Hamica Arpadžić: Partizan iz musandere

Sjećanja borca sa Sutjeske zabilježio je Mišo Marić za mostarsku “Slobodu” .

Nedavno sam, u pohodu “Nek vječno huči Sutjeska” sa mostarskim omladincima boravio dva dana na Tjentištu. A prije toga je na Čemernu nastavnik istorije, direktor Pete osnovne škole i učesnik u petoj ofanzivi, Hamica Arpadžić pričao je kako su oni one 1943. ratovali. Tužno je i lijepo zvučala ta priča na Čemernu, mada nikad nije bilo lijepo ratovanje. Kada sam se vratio u Mostar, posjetio sam Hamicu Arpadžića i popričao sa njim. U njegovoj kancelariji na vidnom mjestu stoji knjiga o Desetoj hercegovačkoj. Kada se prije dvadeset i nešto godina ranjen i oslabljen vratio sa te Sutjeske, krio se kod kuće u musanderi. Sa 40 kilograma koliko ih je imao nije mu teško bilo da se smjesti u nju ako zatreba. A trebalo je tada, jer Mostar je još uvijek bio tuđi grad, još uvijek su u njemu prijetile njemačke, italijanske i ustaške patrole.

– Izbacili su me iz trećeg razreda Učiteljske škole 1941. godine – sjeća se on, a prije toga bio sam hapšen pet puta. Bio sam u trećem razredu kada su me kao skojevca najurili posljednji put. Na svjedočanstvu koje danas imam piše na poleđini da nemam pravo upisa ni u jednu školu na području ondašnje NDH. Razlog za posljednje hapšenje bilo je ramazansko sijelo iza kojeg se krio skup naprednih omladinaca. Bio sam tada sekretar skojevskog jezgra u Cernici. K'o sad sjećam se: bilo nas je na tom sastanku u mojoj kući, što muških što ženskih, 28. Slušane su vijesti a Nusra Seferović i Tofik Kalajdžić su govorili o potrebi borbe protiv okupatora, Interesantno je da se datumi ne pamte uvijek, ali zato živo ostaju sjećanja na drugove – one koji su izginuli i one koji su živi.

I zatim Hamica Arpadžić prebira po sjećanjima pa nabraja imena. Spominje najbliže  i najdraže iz svoje generacije: Živka Vukovića, Danila Milićevića – Vladiku, Muhameda Pekušića i Antu Zuanića, skojevskog i školskog druga. Nabraja imena, dug i bolan niz. Imam osjećaj da hodam po Partizanskom spomeniku, od ploče do ploče. Kakva je to velika i veličanstvena spomen-ploča pod čelom Hamice Arpadžića, pitam se, i kako je teško i kako je divno u isti mah imati je, razmišljam. A pored nje u sjećanjima su i oni još uvijek prisutni u životu – Brato Ćišić, Muharem Zuhrić, Husa Hadžiomerović i svi drugi koji pamte istoriju ovoga grada i po kojima se treba pamtiti ovaj grad.

– Ja sam, nastavlja Hamica, pošao u partizane prvi put februara 1942. godine. Nas 15-20 omladinaca. Vodio nas je Vasa Maslo i nismo mogli proći do Zijemalja, bio je ogroman snijeg. Tek u oktobru 1942. otišao sam u Ramski odred. Vatreno krštenje sam doživio u borbama za Žepče 1943. U toku je bila četvrta ofanziva, pa su slijedile borbe za Prozor, onda niz Ramu, pa u Jablanicu, pa preko Neretve, pa preko Zelengore, Sutjeske i natrag u Mostar. To je bilo teško vraćanje. Oslabljen, kao što sam već rekao, i ranjen, mogao sam se sakriti u musanderu koja je stalno bila otvorena ako bi naišli Nijemci.

Dok to priča, vadi fotografiju iz tog vremena. Jedan blijed i ispaćen dječački lik posmatra me sa nje izmučenim očima.

– Duga je priča kao, ali uspio sa se legalizirati u Mostaru i postati član udarne grupe u kojoj su bili Mensur Seferović, Hama Trkač, Oma Šapuh, Esa Novo, Vlado Mijan i ostali koje Mensur spominje u svojoj knjizi “Pred čima grada”. Zna se otprilike šta smo radili i kako smo radili. Pred oslobođenje bio sam dodijeljen Dalmatincima i vodio ih u osvajanje istočnog dijela Mostara. Po oslobođenju odmah 1945. godine, primljen sam u Partiju, završio školu i počeo da radim. Interesantno je da sam kandidat za prijem u KPJ bio još od 1940. Od 1964. godine radim kao direktor ove škole i evo vidite dobijamo zgradu Učiteljske škole koju sam ja nekad pohađao.

Fotografije: arhivi porodice Šestić i Seferović.

I ispriča mi Hamica još puno toga što ja neću moći zapisati. Možda će uspjeti on – o svojoj Cernici, o svojim skojevcima, o Neretvi i Sutjesci – u sjećanjima koja bilježi.

Tako će, vjerujem, produžiti u vremenu koje dolazi i život i djelo Živka Vukovića, Danila Milićevića, Ante Zuanića ili svoga brata Nedžada što su ga u logoru u Staroj Gradišci, prema pričanju Osmana Nove, usmrtili cjepanicom.

A slušajući s koliko ljubavi i poštovanja o svima njima priča. ostajem u uvjerenju da će i taj zadatak, koji je sam pred sebe postavio, uspješno obaviti.

Mišo Marić

Zahvaljujemo B. Vučini na ustupljenom materijalu.

Autor teksta:

Mišo Marić, rođen u Bosanskom Petrovcu 1939. godine. Imao je “bezočinsko djetinjstvo”, jer u ratu gubi oca, djedove i brojne druge članove porodice, te odrasta sa jakim osjećajem za jugoslovenstvo i antifašizam. Studira pravo u Beogradu. U Mostar dolazi za majkom Desom i mlađim bratom Jovanom sredinom šezdesetih i ostaje na zahtjev majke koja u Mostaru vodi Privrednu banku Sarajevo. Potom studira književnost, srpskohrvatski jezik i istoriju. Po diplomiranju radi sedam godina po školama i kao reporter za novine, te vodi emisije na radiju. Od 1969. je urednik kulture u “Slobodi”, gdje, između ostalog, piše o mnogim Mostarcima, uključujući i borcima NOB-a. Vanredno završava svjetsku književnost u Beogradu 1980. i prelazi za samostalnog urednika KUP-a u TVSA.

Od 1973. do 1992. vodi dječji muzički ansambl “Mostarske kiše”, čiji je idejni tvorac. Piše kultne stihove za “Kiše” s kojima su odrastale generacije mladih, kao i estradne pjesme za brojne umjetnike. Njegove pjesme su sa “Kišama” pjevali, između ostalih, Kemal Monteno, Davorin Popović, Željko Samardžić. Drugovao je sa Mikom Antićem, Perom Zupcem, Šibom Krvavcem, Icom Voljevicom i drugim umjetnicima. Početkom posljednjeg rata postaje dječji ambasador i organizuje evakuaciju hiljada žena i djece iz Mostara. Zbog prijetnji napušta Mostar 1993. i odlazi u Englesku. Autor je brojnih knjiga, od kojih se u zadnje vrijeme ističu “Dnevnik jednog apatrida”, “Mostarenje”, monografija “Aleksa – podsjetnik na ljubav”, te vodi emisiju “Namigivanje zvijezdama” za Face TV. Njegov stih “Nije sloboda sa neba pala” danas je jedan od najpoznatijih mostarskih grafita. Živi i radi u Exeteru na jugozapadu Engleske.