Posljednje žrtve fašizma (1945.)

Jedno od najvećih stradanja Mostaraca od fašističkog terora počelo je par dana pred oslobođenje grada. Iako u povlačenju, ustaše su 12-13. februara 1945. pohapsile veći broj aktivista i simpatizera i odveli ih u pravcu Sarajeva. Jedan dio talaca ubijen je zajedno sa građanima Sarajeva, drugi je odveden dalje prema Jasenovcu i u putu pogubljen. Tačan datum smrti mnogih od njih je ostao nepoznat, a često nije bilo moguće utvrditi ni tačnu lokaciju. Imena nekih ubijenih Mostaraca nalazimo na Luburićevom Oglasu o streljanju u Sarajevu marta 1945, a neka su u pretraživaču na sajtu logora Jasenovac. Kad je izgrađeno Partizansko-spomen groblje sredinom šezdestih godina, na ploče su uklesana imena i ovih, posljednjih žrtava.

Najmlađem je bilo 14 godina, najstarijem je 46. Čitamo o njihovoj osudi na Oglasu, a saznajemo ponešto o njima, njihovom životu i hapšenju preko podataka na spomen-pločama, kratkih biografija u “Spomenici Mostara 1941-1945.”, te iz zapisa posljeratne “Komisije za za ispitivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača” .

Prvi na spisku, Muhamed Pecić, 39 godina, automehaničar, osuđen na kaznu smrti strieljanjem. Salem Salković, službenik, 22 godine, pod rednim brojem 9, ista kazna. Otac i sin odvedeni zajedno i ubijeni, 22-godišnji Eman Vučijaković i 40-godišnji Muhamed. Omer Rizvanić, nepunih 18 godina, automehaničar, zabilježen je na Oglasu pod brojem 17.

Od oko 70 igrača ili funkcionera Veleža koji su izgubili živote u toku NOR-a kao borci partizanskih jedinica ili kao logoraši, trojica su odvedeni i ubijeni u Sarajevu prilikom Luburićeve strahovlade 1945. godine.

Ahmet Rebac, 34 godine, čije se ime javlja na oglasu pod rednim brojem 10, funkcioner Veleža, Mustafa Milavić, 24-godišnji radnik i Veležov igrač, te Mehmed Mešak Ćumurija, Veležov ekonom i svojevremeni član upravnog odbora kluba. Opisan je kao “marljiv i radišan čovjek koji je u Veležu radio iz ljubavi prema klubu i fudbalu”, a stanovao je sa sestrom Aišom u Brankovcu, u komšiluku Ceze Danona. Za Meška Ćumuriju vezana je jedna od najvećih misterija “Veleža”. Po direktivi Partije, početkom 1941, zbog mogućih represalija protiv Veleža, morao je da sakrije rekvizite, trofeje i dokumentaciju kluba, koji, sticajem okolnosti, nikad neće biti pronađeni.

Nekoliko radnika Rudnika odvedeni su zajedno. Neki sa posla, poput Ibrahima Raljevića, 37 godina, kovača po zanimanju. Njegova majka Fata je nekoliko mjeseci kasnije dala izjavu Komisiji: „12. februara ove godine ustaša Keka Komljenović sa još nekim ustašama odveo je sa rudnika iz radione moga sina Ibru, starog 27 godina, oženjena s jednim djetetom. Odveden je u Sarajevo sa još mnogim pohapšenim Mostarcima gdje je nakon nekoliko dana streljan po ustašama Maksa Luburića. Ibrahim je bio hranitelj njegove žene Zinete, te male kćerke Nadije i moj – (nečitko, prim.a.) sestru Hibu i brata Ćasima koji su đaci. On je bio po zanimanju kovač. Njegova je mirnodobska zarada bila oko 2.000 dinara predratnih. (…) Slično je pred Komisijom izjavila i Murta Glavović, supruga Muje Glavovića – šlesera na rudniku, koji je bio “hranitelj svoje supruge, malodobne kćerke, te malodobnog brata i sestre.”

Dalje čitamo: Alija Mrkonjić, prema “Spomenici Mostara 1941-1945”, star 15-tak godina, učenik, aktivista. Salko Dugalić, 20 godina, pekar. Koluder Pašo, 43-godišnji obućar. Ethem Šaćira Pala, 21 godina, trgovački pomoćnik. Enez Isić, “naučenik električarskog zanata”, dječak od 17 godina, odveden prema svjedočenju oca Murata, “13. februara u dva sata poslije ponoći”.

Tijelo jedne od žrtava, Mostarca Fazila Omera, pronađeno je i identifikovano prilikom ekshumacije 74 žrtve ustaškog terora na Derivi na Bentbaši. Na leševima ubijenih su bili upadljivi tragovi divljanja i masakriranja.

Sve žrtve rata teško padnu, a možda posebno one besmislene i okrutne, nadomak slobode.

Izvori: Antifaštički vjesnik; Spisak Mostaraca ubijenih u Sarajevu koji imaju spomen-ploču na Partizanskom. (partizansko.info).

PRILOZI:

Odvedeni u smrt pred samo oslobođenje Mostara:

Detalj sa Oglasa “priekog ratnog suda stožera pukovnika Luburića – Sarajevo” kojim se građani Sarajeva osuđuju na smrtne i zatvorske kazne, od 29. III 1945. Većina na spisku su Mostarci uhapšeni i odvedeni između 12. i 13. februara 1945.

Oglas “priekog ratnog suda stožera pukovnika Luburića – Sarajevo” (krajem marta 1945.):

Izvor: Historijski arhiv Sarajevo.