Nedjeljko Neđo Kosjerina: Šest zvijezda za majora

Mišo Marić: sa dr Nedjeljkom Neđom Kosjerina, bratom Branka sa Partizanskog spomenika.

Do prije nekoliko dana nisam nikad temeljitije razmišljao o majorima. A major je, za neupućene, jedna zvijezda u zlatnom širitu. Ovog časa mislim da je nepravedno neke majore obilježiti samo jednom zvijezdom. Kapetan ih ima tri ili četiri, doduše bez zlatnog širita, ali ipak tri ili četiri. A major,  jednu zvijezdu. Jedna zvijezda za svakog majora. Onda sam još razmišljao kako ni svi majori nisu isti. Nije to neko bogzna kako mudro razmišljanje, ali je preporučljivo ponekad naći vremena i za takva. I češće, ako se može. Mislim: pravednije bi bilo, bar nekim majorima, dodijeliti više zvijezda. Što se mene lično tiče, ja bih na rame Nedeljka Neđe Kosjerine stavio svih šest. Znam: po propisima o činovima u JNA, tako nešto ne ide. Izvinjavam se, druže majore Kosjerina, i drugarice JNA, ovaj vojnik bez čina zanemaruje PVS (Pravila vojne službe), piše po Pravilima Pravde koja mu se čine viša, pa dozvolite da se obratim čitaocima:                                                                                                           

Neđo Kosjerina ima 46 godina. Sa 17 je otišao u rat i treću deceniju gazi u istom stroju, istoj uniformi i pod istom, veoma časnom zastavom. Za te tri decenije, ili tu negdje, sleduje mu jedna zvijezda. On je, dakle, nosi zaslužno s puno ponosa i puno dostojanstva

– U ovom životu ja sam prije svega pripadnik Jugoslovenske narodne armije, major JNA – kaže Neđo Kosjerina. – To sam prije svega.

To i ono što je za vrijeme vojnog staža, onog ratnog i poratnog uradio, to je, dakle,  jedna zvijezda.

Zatim sam Mostarac – kaže.- Rođen sam 1927. godine u Mostaru, na Luci. Ovdje sam završio Osnovnu školu, jedan dio Gimnazije, a onda sam, zbog okupacije, prekinuo školovanje. Put nije dugačak, ali jako trnovit i mislim da sam mladost proveo teško. To je rat, ilegalni rad… Poslije rata sam odsustvovao iz Mostara, ali sam dolazio kad sam mogao. Ovo je moj grad i ja ga jako volim. Raduje me svaki njegov napredak, svako dobro što se desi u njemu od kvadrata asfalta do fabrike, od nove kuće do nove škole. Pred povratak s duže turneje s “Veležom” pisao sam ženi: “Fin je Pariz, fin je Madrid, fina je Centralna Amerika, ali ipak, Mostar je najljepši”.

Za tu ljubav prema gradu, u koji smo manje-više svi jednako zaljubljeni ali mu ne dajemo isto – mogla bi se staviti još jedna zvijezda na rame majora, dr Nedeljka Kosjerine.

– Kao treće – pričao mi je prije neki dan u Vojnoj ambulanti gdje radi u bijeloj ljekarskoj bluzi, – kao treće, ja sam ljekar. Jedini cilj koji sam imao u životu, bila je medicina. Osjetio sam želju da je studiram još kao partizan, onih teških ratnih dana. Svi smi mi tada željeli da smo ljekari, da pomognemo ranjenom, da pomognemo bolesnom. Moju želju su pomogli Armija i društvo, koji su mi omogućili da poslije rata studiram i da se vratim u svoj Mostar, koji me prilično zadužio.

Za to saosjećanje sa čovjekom, majoru JNA, Mostarcu Nedeljku Kosjerini, mogli bi na rame spustiti još jednu zvijezdu. Ta treća bi bila za nesebičnu, univerzalnu, čovjekoljubivu odanost bez koje bi život jako tužno izgledao.

– Imate pravo, prihvata Neđo Kosjerina, veoma sam angažovan kao društveno-politički radnik. Iako sam protivnik nastojanja da se jednom licu da više zaduženja, obavljam mnogo funkcija u gradu. Radim u boračkoj organizaciji, radim kao potpresjednik Opštinske konferencije Socijalističkog saveza i predsjednik Saveza za fizičku kulturu i imam velike i odgovorne funkcije u “Veležu”. Mislim da mi radno vrijeme počinje ujutro u 7 a završava naveče u 9 ili 10 sati. To je tako ima 10 godina. Dokle ću izdržati – ne znam. Za sada mogu, i mislim da nema sastanka, nema obaveze, nema zadatka kojeg u društveno-političkim organizacijama nisam izvršio. A taj rad cijenim kao najveće priznanje društva koje mi zadatke povjerava.                                                    

To bi bila ona četvrta koju zagovaram. Jer to je rad koji se ne plaća i ne može platiti, to je ono što se zove potpuna društveno-politička angažovanost koja se obavlja samo srcem, nekim nedokučivim entuzijazmom, onako za svoju dušu a dobrobit svih

– I na kraju, nakon što sam pripadnik i major JNA, Mostarac, ljekar i društveno-politički radnik,  ja sam Veležovac. Ja sam, inače, fudbal – priča Neđo Kosjerina – otkad znam za sebe volio. Utakmice sam gledao kao dijete. I još tada sam se opredijelio za “Velež”. Mostar je imao više klubova, ali su bili nacionalno opredjeljeni. “Velež” to nikada nije bio. On je okupljao naprednu omladinu, omladinu koja nije imala kožnu loptu… Ni gumenu… Imali su krpenjače ti dječaci koji su počinjali u “Veležu”. I kada me moj komšija Jaša, jedan od prvih golmana “Veleža” odveo na prvu utakmicu, ja sam ”Velež” zavolio. Poslije rata sam znao bolovati kada iz garnizona nisam mogao ići na utakmice. Sramota me reći, ali znao sam bježati iz garnizona, ići u Zagreb, u Ljubljanu, svuda tamo gdje je “Velež” igrao. Za vrijeme dok sam bio u Sarajevu, a to je 12 godina, nije odigrana utakmica u Mostaru da nisam došao. Ja sam u tome “Veležu” našao nešto lijepo, nešto prisno, drugarsko… Najveći dio svoga slobodnog vremena njemu posvećujem i sretan sam zbog toga. A tu su i dva susreta s Titom, moje najveće počasti u životu.

U svakom uspjehu “Rođenih” ima dio, ne znam koliki, ali znam da ima Neđe Kosjerine. Za tu današnju privrženost bojama na koje je Mostar oduvijek bio ponosan, pa i sujetan kao majka na najdraže dijete, za tu ljubav prema dječacima pod Bijelim brijegom koja traje od djetinjstva na Luci i golmana Joše, bilo bi pravedno na rame Nedeljka Kosjerine staviti još jednu zvijezdu. Petu, ako se nisam zabrojao.

Onu šestu, u sazviježđu kojim se odlikuje čovjek i radnik, predlažem za ljubav prema dječacima s kojima je rastao, dijelio školske klupe, krpenjaču na poljančetu, prvu trešnju iz komšijske bašte, igre uz Neretvu kad je ljeto i dječaci preplanu pod suncem – tu šestu zvijezdu predlažem za ljubav prema onima koji se nisu, niti će vratiti. O njima mi je govorio polako, akcentujući svaku riječ iza koje su stajala sjećanja, za novinara nevidljiva, a u Neđi Kosjerini živa i bolna:

– Moja generacija, to su bili divni drugovi. Možda pola, možda čak ni toliko nije danas živo. Bili su svi zlatni, dobri drugovi, ali ipak, u sjećanju mi je ostao najviše Risto Ivanišević. To je bio moj drug iz rata, kasnije pilot, poginuo na zadatku. Zlatan i dobar drug mi je bio i Mirko Kovačević, isto tako poginuo, onda svi moji drugovi sa Luke, iz Donje mahale. Mislim da bih pogriješio ako bih pojedince odvajao, svi su oni meni jednaki, svi su oni dobri ljudi bili.

Jedan od njih je i Neđin brat Branko, poginuo kao borac “Mostarskog bataljona” u Dramiševu 1942. Nepreboljenog brata ne izdvaja od poginulih drugova iz  “Mostarskog bataljona”, čuva   u generaciji koja se nije vratila. I tužne ljubavi Nedeljka Kosjerine su u sazvijezđu koje bih protiv PVS na epoletu dr majora i čvrsto rame za osloniti u nevolji,  Rođenog Mostarca, Nedjeljka Kosjerine. 

I da ne zaboravimo: Do zvijezda nije lako. Sem ako se nađe vremena za ljude. Koje treba upoznati.

A to je najlakši način da ih zavolimo.

Mišo Marić

Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.

GALERIJA:

Drug i brat dr Kosjerine. Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018.). Slika Branka Kosjerine: brošura “Partizanski spomenik” (1980.). Za Branka Kosjerinu je potvrđeno da je sahranjen na Partizanskom spomen-groblju, a u prenošenju njegovih posmrtnih ostataka sa prvog grobnog mjesta sredinom šezdesetih prisustvovao je i sam dr Neđo Kosjerina (prema svjedočenju porodice).

Članak iz “Slobode” o poginulom Neđinom drugu Risti Ivaniševiću i njegovoj majci.