Vojo Ivanišević: Rat između dva hljeba

Sa predratnim Veležovim golmanom i bratom dva pala borca razgovarao je Mišo Marić za mostarsku “Slobodu” .

Prije rata Vojo Ivanišević je mijesio hljebove.

Onda je došao rat.

Iza rata, ponovo je mijesio hjebove i čitav njegov život, kazano jednom slobodnom metaforom, mogao bi da se definiše kao “sendvič sa ratom”.

Jer prije i poslije rata bili su hljebovi, bile su velike užarene pekarske peći, bijela bluza i biijela kapa, bile su noći u kojima je mirisala svježe pečena kora hljeba – i nije nimalo neobično što se Vojo Ivanišević opredijeilo za ovaj zanat. Kada on ispriča neke stvari iz svoga djetinjstva, mnogo toga postaje jasnije.

– Rođen sam u Nevesinju 1916. godine, ali se ne kontam Nevesinjcem. Bilo nas je trinaestoro djece i majka nam je rano umrla. Otac, terzija, nije mogao sve da nas ishrani pa smo 1922. preselili u Mostar. Sa ocem nas je preselilo desetoro, troje je mlado umrlo u Nevesinju. U Mostar nas je došlo petoro braće i toliko sestara. Otac Risto se zaposlio kod gazde privatnika i tako smo rasli. Ja sam na Luci završio osnovnu školu i počeo izučavati stolarski zanat koji nisam završio nego sam otišao u pekare.

Dok to govori, Vojo Ivanišević ne spominje glad, on možda nije bio svjestan želje da bude uvijek blizu komadu hljeba koji terzija Risto nije mogao da obezbijedi za svih desetoro, petoro ženskih i toliko muških, koliko ih je došlo u Mostar.

– Još kao šegrt 1932. pridružio sam se radničkom pokretu, a 1934. počeo sam da igram za “Velež”.

– Šta ste igrali, druže Vojo? – pitam ga.

– Golmana. Branio sam na golu “Veleža” sve do 1939. godine. To je bila cijela ekipa iz naše raje na Carini: Leo Hrvić, Enver Ćemalović i, da ih ne nabrajam! Onda sam 1939. otišao u vojsku. Prije toga sam se oženio Evom, radnicom duvanske tvornice sa kojom imam sina Ranka.

Fudbalski klub “Velež” 1939. godine pred utakmicu s “Borcem”. Golman na slici je Boro Čečez. Te godine, prema riječima samog Voje, on je bio na odsluženju vojnog roka. Izvor: knjiga “Velež 1922-1972.”

Rat ga je zatekao kao radnika u pekari Miška Mikulića. Prve ratne godine, 10. jula, dobio je zadatak da se u selu Bratač poveže sa studentom Vojom Gušićem. Tu je susreo i Branka Kovačevića, Životu Neimarovića, Savu Medana, a u selu Pađanima nešto kasnije i Petra Drapšina. Vratio se u Mostar, i bio do novembra. Onda je otišao u rat. O tome priča:

– Jednom prilikom, bilo je to tačno 17. novembra 1941, pošao sam kući da uzmem kapu i kecelju i krenem na posao. Noćna smjena. Na današnjem Titovom mostu susretnem Hamu Grebu i Adema Buća. Oni mi kažu: “Evo ti, Vojo, ove kalauze. Treba da obiješ kuću šnajdera Kablara kojeg su odvele ustaše i da odatle spasiš šta se može spasiti.” I krenemo tako ja i Ahmet Brkić, zvani Rebro. Obavimo posao i prenesemo stvari u partizansko skrovište u kući Buturovića. Bila je noć i ograničeno kretanje. A ja, kad sam obavio posao, dođem na most pa kapu i kecelju bacim u Neretvu. Odatle okrenem pravo u partizane.

U partizanima je Vojo Ivanišević bio kurir Operativnog štaba. Prenio je prvo izdanje “Borbe” sa Igmana na njihov teren. Vršio je i atentat na ustaškog bojnika Sulju Bašagića. I danas ga grize savjest što nije uspio i što su ga drugovi zbog toga kritikovali. Bio je to februar 1942. godine i nije bilo lako likvidirati ustaškog bojnika usred okupiranog Mostara.

– Onda smo prešli u Bosnu. Šestog januara 1943. nekoliko metara od mene poginuo mi je brat Mićo, mitraljezac i njegov najbolji drug Ante Grgasović, Dalmatinac. A ja sam morao dalje. Neretvu sam prešao kao desetar, a na Sutjesci me ranio geler. Nije to ništa, šta je rana od gelera. Poslije proboja odredio me Enver Ćemalović da vodim grupu, nas sedamnaest prema Mostaru. Bili su tu i Mladen Balorda, Ahma Pintul, Boro Radan, Gavro Henći, Omer Mrgan, Marijan Pavelić i moja sestra Raca. Kada smo došli u Mostar, mnogi su pohvatani. Sestru Racu su mi strijeljali na Ovojcima. Ja sam dopao zatvora, trebao biti upućen u Jasenovac, a završio u logoru Pelfinbrum u Austriji. Pobjegao sam sa još 22 druga i rat završio kao zastavnik, komandir pekarsko-mesarske čete u brigadi “Tone Tomšić”. Danas sam rezervni kapetan sa šest ratnih odlikovanja i Spomenicom. Spomenica mi je najdraža.

Vojini brat i sestra, Milan Mićo i Radojka Raca imaju spomen-ploče na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru.

Eto, to bi bila ispovijest Voje Ivaniševića, skojevca od 1938. i partijca od 1942. godine.

Poslije rata opet se vratio hljebu. Bio je poslovođa pekare do 1957. godine, kada je penzionisan. Pati od astme i tuži se na stan na četvrtom spratu u potkrovlju, komotan ali visoko i memljiv. – A rat, kao svaki rat, kaže. Boriš se za pravednu i svetu stvar i mora se pobjeđivati i ginuti. Eto, moj je Mićo poginuo a moju su Racu strijeljali, a ja sam preživio. Takav ti je život.

Mišo Marić, “Sloboda”, u rubrici “Gost naše redakcije”.

Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.