Zvali su se drugovi i drugarice… nekoliko ljubavi ratnog Mostara i jedna mostarska Mata Hari

Ljubavi mostarske antifašističke omladine, mahom srednjoškolaca, često su se razvijale u đačkoj klupi, da bi već za par godina, silom prilika, prerasle u ratne. Mnoge od njih su bile “mještovite”.

Omladinci sa Carine, Podhuma, Donje mahale i drugih kvartova Mostara – kad je u njemu živjelo tek 18-tak hiljada stanovnika – bili su veoma bliski i okrenuti jedni drugima. U vrijeme velikih previranja i godina opasnog življenja, skojevske ljubavi često su ostajale platonske i neostvarene.

Bili su jedna od prvih generacija u novonastaloj državi koja je snažno prigrlila ideju zajedništva kao nešto prirodno i potrebno. Tako su neki od njih stidljivo eksperimentisali sa mogućnošću voljenja pripadnika drugog naroda, a da ni roditelji često nisu bili protiv. Uostalom, primjere mješovitih brakova su već viđali oko sebe: dr Asim Opijač, ujak poginulih Fejića, volio jednu Vjekoslavu, profesor iz Gimnazije Danilo Vukajlović jednu Jelu iz Zadra, takođe nastavnicu… bio je to efekat suživota, ili u slučaju Mostara, “efekat mostarske raje”.

Iskrene i jednostavne, zapisane su tek u grubim, površnim crtama, a gotovo sve iz ovog teksta završile su smrću njenih učesnika. Ovdje podsjećamo na neke od tih ljubavi, “mještovite” i “nemješovite”, na osnovu šturih podataka iz ratne literature.

LJUBAV VOĐE MOSTARSKE RAJE

Prema nizu autora, velika ljubav “vođe mostarske raje”, narodnog heroja Hasana Zahirovića Lace, bila je bolničarka Staka Mičković. Zajedno su dijelili dobro i zlo u odredu do Lacine pogibije.

“Referent sanitenta u vodu bila je Staka Mićković, omiljena drugarica, koju smo svi voljeli. Ona je bila drugarica Hasan Zahirovića Lace, pa je, u želji da bude s njom, i on bio u našem vodu. U napadu na Kobilju glavu, u svitanje, poginuo je Hasan zahirović Laca, od kojeg sam bio udaljen samo 30 metara. Između nas bio je kurir Jozo rodom iz Splita koji je povikao: “Ala, poginu Laca!” Potrčao sam Ali. Zrno ga je pogodilo u lijevu obrvu, na mjestu je ostao mrtav. Nastavili smo borbu. Četnike smo otjerali sa Kobilje glave. Kasnije smo Lacu položili na šatorsko krilo i odnijeli pred obližnju kafanu. Iskopali smo grob u jednom vrtu preko puta kafane. Zamotali smo mrtvo tijelo u šatorsko krilo i zakopali. Postrojeni vod ispalio je plotun odajući poštu dragom drugu i velikom borcu. Bataljon je bio u žalost zbog Lacine smrt.”

Još jedan zapis svjedoči o Stakinom očajanju u trenutku njegove pogibije na Kobiljoj glavi 6. aprila 1943:

“Zalutali metak, ispaljen sa velike daljine, pogodio ga je u lijevu obrvu i ostao u glavi. Laca je bez riječi pao. Kakva čudna smrt legendarnog heroja. Prišli smo mu. Među nama bila je bolničarka Staka Mićković, Lacina drugarica, i Rifat Frenjo, koji su plakali kao djeca ljubeći i milujući mrtvog Lacu. “

I Staka je poginula dva mjeseca iza Lace, juna 1943. Bila se „sklonila kod rodbine u Ljeskov Dub, gdje je strijeljana od Nijemaca sa velikim brojem mještana.“

Hasan Zahirović Laca, spomen-ploče Hasana i Stake (S. Demirović, 2018).

BOLNO SAZNANJE

U znak odmazde zbog sabotaže – požara u Fabrici duhana u Mostaru 1942. godine, italijanske vlasti su uhapsile grupu Mostaraca. Među petoricom istaknutih aktivista bio je i mladić Tripo Uljarević. Uhapšeni su odvedeni u koncentracioni logor na poluotoku Prevlaka, zatim u ćeliju tvrđave na Mamuli, da bi neki od njih uskoro zatim bili streljani na Kamenom kod Herceg Novog. U Mostaru – gradu u kom se teško živjeli, ali dijelilo i ono malo što se imalo – organizovana je pomoć uhapšenim i deportovanim i njihovim porodicama. Sakupljena je prva pošiljka od trideset i osam paketa, a donijele su je na Mamulu Saveta Radišić Gana, kćerka takođe tada uhapšenog, prekaljenog radničkog borca Laze Radišića, i djevojka Tripe Uljarevića, kojoj na žalost danas ne poznajemo ime. Poznato je međutim da je ona tek tada saznala da je Tripo streljan. Lazo Radišić je pušten sa Mamule, ali je ponovo uhapšen 1944. godine te odveden u logor Stara Gradiška gdje je ubijen.

 

LJUBAV I DUŽNOST

Borac i ilegalac Salko Šestić, kako saznajemo iz jednog razgovora sa njegovim mlađim bratom Safetom, volio je ilegalku Radu Ostojić.

“Salko je imao djevojku po imenu Rada Ostojić… Sjećam se da je jednom Salko ukorio Radu zbog nekog skojevskog zadatka – nepravilno ispisane parole na zidu. Ona se tada naljutila, a on joj je objašnjavao da je jedno njih dvoje, a drugo skojevski zadatak, i da je bio dužan da joj skreće pažnju na greške. Bio je veoma pažljiv i pravedan.”

Nakon jedne provale, Salko je uhapšen u Mostaru januara 1943, i ubijen prilikom pokušaja bijega. Rada je preživjela rat, ali je često posjećivala porodicu Šestić: Radila je nakon rata kao učiteljica i živjela je u Sarajevu. Udala se i dobila dva sina. Kad nas je posjećivala, skrivala bi od moje majke da se udala, da je ne povrijedi, rekao nam je čika Safet.

Na fotografiji, s lijeva na desno: Rada i Salko, Salko Šestić u parku, spomen-ploča Salke Šestića (2018.). Izvor: arhiva porodice Šestić, S. Demirović.

NERAZJAŠNJENA POGIBIJA

Jedna od najtragičnijih priča o mostarskim omladincima je slučaj skojevke Tanje Peško. Tanja iz poznatog refrena “Kiša” “… Mladen i Laca, Tanja i Pava… “, po svemu sudeći, našla se u ljubavnom trouglu. Prema zabilješkama Mensura Seferovića i Envera Ćemalovića, bila je zaljubljena u Hamdu Brkića, jednog od četvero poginulih Brkića, a u Tanju, moguće je, bio je zaljubljen bar još jedan ilegalac.

Kad su Srbi progonjeni ljeta 1941, Tanjina porodica se jedno vrijeme skrivala, a onda odlučila da se iseli za Srbiju kad su nabavljene propusnice. Tanja nije htjela ni da čuje da napusti Mostar, drugove i pokret, između ostalog jer se spremala u partizane. Sakrivala se u prvo vrijeme u kući svojih drugarica Nade Bajat (po nekim izvorima i kod Hatidže Kreso). Već sutradan po odlasku roditelja, 2. ili 3. avgusta 1941. tragično je poginula na sastanku partijske ćelije.

U istorijskoj literaturi nekoliko je opisa Tanjine pogibije. Po jednoj verziji događaja (Mensur Seferović, Zvijezde Stajaćice, str. 31), skojevac Remza, baratajući oko pištolja, iznenada je opalio, i pogodio Tanju „pravo u srce“, na krevetu gdje je spavala. Po drugoj verziji, koju je Vasku Gnjatiću ispričao Hamda Brkić, a Vasko zapisao decenijama kasije, Tanja je poginula prilikom čišćenja oružja sa Remzom, ali su izražene sumnje da nije bilo nehotice, jer je Remza bio „do ludila ljubomoran“ zbog Tanje i Hamde… (Vasko Gnjatić, “Hercegovina u NOB”, str. 705). U trećoj verziji, koju je zapisao Danilo Marić, a po sjećanju Pere Krajine, takođe decenijama kasnije, skojevci su se tajno sastajali u kući Šantića, Remza je repetirao pištolj kad je mislio da je bio prazan, ali je pitanje namjere ostavljeno otvorenim (Danilo Marić, “Drugarica Tonja”, “Mostar moj grad, VI”, str. 144).

U sve tri verzije, skojevci koji su znali za Tanjinu pogibiju, o koju su držali tajnom, bili su ispunjeni strašnom krivicom. Očajni, odlučili su da Tanju „zakopaju ispod jednog krivog bora na kraj starog pravoslavnog groblja“ na Bjelušinama. Tajnu o njenoj smrti su čuvali, po pisanje Hame Grebe, i “skojevci Brankovca su za vrijeme rata na njen grob donosili svježe cvijeće”. Roditelji nisu znali o Tanjinoj pogibiji sve do kraja rata. Remza je jedno vrijeme bio borac u odredu, ali se, po nekim pretpostavkama, sluteći da se stvari neće dobro završiti po njega, predao Italijanima koji su ga otpremili u logor Mamula, a odatle u Italiju. Prema zapisima očevidaca, postao je doušnik i sarađivao je sa okupatorom. Po kapitulaciji Italije, kad su brojni zatvorenici stupali u slovenačke odrede, Remza je odbio da se vrati i ostao je u Italiji, a u Mostar je dolazio više puta nakon rata.

Hamda je radio kao ilegalac u Mostaru do odlaska u Bataljon početkom 1942. Poginuo je 1943. godine tokom Bitke na Sutjesci, u događaju o kojem će se pričati po brigadama, kad su istovremeno poginuli profesor Danilo Vukajlović i njegova dva đaka, Hamda i Osman Osa Grebo.

Tanja Peško (izvor: Danilo Marić, “Drugarica Tonja”, “Mostar moj grad, VI”; Hamdija Brkić, svirao je gitaru. Detalj sa grupne slike sa kampovanja sa izviđačima prije rata, arhiv K.D. Miletić. Spomen-ploče Tanje i Hamde (2018).

TRAŽILI DA IDU U PARTIZANE

Jedan mladi par s nestrpljenjem je iščekivao odlazak u odred. Od saborca Hame Grebe saznajemo: “(…) u kući Esada Ese Duvanjaka pronašli (su me) Bisera Salahović i Mustafa Balić, momak i djevojka, i plačući tražili da ih pošaljem u partizane. Uskoro su otišli. Tragično su okončali mlade živote, Bisera u četničkoj jami, a Mujo u ustaškom logoru smrti.”

Izvor Spomen-ploče Bisere i Muje (2018).

LJUBAV U ILEGALI

Tih dana kad je u Mostaru nastradala skojevka Tanja, ilegalac Mustafa Husković, krojač po zanimanju, a inače sekretar Mjesnog Komiteta SKOJ-a i član Mjesnog Komiteta KPJ za Mostar, morao je brže-bolje napustiti grad. Bio je prisutan na čuvenom sastanku u kući Vukovića u Donjoj Mahali krajem jula, prilikom kojeg je Zlatka Vuković bacila prvu bombu u Mostaru na ustaše koji su banuli u njenu kuću. Zlatka, Jusuf Čevro i dvoje Zlatkinih stanara koji su se našli u kući, a inače nisu bili na sastanku, Dejan i Vera Popović su streljani, a Mustafa je uspio umaći zajedno sa ilegalcem Mahmudom Đikićem. Oblasni komitet KPJ ih je uskoro zatim poslao kao kurire u istočnu Hercegovinu da uspostave vezu sa ustanicima. Već na samom početku su obojica ubijeni blizu Nevesinja zbog nesporazuma, jer su mještani vjerovali da su špijuni. Mustafina velika ljubav je, prema pisanju Mahmuta Konjhodžića, bila aktivistkinja i ilegalka Sidika Hadžić, koja se nakon njegove pogibije još više posvetila NOP. Nakon nekog vremena udala se za ilegalca Mahmuta Bučuka. Sidika i Mahmut su uhapšeni marta 1944. godine, i otpremljeni u koncentracioni logor Stara Gradiška gdje su ubijeni.

gornji red: spomen-ploče palih boraca (2018). Donji red: Dika Bučuk Hadžić i Mahmut Bučuk, slomljena spomen-ploča Mahmuta Bučuka.

MOSTARSKA MATA HARI

U Velikoj gimnaziji, kako se tada zvala škola koja će postati narednim generacijama poznata kao “Stara”, bilo je dosta rivalstva među srednjoškolcima. U razredu, hodnicima i dvorištu Gimnazije često su se sukobile dvije suprotne struje – skojevci i frankovci koji će kasnije postati ustaška mladež. Iako se radilo o srednjoškolcima, igre i nadmetanja bili su prožeti političkim nabojem i mogli su krvavo završiti.

Skojevka Hana Kolukčija u prvo vrijeme radila je kao aktivistkinja NOP i ilegalac. Pošto je u nju bio zaljubljen ustaški omladinski vođa Ico, po zadatku se infiltrirala u ustašku organizaciju. Tako su u SKOJ-u zahvaljujući njenom špijunskom radu, saznali “o postojanju ilegalne ustaške organizacije ’Crna ruka’, koja je najprije organizovana u Gimnaziji, a zatim je razvila svoje ogranke i u drugim srednjim školama. Članovi ’Crne ruke’ dobili su zadatak da se ubacuju u skojevske organizacije i da likvidiraju istaknutije članove Skoja. Hana (..) je obavještavala i o predviđenim pretresima kuća i o racijama, o hapšenju nekih drugova, o smjeni jedinica”… Kada joj je zaprijetila opasnost da bude uhapšena zbog provale, stupila je u Bataljon jula 1942. Nije dugo bila u odredu jer je zarobljena u Gračanici kod Bugojna avgusta 1942. Nemalo je bilo iznenađenje velikog župana NDH dr Kadića, kad je shvatio ko mu je u rukama. Obavijestio je Ministarstvo Hrvatskog domobranstva da je “jedna partizanka Hana Kolukčija živa uhvaćena“, a da je “dotična rodom iz Mostara, stara 19 godina, svršena učenica šestog razreda gimnazije”, da je “inače prije bila logornica ženske ustaške mladeži u Mostaru”. Hana je otpremljena u koncentracioni logor Stara Gradiška gdje je bio posebno okrutan tretman uhvaćenih partizana. Hana je ubijena te iste godine.

Lijevo i u sredini: spomen-ploča Hane Kolukčije nakon velike obnove (2018), te Hanina razbijena spomen-ploča iz nekog ranijeg perioda.

DRUGOVI I DRUGARICE

Kakve su bile ratne ljubavi mostarskih boraca omladinaca? U potrazi za opisom skojevske ljubavi, zavirili smo u knjigu nekadašnjeg skojevca Ferida Buturovića – istina, malo mlađe raje u odnosu na naše protagoniste – i naišli na jednu vedru verziju:

“Sjećam se – dovela je (Kevsera Tikvina – Keta, prim.a.) – po dobijenom zadatku – moju simpatiju, curicu Azru – da je “privedem pokretu“… pričom o Partiji, SKOJ-u i marksizmu. Uzgred, Keta napomenula mi je: i Azra želi spoj, sviđaš joj se… Možda postanete “drug i drugarica“, odnos koji se u pokretu cijeni i poštuje; svako je dužan da taj odnos podržava, niko ne smije da ga remeti – govori mi Keta i navodi uzorne primjere takvih odnosa: Hivza Brkić–Tanja Peškina, Nusret Seferović – Milina Rizvanbegović, moj Fadil i Zlata Salahović, Meha Dvizac – Mida Šabanac. Bilo ti sa srećom na tom putu! – poželjela mi je. Nije bilo sa srećom. Azra je prošetala sa mnom od Gimnazije do Rondoa (oko 700 metara) dvije noći poslije nastave i treće – nije se pojavila. Rekla je Keti: – Drug mi se sviđa, ali šuti, stalno šuti, ne priča, stidljiv je i sramežljiv. Ostalog što se tiče – ništa. I doista, što se tiče “ostalog” nije bilo ništa – sve je bilo u najboljem redu…“

Da se podsjetimo:

Imena tri nastavnika i 64 đaka su bila zabilježena na spomen-ploči u holu Stare gimnazije u Mostaru, na glavnom ulazu sa Bulevara. Na ploči su stajala i imena boraca iz ovog teksta: Hane Kolukčije, Hamdije Brkića, Osmana Grebe i Tanje Peško. Ploča je nestala bez traga u vrijeme ratnih zbivanja 1992-1995.

Izvori: Ferid Buturović, “Kuća mostarskog kadije“; grupa autora, “Mostar moj grad, VI”; Mensur Seferović, “Istočno i zapadno” i “Mostarski kolopleti” , str. 245, izvori na profilima palih boraca.