Hrabrost porodice Muštović: skrivena štamparija ratnog Mostara (1940-1945)

“Ilegalna tehnika”, kako se nazivala skrivena štamparija u Mostaru u II svjetskom ratu (oktobar 1940 -februar 1945), štampala je bez prekida BILTEN i druge tekstove. Bila je inspiracija i značajan oslonac u antifašističkoj borbi grada, a održala se uz ogromne napore i rizik porodice Muštović iz Donje mahale.

U Mostaru je tokom rata postojalo nekoliko štamparija. Jedno vrijeme je radila zajednička “tehnika” Oblasnog i Mjesnog komiteta Partije, čiji se rad odvijao neposredno pod rukovodstvom člana Oblasnog komiteta Olge Marasović. U isto vrijeme postojala je i posebna tehnika SKOJ-a, pa i AFŽ-a. Tehnika Mjesnog komiteta SKOJ-a štampala je vijesti, proglase MK, najvažnija saopštenja itd, a tu su radile Zora Kešelj i Mersa Hasanbegović. U januaru i februaru 1943. bila je provaljena, dok je partijska sa povremenim zastojima radila neprekidno do oslobođenja Mostara.

Partijska tehnika je bila vrlo vješto sakrivena u kući porodice Muštović u Donjoj Mahali (…) i “bila je živa veza sa hiljadama ljudi u gradu i van njega” i “jedine novine kojima su građani vjerovali”. Donošeni su izvještaji s domaćih i savezničkih frontova, izvodi iz štampe koja je dolazila sa oslobođene teritorije, lokalna obavještenja i članci pojedinaca. Pored letaka, biltena, brošura i ostalog materijala, u njoj se štampala i Istorija SKP(b). Preštampavana je i umnožavana osnovna priručna literatura putem koje su skojevci i omladinci sticali najosnovnije pojmove iz marksističke ideologije. Osim toga, u toj štampariji rađeni su i leci na talijanskom jeziku namijenjeni okupatorskim vojnicima.

Prema Olgi Marasović, “i u najtežim situacijama, kada je akcija okupatora i njegove policije bila u punom naponu, nije izostajala pisana riječ ohrabrenja i potvrde da postoji organizovana djelatnost partiske organizacije sa nepresušnim vrelima borbenosti i odanosti svojoj zemlji koju je posjedovala ogromna većina građana Mostara.”

Svi ukućani u porodici Muštović su znali za ilegalnu kućnu štampariju i učestvovali u njenom radu ili zaštiti, a posebno su se istakli Džemal, Mujo (ilegalnog imena Petko), Fahra i majka Hana. Muštovići su sami iskopali bunker da bi preselili opremu iz štale, gdje se prvobitno nalazila, i radili u novoj prostoriji u teškim i opasnim uslovima. Jednom su prilikom porodicu pretresali Talijani, ali zahvaljujući dobroj izolaciji podruma tehniku nisu uspjeli pronaći. A da bi se bolje prikrio rad štamparije, majka Hana je kod kuće otvorila mejtef (školu). Zbog rada štamparije svakodnevno se nosila glava u torbi, a za greške ili provale takođe se plaćalo glavom. Međutim, Muštovići su uspjeli izbjeći hapšenja i dočekati kraj rata. Talijani su jedino Muju Muštovića kao sumnjivca uhapsili i otpremili u logor Mamula, a oslobođen je po kapitulaciji Italije. U njegovom odsustvu štampanjem se bavila mlađa sestra Fahra.

ODLOMCI IZ LITERATURE:

U novom bunkeru

“(…) Ako je krajem četrdesete tehnika radila u jednoj sobi, sa prvim burmim danima četrdeset i prve
ona se već nalazila u bunkeru, koji je potpuno završen upravo na dan napada njemačkih armija
na Sovjetski Savez. Bunker je iskopan u štali u kojoj su se nalazile tri krave, koje su i nabavljene
da bi se nekako opravdalo podizanje štale i jednog hola, ispod kojega se predviđala izgradnja novog,
daleko solidnijeg skloništa. Prvi bunker, smješten ispod krava, bivao je sve nepodesniji. Nije bilo
dovoljno zraka, lampa je gušila, smrad jos više, a kao najveća slabost, moralo se radiiti sa otvorenim
ulazom, jer nije bilo drugog dovoda za zrak. I u takvim usiovima radilo se po nekoliko sati svake noći, jer su se grad i čitava Hercegovina snabdijevali materijalom štampanim u ovoj zagušljivoj krletki.

Dalje se nije moglo izdržati. Kopanje novog skloništa, prema zamisli Džemala (Muštovića), počelo je početkom 1942. godine. Osmog maja je sve bilo gotovo. Ni najvještiji agenti nisu ga mogli otkriti. Njegova izgradnja pretstavljala je malo majstorstvo. U novopodignutom pretsoblju, pod nije namjerno
napravljen od dasaka, ostavljen je u sitnom pijesku. Stare, kamene stepenice su dignute i umjesto njiih stavljene drvene, koje su se pele do prvog sprata.
Ispod stepenica se bijelio pijesak, a ispod njega novi bunker. Kako se moglo dospjeti do njega? Trebalo je izvući prvu i drugu stepenicu, pa na određenom mjestu razgrnuti pijesak, zemlju, kamen, a onda bi se ukazala gvozdena poluga. Ko dosegne do nje – lako će se naći u bunkeru. Polugom se dizao poklopac. Onaj koji se nalazio u bunkeru posebnim znakom je bio obavještavan o otvaranju poklopca spolja.
Bunker se nalazio metar ispod površine zemlje. Bio je dugačak dva i po metra, širok metar i po, a visok metar i četrdeset santimetara. Zrak se dovodio kroz kuhinjski dimljak, koji je napravljen na “lakat”. U bunkeru su bile dvije pisaće mašine, roto-aparat, nekoliko šapirografa, boje, šabloni, nešto papira (stari bunker je služio za sklonište papira), zatim električna peć i žarulja za osvjetljenje. Postojao je specijalni patent za davanje signala ukućanima iznad bunkera, koji su opet, preko posebnih “ženskih
utikača”, smještenih izmedju dvije grede u potkrovlju, davali upozorenje onima u bunker da ugase osvjetljenje, ili prekinu rad roto-aparata. Osvetljenje se u određenim situacijama gasilo u bunkeru, da agenti po strujomjeru ne bi zapazili da ipak negdje svijetli žarulja.” (Mensur Seferović, “Bataljon u okupiranom gradu”, str. 58)

“(…) Tehnika Oblasnog komiteta koja je bila smještena u Donjoj Mahali u kući Muštovića, opremljena pisaćom mašinom i fotoaparatom, kamuflirana tajnim ulazom i sklonjena u podzemne prostorije bila je, neko vrijeme poslije hapšenja Muje Muštovića van upotrebe da bi se kroz to vrijeme saznalo kakvo će biti njegovo držanje pred policijom. Kad su se stekli svi dokazi da tehnici ne prijeti nikakva opasnost (Mujo se pred policijom i čitavo vrijeme zatočeništva u logoru po direktivi Partije držao kao da nema ne samo nikakve veze sa Partijom nego da nije ni simpatijama vezan za Narodnooslobodilački pokret), riješeno je da tehnika opet počne da radi. Rad u tehnici nastavila je Mujina mlađa sestra Fahra. Znajući od ranije za tehniku i njene zadatke, u otsustvu Muje ona je naučila da kuca na mašini i rukuje sa fotoaparatom. Koliko je ta tek stasala djevojka, priučena u rukovanju tim strojevima, provela i dana i neprospavanih noći pišući riječi Partije i tako bodrila mnoge koji su i fizički i intelektualno prevazilazili njene djevojačke snage! Fahra je sama radila u tehnici. U tu sklonjenu prostoriju niko nije ulazio osim nje, a kada je bilo gotovo ono što se od tehnike tražilo, ona je punih korpi, čovjek bi rekao punih korpi povrća i zeleni, pod žarom išla na svoju vezu da to preda Emini, opet djevojci pod zarom, uvijek mirna, bez uzbuđenja, očekujući i primajući nove rukopise, članke i letke da ih preštampa i da svoje besane noći posveti Partiji, koja ju je tek poslije velikog broja odštampanih letaka i drugog materijala primila u svoje redove. (Olga Marasović, “Mostar – nepokoreni grad“, str. 418)

Hanina ideja

“Majka Hana je posmatrala šta i kako rade njena djeca, čudila i radovala njihovoj vještini i odlučnosti da izgrade savršeno zaštićen bunker.
Jednog dana je okupila sinove i kćeri i izložila im svoju originalnu ideju da u porodičnoj kući otvore mejtef.
Svi su se začudili, jer je to bilo u suprotnosti sa konspirativnim djelovanjem štamparije i odudaralo od karaktera i svrhe ilegalne tehnike, koja je štampanim tekstovima snabdjevala i hercegovačke partizanske jedinice.
Majčin predlog nisu uzimali ozbiljnim. Ali majčina upornost i promišljenost bili su presudni, jer su izgledali i realni.
Shvaćeno je na kućnom dogovoru, da rad sa djecom u mejtefu može samo da doprinese konspiraciji i sigumosti skrivene štamparije.
Ubrzo je prostrana soba bila puna đaka prvaka. Bilo je to razdragano dječije okupljanje, nimalo dosadno sastajalište, poput dječijeg obdaništa ili vrtića, ali i vrijedno učilište.
Kuća je u blizini gradskog skloništa od bombardovanja savezničkih aviona i roditelji su bili sigumiji nego da su djeca bila u svojim kućama. (…)”

“Čija su ovo djeca?
Kćerka Šemsa iz drugog dijela grada, upala je jedno jutro u “razred” i usplahirena uzbunila djecu da su navrh sokaka ustaše i policajci, što nije zbunilo Hanu jer je djecu ranije uputila šta da u tim prilikama treba da čine.
“Sada ćemo svi naglas proučiti hair dovu. Ko ne zna, neka sluša i sa mnom ponavlja”.
Djeca su načas živnula, iščekujući šta će dalje biti.

Ustaše i poiicajci grunuli su sobu i prekinuli molitvu.

Čija su ovo djeca?- pitao je ustaša.
Svačija, a najviše božija!- dočekala je Hana.
Pa šta rade ovdje u ovolikom broju?
Čuli ste i sami, uče se moliti dragom Bogu, Alahu. Sada u ratu malo ko vodi brigu o tome, pa nam zato Alah pomaže kako može.
Pa da li ti, stara, imaš odobrenje za ovo?
Zar treba odobrenje da se djeca mole Bogu?
“Razredom” osu dječija graja i policijska potraga ode iz sokaka.”

“Kolika je predostrožnost neophodna, pokazalo se “već deseti dan od početka rada u ovom bunkeru. Jedne noći “Petko” je osjetio da neko opkoljava kuću. Polako je prešao u šupu, ali se morao vraititi, jer unaokolo je bilo bar dvadeset Italijana. Ponovo je legao, a tad mu je prišla majka, koja je sa tri kćeri spavala u kuhinji, ispod sobe u kojoj su se nalazila njena tri sina — Mustafa, Džemal i Salko. Stara Hana šapnula je sinu:

— Mujo, neko se vrti oko kuće.
— Znam, majko. Kad zalupaju na vrata, brzo ih otvori, da ne posumnjaju kako se bojimo.
Ubrzo se začuo tresak avliskih vrata i glas Lastretija.
— Otvoriti. . . brzo, brzo.
Mlaz bateriske svjetlosti obasjao je lice starice, koja je pokušavala da bude pribrana.
— Vi… Mustafovic… Kako vi zove?
Žensku djecu u kuhinji ostavili su Italijani na miru, a za tren oka su se našli iznad trojice “zaspalih”
muškaraca. Bajoneta je dohvatila nečije noge.—
— Vi, Mujo? — pitao je Lastret.
— Ne, Džemal.
— Vi, lezi!
— A vi: kako se zove?
— Salko.
— Vi… lezi.
Tri bajonete se nakostrešiše na trećeg, najstarijeg Haninog sina.
— Ti… Mujo… Diži se! Vi komunisto. Do ve je mašina?
Dok se »Petko« oblačio, desetak Italijana bojažljiivo je pretraživalo okolne bašte, šupe i avlije.
Zabijali su svugdje bajonete, podizali daske od poda, prekopavali dušeke i kapute, igračke, ali sve je bilo uzalud. Tek što su odveli “Petka”, ponovo su se vratili i još detaljnije počeli da pretresaju čitavu kuću. Jedan Italijan pitao je tada najmlađeg Haninog sina:
— Vaš brat kaso, vi kasala dove mašina, on tošo kuća.
— Da, da, ima mašina, — rekao je Salko i poveo obradovane Italijane u sobu, gdje im je pokazao šivaću mašinu, koja je takođe u to vrijeme kupljena za “šnajdericu” Fahru. Odjeknuo je šamar, ali su i dalje rukama pokazivali da traže pisaću mašinu. A onda su se okomili na staru Hanu, koja je ponavljala:
— Zlotvori jedni, što mi odvedoste hranitelja. . . Šta vi hoćete, kakvu mašinu tražite.
Napokon su napustili kuću, a zorom je Fahra već bila u bunkeru. Uzela je hranu za čitav dan, i zatvorila se, i izvukla sedam stotina primjeraka biltena, koji su, kao obično, razdijeljeni po gradu, pa i oko policijskih i italijanskih prostorija.
Šta sada, kome da se obrati, ko je sekretar komiteta, ko je taj nepoznati čovjek u gradu koji zna gdje se nalazi tehnika, pitala se Fahra, a to joj je mogao da kaže samo njen brat. Istina, ona je očekivala da će joj se taj drug na neki način sam javiti, mada je i sama znala dvije drugarice koje su, u dva dijela grada, primale i predavale materijal za tehniku, tako o njenom smještaju nisu mogle ništa da kažu. One Fahru nisu poznavale, jer je ona uvijek bila u feredži ili u zaru, sa gustim debelim velom. Da se njima obrati i kaže da je u njenoj kući partijska tehnika? A šta ako su i one samo jedna od brojnih veza koje iz ruke u
ruku prenose materijal od čovjeka koji njoj treba? A možda su i neposredni, najbliži saradnici sekretara komiteta?
Tako je i bilo, jedna od njih, Olga, izvjesno vrijeme prikupljala je redigovani materijal i predavala ga tehnici za umnožavanje. Ona je prema dogovoru već ranije uspostavila poznanstvo sa “Jugom” ilegalnim radnikom, kome je u prvom susretu rekla:
— Mi ćemo se sastajati dva puta dnevno, ujutro i naveče, i to tri puta sedmično.
Od toga susreta Olga je donosila prazne matrice i tekst, koji je u toku noći »Jug« otkucavao na matrici a sutradan ponovo predavao Olgi. Sastanci su u toku ljeta ponekad održavani uz prisustvo male Azre, Olgine djevojčice, pogotovo kada je trebalo prenositi ilegalni materijal. Azra se bezbrižno smješkala u kolicima, ne znajući da se ispod nje nalaze roto-papiir, matrice i rukopis. Djevojčica je bivala i previše radoznala — htjela bi da gleda šta joj je to “čiko” donio, pa je zato “Jug” sa matricama donosio i bonbone, da se djevojčica ima čime da zabavlja. “Jug” bi onda otišao, a u određene minute pojavljivala bi se žena u zaru —bila je to Fahra — koja bi od Olge, poslije šetnje, obično oko poliklinike u Cernici, preuzimala dijete i materijal u kolicima.
Tako je jedino mala Azra “znala” gdje se nalazi tehnika, da bi se ubrzo ponovo našla kod svoje majke, koja tada uopšte nije znala kako se zove ta žena koja njeno dijete preuzima i odvodi na tako opasan put. To je bila bezgranična vjera u drugove, u snagu pokreta. Ona je predavala svoje dijete nepoznatoj djevojci koja je, kao i ona, Olga, sve svoje naijljepše i najmilije stavila u borbu za novi život.
Dok je “Petko” sa Mamule pisao kući da “ne zaborave poduprijeti odrinu (lozu) u avliji, jer se uz kakav jači vjetar može srušiti i nekog od djece ubiti”, a to je značilo da treba još bolje utvrditi krov bunkera da se pod teretom ne bi srušio, dok je javljao iz koncentracionog logora “Visco di Udine” u Italiji da “Fahra strpljivo podučava Bebu u sitnijim i krupnijim kućnim poslovima, jer ako se Fahra uda, da ima ko oko majke da radi i da je poslužuju”, što je opet značilo da treba odmah mlađu sesitru Bebu osposobljavati za rad u tehnici, jer Fahra može lako da padne u zatvor; dok je, dakle, “Petko” čamio u dalekom zarobljeništvu i razmišljao o tehnici, Fahra je danonoćno radilia u bunkeru, učeći sada i da kuca na mašinu.

Znala je tako i po dva dana da ne izlazi iz bunkera, jer potreba za ilegalnim materijalom bila je sve veća i veća. Ona je i dalje iz tehnike jedina iznosila letke i ostalo na mnoge strane.
I član Vrhovnog štaba, drug Tempo, bio je zadovoljan organizacijom i radom tehnike, jer dok je bio u gradu, mogao je svakog dana da čita solidno pripremljene informativne biltene i drugi štampani materijal, preko kojeg su građani bili informisani o svim vojnim i političkiim događajima u zemlji i inostranstvu.
Sve je to prošlo kroz ruke djevojke Fahre, koja je, jedne noći, radeći sama u bunkeru, napravila grešku u šalteru, od čega su se upalile daske i električna peć, a signalni uređaj nije više mogao da pruiži nikakvu pomoć. Velika je sreća tada poslužila smjelu drugaricu, jer vatru je krajnjim naporom uspjela da ugasi i da se, gotovo obamrla, čađava, poderane haljine, u posljednjem trenutku i uz pomoć ukućana izvuče kroz uzani otvor.

Nedugo iza tog dogadaja, Fahra je na ulici naišla na stražara Grgu i dvojicu finanaca. Ona nije znala da se traži švercovani duvan, kada su je opkolili i zapitali:
— Šta ti je to u korpi, djevojko?
Repa… To se jedino može da nabavi na Tepi. A ima i malo običnog papira za pravljenje kesa. Evo, pogledajte!
Finansi su podigli repu, a na papir, ustvari letke, nisu obraćali nikakvu pažnju. Žureći kući naišla je na svoju najstariju sestru Diku, već udatu, kojoj je prećutala nemili susret na ulici, baš kao i to da se u njihovoj kući nalazi tehnika. Dika je vrlo često dolazila kod svojih, navraćala je svakog drugog ili trećeg dana, ponekad je i spavala sa djecom, ali sve do oslobođenja ona nije znala da joj braća i sestre štampaju ilegalni materijal za čitavu Hercegovinu. Majka je često govorila:
— Djeco, pa bar Diki možemo reći šta nam se nalazi u kući. Neće to ona nikome govoriti. Nisam navikla da pred njom lažem. Ne mogu joj pogledati u oči.
Ipak je stara Hana našla dovoljno snage da savlada i tu intimnu, njenu nevolju.
A onda je “Feđa” (narodni heroj Ljubo Brešan, prim.a.), bilo je to u aprilu 1943. pozvao Fahru i rekao joj:
— Iako si još vrlo mlada, odlukom Mjesnog komiteta primljena si u Partiju. Tvoj posao je od prvorazarednog značaja, pogotovo što je neprijatelj uspio da otkrije i uništi tehniku Mjesnog komiteta Skoja. Ubuduće ćeš imati još više posla.
I imala ga je više nego što se mislilo. Bataljon se uskoro našao u gradu. “Feđa” je, kao i ranije Jusuf Čevro, sa sobom u grob odnio tajnu partijske tehnike koja je, ovog septembra 1943, poslije kapitulacije Italije, ponovo ugledala “Petka”, za koga su, eto, “Trkač”, a i drugi u gradu, vjerovali da nema ništa zajedničko sa Narodnooslobodilaćkom borbom. “Petko” je sa Esom otišao na oslobođenu teritoriju, a u bunkeru je i dalje ostala da radi Fahra.” (Mensur Seferović, “Bataljon u okupiranom gradu”, 1958.)

Fahra Muštović ud. Lakišić. Iz teksta Miše Marića “Ustanak u ljudima sačuvan”: “Pred sam rat Fahra Muštović je bila djevojčurak i učenica Ženske stručne škole u Mostaru. Kada je rat počeo, ona je školu završila. Najbolja drugarica joj je bila Radojka Vuković. ali brat Mustafa nije dozvoljavao da se češće viđaju, konspiracije radi, jer je 1940. godine u oktobru u Muštovića kuću smještena ilegalna štamparija. (…) Tu je Fahra sa bratom Mustafom na smjenu štampala biltene, govore, brošure, letke na našem i na italijanskom jeziku. (…) Fahra Muštović poslije rata je završila Učiteljsku školu i učila djecu sve do 1968. godine kada je penzionisana. Godine 1946. udala se takođe za borca Ahmeta Lakišića.”. Izvor: facebook.

Izvori: Mensur Seferović, knjige: “Bataljon u okupiranom gradu”, “Partizanski kolopleti”, “Zvijezde stajaćice”, “Život piše svoju priču”; Mladen Knežević Traktor: “Oblasni komitet KPJ za Hercegovinu jun 1942 – jul 1943.”; Olga Marasović, “Mostar – nepokoreni grad“; brošura: Partizanski spomenik u Mostaru.