Vojo Ivanišević: Rat između dva hljeba

Sa predratnim Veležovim golmanom i bratom dva pala borca razgovarao je Mišo Marić za mostarsku “Slobodu” .

Rat između dva hljeba

Prije rata Vojo Ivanišević je mijesio hljebove.

Onda je došao rat.

Iza rata, on je ponovo mijesio hjebove i čitav njegov život, kazano jednom slobodnom metaforom, mogao bi da se definiše kao “sendvič sa ratom”.

Jer prije i poslije rata bili su hljebovi, bile su velike užarene pekarske peći, bijela bluza i biijela kapa, bile su noći u kojima je mirisala svježe pečena kora hljeba – i nije nimalo neobično što se Vojo Ivanišević opredijeilo za ovaj zanat. Kada on ispriča neke stvari iz svoga djetinjstva, mnogo toga postaje jasnije.

– Rođen sam u Nevesinju 1916. godine, ali se ne kontam Nevesinjcem. Bilo nas je trinaestoro djece i majka nam je rano umrla. Otac, terzija, nije mogao sve da nas ishrani pa smo 1922. preselili u Mostar. Sa ocem nas je preselilo desetoro, troje je mlado umrlo u Nevesinju. U Mostar nas je došlo petoro braće i toliko sestara. Otac Risto se zaposlio kod gazde privatnika i tako smo rasli. Ja sam na Luci završio osnovnu školu i počeo izučavati stolarski zanat koji nisam zavrsio nego sam otišao u pekare.

Dok to govori, Vojo Ivanišević ne spominje glad, on možda nije bio svjestan želje da bude uvijek blizu komadu hljeba koji terzija Risto nije mogao u dovoljnoj mjeri da obezbijedi za njih desetoro, petoro ženskih i toliko muških, koliko ih je došlo u Mostar.

– Još kao šegrt 1932. pridružio sam se radničkom pokretu, a 1934. počeo sam da igram za “Velež”.

– Šta ste igrali, druže Vojo? – pitam ga.

– Golmana. Branio sam na golu “Veleža” sve do 1939. godine. To je bila cijela ekipa iz naše raje na Carini: Leo Hrvić, Enver Ćemalović i, da ih ne nabrajam! Onda sam 1939. otišao u vojsku. Prije toga sam se oženio Evom, radnicom duvanske tvornice sa kojom imam sina Ranka.

Fudbalski klub “Velež” 1939. godine pred utakmicu s “Borcem”. Golman na slici je Boro Čečez. Te godine, prema riječima samog Voje, on je bio na odsluženju vojnog roka. Izvor: knjiga “Velež 1922-1972.”

Rat ga je zatekao kao radnika u pekari Miška Mikulića. Prve ratne godine, 10. jula, dobio je zadatak da se u selu Bratač poveže sa studentom Vojom Gušićem. Tu je susreo i Branka Kovačevića, Životu Neimarovića, Savu Medana, a u selu Pađanima nešto kasnije i Petra Drapšina. Vratio se u Mostar, i bio do novembra. Onda je definitivno otišao u rat. O tome priča:

– Jednom prilikom, bilo je to tačno 17. novembra 1941, pošao sam kući da uzmem kapu i kecelju i krenem na posao. Noćna smjena. Na današnjem Titovom mostu susretnem Hamu Grebu i Adema Buća. Oni mi kažu: Evo ti, Vojo, ove kalauze. Treba da obiješ kuću šnajdera Kablara kojeg su odvele ustaše i da odatle spasiš šta se može spasiti.” I krenemo tako ja i Ahmet Brkić, zvani Rebro. Obavimo posao i prenesemo stvari u partizansko skrovište u kući Buturovića. Bila je noć i ograničeno kretanje. A ja, da sam obavio posao, dođem na most pa kapu i kecelju bacim u Neretvu. Odatle okrenem pravo u partizane.

U partizanima je Vojo Ivanišević bio kurir operativnog štaba. Prenio je prvo izdanje “Borbe” sa Igmana na njihov teren. Vršio je i atentat na ustaškog bojnika Sulju Bašagića. I danas ga grize savjest što nije uspio i što su ga drugovi zbog toga kritikovali. Bio je to februar 1942. godine i nije bilo lako likvidirati ustaškog bojnika u sred porobljenog Mostara.

– Onda smo prešli u Bosnu. Šestog januara 1943. nekoliko metara od mene poginuo mi je brat Mićo, mitraljezac i njegov najbolji drug Ante Grgasović, Dalmatinac. A ja sam morao dalje. Neretvu sam prešao kao desetar, a na Sutjesci me ranio geler. Nije to ništa, šta je rana od gelera. Poslije proboja odredio me Enver Ćemalović da vodim grupu, nas sedamnaest prema Mostaru. Bili su tu i Mladen Balorda, Ahma Pintul, Boro Radan, Gavro Henći, Omer Mrgan, Marijan Pavelić i moja sestra Raca. Kada smo došli u Mostar, mnogi su pohvatani. Sestru Racu su mi strijeljali na Ovojcima. Ja sam dopao zatvora, trebao biti upućen u Jasenovac, a završio u logoru Pelfinbrum u Austriji. Pobjegao sam sa još 22 druga i rat završio kao zastavnik, komandir pekarsko-mesarske čete u brigadi “Tone Tomšić”. Danas sam rezervni kapetan sa šest ratnih odlikovanja i Spomenicom. Spomenica mi je najdraža.

Vojini brat i sestra, Milan Mićo i Radojka Raca imaju spomen-ploče na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru.

Eto, to bi bila ispovijest Voje Ivaniševića, skojevca od 1938. i partijca od 1942. godine.

Poslije rata opet se vratio hljebu. Bio je poslovođa pekare do 1957. godine, kada je penzionisan. Pati od astme i tuži se na stan na četvrtom spratu u potkrovlju, komotan ali visoko i memljiv.

– A rat, kao svaki rat, kaže. Boriš se za pravednu i svetu stvar i mora se pobjeđivati i ginuti. Eto, moj je Mićo poginuo a moju su Racu strijeljali, a ja sam preživio. Takav ti je život.

Mišo Marić, “Sloboda”, u rubrici “Gost naše redakcije”,

PRILOG:

Zahvaljujemo B. Vučini na ustupljenom materijalu.

Autor teksta:

Mišo Marić, rođen u Bosanskom Petrovcu 1939. godine. Imao je “bezočinsko djetinjstvo”, jer u ratu gubi oca, djedove i brojne druge članove porodice, te odrasta sa jakim osjećajem za jugoslovenstvo i antifašizam. Studira pravo u Beogradu. U Mostar dolazi za majkom Desom i mlađim bratom Jovanom sredinom šezdesetih i ostaje na zahtjev majke koja u Mostaru vodi Privrednu banku Sarajevo. Potom studira književnost, srpskohrvatski jezik i istoriju. Po diplomiranju radi sedam godina po školama i kao reporter za novine, te vodi emisije na radiju. Od 1969. je urednik kulture u “Slobodi”, gdje, između ostalog, piše o mnogim Mostarcima, uključujući i borcima NOB-a. Vanredno završava svjetsku književnost u Beogradu 1980. i prelazi za samostalnog urednika KUP-a u TVSA.

Od 1973. do 1992. vodi dječji muzički ansambl “Mostarske kiše”, čiji je idejni tvorac. Piše kultne stihove za “Kiše” s kojima su odrastale generacije mladih, kao i estradne pjesme za brojne umjetnike. Njegove pjesme su sa “Kišama” pjevali, između ostalih, Kemal Monteno, Davorin Popović, Željko Samardžić. Drugovao je sa Mikom Antićem, Perom Zupcem, Šibom Krvavcem, Icom Voljevicom i drugim umjetnicima. Početkom posljednjeg rata postaje dječji ambasador i organizuje evakuaciju hiljada žena i djece iz Mostara. Zbog prijetnji napušta Mostar 1993. i odlazi u Englesku. Autor je brojnih knjiga, od kojih se u zadnje vrijeme ističu “Dnevnik jednog apatrida”, “Mostarenje”, monografija “Aleksa – podsjetnik na ljubav”, te vodi emisiju “Namigivanje zvijezdama” za Face TV. Njegov stih “Nije sloboda sa neba pala” danas je jedan od najpoznatijih mostarskih grafita. Živi i radi u Exeteru na jugozapadu Engleske.