Porodična sjećanja: Ismet i lijepa Rosanda, borci
Sa članovima porodice Ismeta Krese (1917. Mostar – 1944. Krstac) razgovarali smo o sjećanju koje se i danas njeguje u porodici ovog palog borca, osamdeset godina nakon njegove pogibije.
Kada i kako ste saznali za Ismeta, njegovu borbu i pogibiju? Kako se u porodici o njemu pričalo?
O Ismetu smo čuli u djetinjstvu od starijih, a danas u porodici, na žalost, nema niko ko ga je lično poznavao.
Kad se spominjao, obično bi prevladavala priča o njegovom životu, a ne pogibiji.
Stariji su, zapravo, najviše pričali o njemu “udvoje”, odnosno o njemu i ženi koju je volio. A njegova velika ljubav bila je Rosanda Rosa Vreća, koja će kasnije postati i njegova supruga (zabilježena u odredu pod imenom Rosa Kreso, prim.a.).
Prvi je Ismet otišao u šumu, a nešto kasnije je za njim došla i Rosa. Imali su partizansko vjenčanje. Međutim, jedan par, vjenčan ili ne, nije mogao biti u istoj četi, pa su raspoređeni u različite.
Bila je jedna porodica Vreća na Luci u Mostaru, ali ne znamo da li je Rosa od njih.
Rosa je bila nestvarno lijepa. Crna, valovita kosa i krupne plave oči. Imala je i prelijep glas. Pjevala je u kafani “Ruža”, koja je nekad stajala na mjestu kasnije izgrađenog čuvenog istoimenog hotela.
Na žalost, njihova ljubav bila je tragična. Ismet je poginuo u ratu, a Rosa se po oslobođenju preudala i odselila. Ne znamo da li je imala djece. Dosta godina poslije rata čuli smo da je izvršila samoubistvo pucnjem u glavu iz svog ratnog pištolja. Bilo je to u stanu u Petrovcu na Mlavi gdje je živjela. Detalje ne znamo.
Kako se porodica odnosila prema Rosi, i s obzirom na rat, jesu li imali priliku da je bolje upoznaju?
Ismet i Rosa su preživjeli Petu ofanzivu na Sutjesci i bili u grupi boraca koja se uputila u Mostar na oporavak.
Kada je Rosa, sva izranjavana i iscrpljena od napornog puta (mnogi su preživjeli ofanzivu, ali ne i put kući), došla u Mostar, boravila je u našoj kući. Znala je da je uvijek dobrodošla i da će biti zbrinuta i njegovana. Ismet je vjerovatno bio smješten na drugom mjestu iz sigurnosnih razloga.
Rosa je bila obučena u odjeću kakvu su nosile muslimanke. Tako je bila sva pokrivena i niko joj nije mogao vidjeti lice i prepoznati je.
Krese su tada živjeli na Pijesku u Mostaru, u blizini Rondoa. Sa jedne strane kuće nalazila se talijanska, a s druge njemačka kasarna. Da su otkrili Rosu, sve ukućane bi poubijali.
Sjećamo se jedne priče: kada je Rosa oprala svoju crnu, dugu kosu, izašla je u dvorište da je suši na suncu. Talijani su se svi skupili uz zid dvorišta i udvarali se, i ne sluteći da je pred njima partizanka.
Da li se i danas u porodici čuva nešto od Ismeta, što podsjeća na njega, ili neka fotografija?
Bila je jedna slika sa Rosom i Ismetom, naslonjene glave jedna na drugu. Mladi, lijepi, zaljubljeni. Ne znamo šta je bilo s tom slikom, nemamo danas nikakvih, jer su ostale u stanu u ovom zadnjem ratu. Ni kuća na Pijesku više odavno ne postoji.
Inače, Ismetovo partizansko ime je bilo Piha. Zašto Piha, ne znamo. Većina boraca je imala takva imena, iz sigurnosnih razloga. Ismet je bio visok, vitak, imao svjetlo smeđu kosu, jako ugodnog izgleda. Danas kažemo – zgodan.
Naši su pominjali da je u odredu obavljao dužnost komesara. A iz knjige Envera Ćemalovića “Mostarski bataljon”, saznali smo da je imao posebnu dužnost – bio je na čelu Kulturno-zabavnog odbora Bataljona koji je organizovao, kako je pisalo, “vrlo uspješne priredbe uz pomoć omladinca Salke Peze”. Možda je i Rosa učestvovala u tim priredbama, i možda je Ismeta i Rosu spojila upravo muzika.
Danas nam je žao što nemamo više informacija. Nismo sigurni da bismo ih prepoznali na osnovu te jedine slike koju smo nekad vidjeli.
Je li vam poznato gdje je Ismet sahranjen? Da li se njegov grob može obići?
Poginuo je pred sam kraj rata, na Krstacu, više Jablanice. A sahranjivan je tri puta.
Prvi put je ekshumiran i prebačen u harem na Čekrku na dnu Donje mahale u Mostaru. Kad su otkopavali prvi grob, Ismetov stariji brat je bio prisutan i identifikovao ga je. Prepoznao je džemper koji je izgledao čitav, ali se počeo prosipati kad bi ga dodirnuo. Pričao je o tome mnogo godina poslije rata, a tom prilikom pustio je nekoliko suza. To je bio prvi i zadnji put da vidimo suze na njegovom licu. Rahmet duši obojici.
U haremu na Čekrku su Ismet i još dva borca bili sahranjeni jedan pored drugog. Oko grobova je bila postavljena ograda, niski zid i na njemu metalna ograda, čini nam se obojena u zeleno. Taj smo spomenik često posjećivali.
A kada je izgrađeno Partizansko groblje, preneseni su tamo. Na mjestu harema na Čekrku sada se nalaze neke bijele zgrade.
Kako biste voljeli da Ismet i Rosa ostanu upamćeni?
Kao dvoje ljudi koji su bili jači od svog vremena. Tada i nije bila popularna ljubav između muslimana i pravoslavke. I još pjevačica. Oni su sve to pobijedili. Svi smo u porodici bili ponosni na njih. Uvijek su nam bili važni i dragi, i to se nije ni danas promijenilo.
PROČITAJ VIŠE:
Biografija palog borca: Ismet Kreso.
GALERIJA:
Mostarski bataljon, proljeća 1942. godine. Od nekoliko ženskih osoba na slici, u trenutku pisanja ovog članka, imali smo samo potvrdu da je u sredini Pava Miletić (čuči). Fotografija: Arhiv K.D. Miletić.
Drugarice iz odreda sa prethodne fotografije. Identifikovana je samo Pava Miletić (druga s desna). Fotografija: Arhiv K.D. Miletić.
Kratke biografije Ismeta i Rose Kreso kao boraca “Mostarskog bataljona”, iz istoimene knjige Envera Ćemalovića. Za prvoborce poput Ismeta i Rose, autor je zapisao:
“Borcima iz prve četiri grupe pripada počasno mjesto u istoriji formiranja Boračko-jezerskog partizanskog odreda. Oni su se istakli svojom smjelošću, hrabrošću i komunističkim drugarstvom, progrmjeli su najteže ustaničke dane, kad su bili malobrojni i slabo naoružani, a neprijatelj neuporedivo jači. Oni su sa prvim borcima mještanima počeli kovati bratstvo i jedinstvo i razvijati zastavu slobode. Većina će u toku NOR-a položiti svoje živote. Buduće generacije Mostara i konjičkog kraja treba da se ponose njihovim imenima i djelima i da im služe kao primjer odanosti narodu i revoluciji.”
Kafana “Ruža”, vjerovatno prije Prvog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata na tom mjestu je podignut Dom zdravlja, a kasnije hotel “Ruža”. Izvor: CIDOM/A.Čizmić; blog S. Špago.
Povezani članci: