRUŠKE
Krajem ljeta 1942. kurir Šerif Burić sa dva druga krenuo je prema Zijemljima. Naišli su na četničku zasjedu. Noćnu tišinu prolomio je povik:
– Stoj! Stoj ili pucam!
– Stali smo – hladnokrvno odgovori Burić.
– Ko ide?
– Četnici! – glasio je odgovor.
– Odakle?
– Iz Bosne.
– Šta nosite? – pitao je četnik.
– Kruške!
– Da vidimo!
– Dok su se dovikivali, Šerif Burić Šerfa pripremi bombe i na posljednji povik četnika iz zasjede baci bombe prema četnicima s povikom:
– Eto krušaka, pa vidite!
BOMBA TRISNU
Narodni heroj Hasan Zahirović Laca, nedaleko od Posušja, krenuo prema ustaškom bunkeru da ga likvidira. Uz zaštitu pomrčine Laca se privukao bunkeru tako da je čuo kako dežurni pjevuši:
– Pivam pismu dok me nešto trisnu!
Laca priđe i ubaci bombu u bunker. Vraćajući se s plijenom među drugove, Laca je, najkraće, prepričao akciju riječima:
– Bomba trisnu i prekide pismu!
PRECIZNOST SKRAĆUJE RAT
U borbi za oslobođenje Prozora jedan borac pucao je prebrzo iz puške na italijanske vojnike u bijegu. Primijetio to narodni heroj Hasan Zahirović Laca, pa se prodera:
– Preciznije gađaj, ne pucaj nasumice!
– Ne mogu brzo i precizno – odgovori mladi borac.
– Preciznije gađaj ako misliš da rat kraće traje! – dobaci mu Laca.
PEKARA NA DVA SPRATA
Mostarski bataljon u zimu 1942. godine nalazio se u blizini Jajca, u selu Bulići. Grupa izmorenih boraca odmarala se u jednoj napuštenoj kući. Gladni borci izmišljali su razna jela, zadirkivali jedan drugoga.
– Da je samo malo hljeba – dobaci neko.
– Kada oslobodimo zemlju, gradićemo pekare na dva sprata – oglasi se Đorđe Borozan.
– Zašto na dva sprata? – upitaše drugi.
– Na jednom spratu bismo pekli hljeb, a na drugom…
– Šta na drugom?
– Na drugom bismo pogrijali tu silnu hranu koju ste nabrajali! – odgovori Borozan.
IMA SVAŠTA
U dobro utvrđenom bunkeru, nedaleko od Gacka, nalazili su se četnici. Narodni heroj Rifat Frenjo primakao se, iznenadio četnike koje je razoružao, a onda one koji nisu htjeli krenuti s njima najurio preko polja.
– Sada ćete vi mene, zbog samovolje, kritikovati – požali se Rifa, otvarajući ranac i vadeći iz njega konzerve.
– Šta ima u bunkeru? – upita ga drug.
– Ima svašta. Treba bunkere posjetiti kada im stigne sljedovanje od Italijana! – odgovori Rifat.
KAPITALISTI
Nakon održanog predavanja narodni heroj Šefik Obad želio je provjeriti znanje boraca.
– Ko je, dakle, tvorac Kapitala?
– Ko drugi nego kapitalisti – odgovori borac koji je drijemao za vrijeme predavanja i provjere.
NASTAVITE DOK STE MLADI
Omladinka Fatima Ševa dobila je zadatak da napiše parole u jednoj mostarskoj ulici. Posao je trebalo obaviti brzo, prije stupanja na snagu zabrane kretanja. Kada je sa svojim drugom počela pisati parolu, primijete da im prilazi jedan prolaznik. Fatima zgrabi svog druga i poče ga ljubiti.
– Nastavite dok ste mladi! – dobaci im niko drugi nego pijati agent iz njihovog susjedstva.
– Hoćemo! – prošapta Fatima drugu misleći na pisanje parola.
POTVRDA ZA ZAROBLJENIKA
Nakon razbijanja prve grupe boraca koja je izašla iz Mostara, ljeta 1941, seoske ustaše zarobile su kod Jarac-kuka Esada Fejića. Sprovodili su ga kroz Carinu. O tome su obaviješteni njegovi drugovi. Ustašama pristupiše Mladen Balorda i Ahmed Pintul, koji su poslije rata proglašeni narodnim herojima.
Kamo vodite ovoga? – pitali su praveći se da ne poznaju zarobljenika.
– U Stožer! – odgovori ustaša.
– Znate li gdje je Stožer?
– Nije valjda, daleko? – upita ustaša koji je svojim pogledom odavao da se teško snalazi u gradu.
– Nije!
– Pokažite nam! – tražile su ustaše.
– Omladinci iz povedoše kroz sokake i pravo u kuću Balorde, gdje su iznenada na ustaše uperili pištolje i naredili:
– Sad se gubite!
– A potvrda da smo ga predali?*
– Kakva potvrda – zaprijetiše ustašama koji se dadoše u bjekstvo.
* Nešto drugačija verzija je prepričana u drugim izvorima. Balorda i Pintul su na svoju inicijativu izdali potvrdu ustašama da ne bi privukli pažnju. (prim.a.)
METODIKA
Mladog i hrabrog ilegalca Enesa Isića poslaše da donese metodiku iz kuće ilegalca u Brankovcu. Vukao Enes tešku korpu, pa kada je stigao u sokak, nije mogao izdržati, a da ne vidi šta je u korpi. Ispod listova kupusa u korpi su se nalazile nekolike ručne bombe.
– Mogli ste mi reći da bombe zovete metodika, kako bi i sam znao šta nosim – požalio se Isić drugovima.
NISI RANJEN U PRSA
Kada je na Sutjesci ranjen Mujo Bilić, počeo je da kliče da živi KPJ, Sovjetski Savez. Prišao mu je Hilmija Hakalo i pitao ga:
– Gdje si ranjen?
– U ruku! – odgovorio je Bilić.
– Šta se kriviš? Sad ću reći drugovima da si se sam ranio. Dereš se kao da si u prsa ranjen – rekao mu je Hakalo, na što je Bilić ućutao.
ISTA KAO MAJKA
Po dolasku u selo Here, nedaleko od Prozora, Hilmija Hakalo je sjeo, gladan i iscrpljen, pored ognjišta. Bio je tužan i zabrinut. Primijetila je to žena, u čijoj se kući zatekao, pa ga upita zašto je zabrinut.
– Kada sam te ugledao, ista si kao moja majka, pa mi se rastužilo – odgovorio je Hakalo.
– Ne budi tužan, junače! – reče mu žena.
– Sada bih najradije zaplakao – odgovori Hakalo.
Žena stavi tavu na ognjište, isiječe mesa, pa nekoliko jaja skrenu na tavu i s komadom hljeba to stavi pred Hakala govoreći:
– De, moj sine, prezalogaji, dok ti mlijeka donesem.
Izađe žena iz kuće, a Hilmija se okrenu drugovima:
Ženi se rastužilo pa je ovo pripremila, i vama bi se trebalo rastužiti pa da niko ne okusi. Navalite, šta ste se skamenili!
ZAČELJE, PJESMA
Za vrijeme marša Mostarskog bataljona Hilmija Hakalo, koji je bio u sastavu 1. čete, kada je izašao na brdo, povikao je:
– Začelje, pjesma!
Poruka je prenijeta. Umorni borci bi pjevušili idući uza stranu, a kada bi došli na vrh, dočekao ih je Hakalo, već odmoran, tresući se od smijeha.
Prilog: Odlomak iz knjige Refika Hamzića (1990): “Mostarski liskaluci”, poglavlje “Liskaluci iz ratnih dana“.
TREŠNJE
Još jednu anegdotu o mladim borcima u Bataljonu nalazimo u tekstu Ismeta Dilberovića (Hercegovina u NOB-u, IV, str. 442):
„Voljeli su akcije i najteže im je padalo danonoćno stanje nepokretnosti na položajima, pogotovo zimskih i proljetnih dana, kada je stezao mraz ili su padale kiše, koje su prodirale do kostiju. I u tim situacijama dolazile su do izražaja poznate mostarske šale, koje su stvarale vedro raspoloženje u četi. Tih proljetnih dana, u baštama blizu Konjica, bile su rodile prve trešnje. Mostarci su se noću spuštali u bašte da bi ih brali. Kada je za to saznao komandir Rade Španac, zabranio je da se to čini, jer je neko mogao stradati. Međutim, kako im disciplina nije bila vrlina, Enes Orman, Hivza Brkić, Meho Taso, Remza Ćišić su i dalje odlazili u te svoje akcije. Kako su išli pojedinačno, ne znajući jedan za drugog, dolazilo je i do komičnih situacija. Tako se desilo da je jedan od njih već bio na drvetu, sjedio među granama i brao trešnje. Kasnije je došao drugi pod tu istu trešnju i kroz mrak iznenada povikao: »Ko je gore?«, a onaj odozgo: »Ko je dolje?«. Kako se to dešavalo neposredno uz italijanske položaje, takva iznenađenja bila su za njih velika.“
Slika u vrhu: Mostarski bataljon 1942. godine, iz arhiva porodice Miletić.
Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018.)
Povezani članci: