Sjećanja Borisa Peške (1928-2020): “Neizbrisivi pečati”
Mlađi brat predratne tragično nastradale skojevke Tanje Peško opisuje život svoje porodice i prve dane rata.
Neizbrisivi pečati
Rođen sam na Luci, između Starog i Lučkog mosta, u trgovačkoj porodici. Živjeli smo u velikoj zgradi koju je podigao moj pokojni djed Miho. Otac Lazar, poslije završenog školovanja u Gracu, vratio se u Mostar da nastavi djedov posao. Oženio se 1919. godine.
Moja majka Jovanka potiče iz ugledne porodice Jovanovića iz Tuzle. Njen djed Jovo podigao je crkvu u Tuzli. Ta crkva i danas postoji, a u njenoj kripti su Jovanovići sahranjivani (sve do najnovijeg ratnog sukoba). Majka je, za svoje vrijeme, bila obrazovana žena. Do Prvog svjetskog rata, kao dijete, išla je u školu u Tuzli i perfektno je govorila njemački. Prvi svjetski rat provela je na školovanju u Ženevi gdje je savršeno savladala francuski i djelimično naučila engleski jezik.
Poslije bračnog putovanja po Evropi moji roditelji su se vratili u Mostar gdje su osnovali svoj dom i porodicu. Imali su srećan brak, a period do 1941. godine bio je, siguran sam, najljepši dio u našem dječijem i u njihovom životu. Mi smo stanovali na prvom spratu velike djedove kuće, djed i baka na drugom, a stric Đorđe na trećem spratu. Na četvrtom spratu stanovala je posluga, a tu su bile pomoćne prostorije, kao i velika terasa. Prizemlje i podrumi služili su za poslovni prostor. Ta zgrada i danas postoji.
Nas je bilo četvoro djece – Ksenija, Tatjana, Pavle i ja. Stric Đorđe i strina Darinka imali su Nadu, Zdravka i Mihajla. U kući je vladala divna harmonija. Ne sjećam se da je ikada došlo do bilo kakvog nesporazuma. Stariji su vodili svoje razgovore, a djeca su se, svako prema svom uzrastu, družila međusobno. Porodična atmosfera bila je ispunjena radošću i zabavom. Tome je poseban ton davala pokojna majka koja je imala svoju životnu filozofiju da nema nerješivih problema i da su oni sastavni dio života.
Živjeli smo u relativnom izobilju. Stalno sa nama živjela je kuvarica Lisa Pis. Njen muž Petar, folksdojčer, bio je nadglednik na imanju, a njihova djeca Irma, Helena i Karlo stanovali su odmah iza naše kuće, sa Petrovom majkom. Sa nama u stanu živjela je i guvernanta koja se sa djecom govorila isključivo njemački. Zvali smo je frolajn Mira, a bila je Austrijanka.
U posebnom sjećanju ostali su mi praznici, jer smo tada bili stalno sa ocem. Za slavu smo sa njim išli u crkvu, palili slavsku svijeću i lomili slavski kolač. Na Božić smo skupa nosili veselicu u pekaru, rano ujutro išli u crkvu, bili polaznici djedovim sestrama i udovicama. (Božićna jelka se na našoj kući kitila i na katolički Božić iz obzira prema katolicima koji su bili zaposleni u kući na imanju. To je izazvalo različite komentare na koje se moji roditelji nisu osvrtali). Pored Roždestva koje smo pjevali na naš Božić bio je divan doživaljaj slušati melodične božićne pjesme na njemačkom. Na Uskrs nije bilo kraja veselju. Perutci i jaja donosili su neizmjernu radost djeci, a sa Uskrskom je, obično, počinjalo proljeće i behar.
Sa godinama i odrastanjem djece dolaze i novi izazovi i zbivanja. Najstarija sestra Ksenija se zaljubljuje i udaje za svog profesora Jovu Vukovića, divnog i obrazovanog čovjeka. Sestra Tanja, ili Tanjica kako smo je mi zvali, imala je, na žalost, tragičnu sudbinu. Pripadala je onom dijelu omladine koja je u svom mladalačkom entuzijazmu smatrala da može da promijeni svijet i ukloni životne nepravde, nacionalne, vjerske i imovinske razlike. Nisu shvatali da su sve te razlike stvorili ljudi, jer su im bile potrebne i da će razlike postojati i trajati sve dok postoje ljudi.
S lijeva na desno: Tanja Peško, u sredini Tanja Peško (fotografije iz knjige “Partizanski spomenik u Mostaru”), spomen'ploča Tanje Peško na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru (2018.). Okolnosti u kojima je Tanja poginula nikad nisu oficijalno istražene i razjašnjene.
To je vrijeme kada u Evropi jačaju dvije totalitarne ideologije – komunizam i fašizam, svaka na svom terenu raste i svaka želi da iskoristi omladinski entuzijazam za svoje ciljeve. Komunizam, sa svojom idejom pravde i jednakosti, privlači veliki broj omladine Mostara za svoje organizacije skaute i SKOJ. Na drugoj strani, koristeći nacionalne i vjerske razilke, stvaraju se fašističke organizacije kojima takođe, pristupa jedan dio mostarske omladine.
Novi istorijski događaji lupaju na vrata upadajući u našu zemlju, a samim tim i u našu kuću. Dolazi 1941. godina. Jedan svijet nestaje zauvijek. Tanja, kao i većina njenih istomišljenika, sagorijeva i nestaje. Bio je to, po mom mišljenju, najbolji dio omladine mostara. Nestali su prije nego što su odrasli da bi mogli da shvate da daju živote za nestvaran san.
Prema toj omladini Mostara uvijek će u meni živjeti sjećanje puno pijeteta, razumijevanja, divljenja i sažaljenja. Samo je dublji osjećaj prezira prema onima koji su vodili i ušli u taj pokret i borbu iz ličnih ambicija vezanih za vlast i imovinsku korist.
Djetinjstvo se završilo
Noć 27.6.1941. godine, pred Vidovdan. Spavam sa majkom i ocem u njihovoj spavaćoj sobi na otomanu, jer se psihoza straha uvukla u našu kuću. Stric Đorđo je već odveden od ustaša, ali tada još nismo znali strašnu i tragičnu sudbinu njegovu, kao i svih onih koji su odvedeni. Strahovita lupnjava na ulaznim vratima sviju nas je probudila. Roditelji već budni, uznemireni, ne znaju šta da rade. Znaju da vrata neće dugo izdržati.
Majka donosi odluku da otac preko zadnje terase preskoči u komšiluk i skloni se, a da će ona sa mnom otvoriti vrata i dočekati ustaše. Otac bježi, a majka i ja otvaramo vrata. Gomila naoružanih ljudi, sa puškama na kanapi, urlajući upada i raziljeće se po kući. Jedan građanskog izgleda zove majku i mene na stranu, vadi spisak i pita majku gdje su otac, sestra Tanja i brat Pavle. Majka odgovori da su oca odvele ustaše tog dana poslijepodne. On zadovoljno klimnu glavom i mastiljavom olovkom precrta njegovo ime. Za sestru majka reče da ne zna gdje je, jer je danima nije vidjela, a brat Pavle da je na imanju. To je, u stvari, bilo tačno, jer je Tanja od 22.6. prešla u ilegalu, a roditelji su Pavla sklonili kod dobrog i odanog Petra Pisa na imanje. Petar je kao folksodjčer u tzv. „nezavisnoj državi“ imao neograničen imunitet.
Prije otvaranja vrata majka mi je naglasila da samo otvaram ormare i dajem šta god traže kako bi što manje mislili na nas. Ustaše su se razmiljele po kući i počinju pljačkati. Otvaraju prozore i kroz njih izbacuju stvari. Očeva odijela su izbacivali skupa sa vješalicama, a iz radnje su iznosili sve što je u njoj bilo. Posebno su se okomili na sanduke pune Tivareve robe koje je vlasnik Finci kod nas sklonio misleći da je kod nas sigurnije nego kod njega Jevrejina.
U jednom momentu zatražili su od mene da donesem sjekiru. Ja sam je donio. Kad je majka vidjela da nosim sjekiru brzo mi je oduzela, na što je jedan od ustaša rekao: „Ne boj se, gospoja, treba mi sikira da razbijem kištru“.
Iznenada, počela je pucnjava u kući. Počela je, u stvari, bitka oko plijena jer su nađene neke pare. Jednog ranjenog, krvavog, vuku niz stepenice. Nesnosna galama, trka po kući. Šef u građanskom odijelu pokušava da ih iskupi. Majka je primijetila da se pojedinci pokušavaju sakriti i ostati u kući. Prilazi šefu i kaže mu da može da bude siguran da će naknadno biti bogato nagrađen ako uspije da sve izvede iz kuće. To je šef, izgleda, ozbiljno shvatio i počeo je energično istraživati i izbacivati ustaše obećanje shvatio ozbiljno, jer mu je otac kasnije platio tu uslugu).
Izlazimo kod strine na treći sprat. Ona plače, Nada se nekontrolisano smije. Mišo i ja zgranuti, majka zanijemila.
Stvarnu situaciju i alternative koje imamo realno i iskreno su mojim roditeljima predočene od gospode Cvitana Spuževića i Blaške Sliškovića.
Počinju dani skrivanja i bježanja u Srbiju u izbjeglištvo. Sklonili smo se u kuću Salke Komadine. Nadžida Hadžić odlazi u Beograd i donosi nam propusnice – napuštamo Mostar.
Tim divnim ljudima dugujemo vječitu zahvalnost.
Uragan je prošao. Djetinjstvo se završilo.
Izvor: “Knjiga o Mostaru – kazivanja”,Istorija, običaji, znameniti ljudi i dogadaji Mostara XIX i XX stoleća, Beograd (1998.)
na slikama: portret Borisa Peške, mlađeg brata Tanje Peško; nekadašnja trgovina Borisovog djeda Mihe Peške u Mostaru; jedna od mostarskih zgrada nekada u vlasništvu porodice Peško.
Izvori: slobodnahercegovina; eparhija hercegovačko-zahumska, CIDOM.
Čitajte naše članke, posjetite naš blog.