Mišo Marić: Majevi u Mostaru
Kratka istorija radničkog pokreta Mostara, jer – prije najpoznatije revolucionarne omladine grada – palih boraca na Partizanskom – bila je prvo generacija boraca za prava radnika još od prije Prvog svjetskog rata. O njima slijedi zapis iz “Slobode” sedamdesetih.
Majevi su u Mostaru uvijek bili nemiri i radost. U njima se govorila ljubav i buna. Još 1. maja 1888. regulisano je pitanje radnih odnosa i utvrđena tarifa posebnim pisanim pravilima u štampariji Franje Miličevića u Mostaru.
Godina 1888. o kojoj je riječ, bila je teška godina.
I ona prije nje, 1887. nije bila čemu, a ova je prekrdašila svaku mjeru.
Maj bijaše isti, raspjevan u bokorima jorgovana, mirisan uz Neretvu i Radobolju.
A drugačiji po mnogo čemu, primjerice zdravstvenom biltenu.
Procenti govore da je broj oboljelih u Tvornici duvana u Mostaru sa 76% u 1887. skočio na 141% u 1888.
Jedino su crvene ruže cvjetale u istom postotku, i brojnije stizale na majske radničke revere.
Preskočićemo neku godinu pa nas evo u maju 1903.
Praskozorje novog vijeka.
Grafičari Mostara pozdravljaju osnivanje Potpornog tipografskog društva u Sarajevu sa željom da mu se priključe.
Nije im dozvoljeno.
Proljeće 1906.
U proljeće 1906. hercegovačko i mostarsko radništvo je na ivici strpljenja. Štrajk je počeo u Sarajevu, nastaviio u Mostaru.
Osmog maja radnici su predali svoje zahtjeve poslodavcima i počeli napuštati posao.
Devetog maja štrajkovalo je u Mostaru oko 150 radnika, većinom stolarskih. Tražili su 10-satno radno vrijeme, povišicu nadnice i utvrđivanje otkaznog roka.
Plemenita gospoda poslodavci radionice Butaconi i Venturinu nisu ih čuli.
Osvetilo im se.
Tokom sljedeća tri dana su štrajkovali svi mostarski radnici.
Grad je bio na nogama. Održavaju nekolika zbora dnevno, policiji u pomoć stiže i vojska. Poglavar Bosne i Hercegovine general Albori, koji se zatekao u Mostaru, primi delegaciju Mostaraca i obeća mnogo.
Ne uradi ništa, slaga.
Časni generali crnožute monarhije imali su talenat da lažu i naviku da laži ponavljaju.
Desetog maja stao je rad i u Tvornici duvana.
Mostar se crvenio od cvijeta i širom grada izlijepljenih plakata koji su pozivali radnike “svih vjera i narodnosti” na Radničku skupštinu u hotelu “Bosna”.
Jedanaestog maja u Mostaru je štrajkovao i posljednji radnik firme Ivanišević u Bijelom Polju. Na skveru “Štefanijinog šetališta” održan je miting.
Odatle je, opet, jedna delegacija posjetila plemenitog generala Alboriu.
Plemeniti general Alborio se opet smješkao, opet obećavao i opet slagao.
Imao je naviku da laže sa smiješkom.
Dvanestog maja krenuli su na Mostar seljaci iz Bijelog Polja, Blagaja, Bune, Ortiješa, Potoka…
Na prilazima Mostara izvedeno je pet četa 82. pješadijskog puka.
Na kraju je nešto malo riješeno, a nešto mnogo nije.
Maj je u Mostaru bio cvjetan i buntovan.
Maj je u Mostaru bio velika radnička govornica sa koje su zahtijevali, borili se…
Prva proslava
Sljedeće, 1907. godine, Mostar je, prvi put, proslavio Prvi maj. Godinu dana kasnije mostarski radnici su otvorili svoj dom.
Predmajskih dana 1910. poslodavci, preplašeni, ispunjavaju sve zahtjeve metalaca.
Maja 1911. radnici Mostara brojnim tarifnim akcijama obilježavaju petogodišnjicu generalnog štrajka.
Štrajkuju moleri, limari, pekari…
Maj s karanfilom u reveru i novim pobjedama.
Moleri dobijaju skraćeno radno vrijeme, ukupno na devet sati i povišenje dnevnica za 60 helera.
Limari štrajkuju šesnaest, a krojači četrnaest dana.
Nije bilo generala Albariu da ih slaže, mada bi i poslodavci sa zadovoljstvom, da su smjeli.
Radnici Mostara, i maja 1911, dobijaju još jednu bitku.
Maj je bio cvjetan uz Neretvu i Radobolju, raspjevan u baščama pored vode.
Godinu dana ranije, Prvog maja, organizovane su demonstracije.
Toga dana izašao je iz štampe i prvi broj lista “Bosanskohercegovački željezničar”.
Prvi maj 1911. bijaše kišan, ali je 500 (i slovima: pet stotina radnika) stvrstanih u kolonu propjevalo glavnim gradskim ulicama.
Pjevala se pjesma “I nama dajte što je naše”.
Nisu im dali.
Prvi maj 1912.
Majsko jutro 1912, prvo po redu, poranilo. Grad je od zore živ i užurban. Nema snenosti, grad je široko otvorio oči.
Ranoranioci su svečani.
Jedine bijele košulje su čiste ko snjegovi na Veleži, jedina svečana odijela su pomno ispeglana, uštirkane su visoke kragne, na reverima svijetle radničke značke i prkosno smiješka crveni karanfil.
Tipografi, pekari, metalski, stolarski, krojački, molerski i drugi radnici odlaze na uranak.
Radnice Fabrike duvana dotjerale frizure, narumenile se, po Mo Riječniku nabakamile, izšetale u jednim svečanim haljinama do članaka. Haljine su demodirane, ali kao i košulje drugova radnika čiste i pomno opeglane.
Mostar krenuo na uranak.
U 10 ujutro pet stotina radnika i radnica okuplja se pred Radničkim domom.
Veliki hor podzravlja iznošenje zastave na kojoj, u zlatnom vezu, dvije moćne ruke drže čekić.
Hor pjeva u tom smislu a Milan Gačić, građevinski radnik razvija zastavu.
Sa nje pada traka, široka i crvena sa natpisom od krupnih slova: “TRAŽIMO OSAM SATI RADA, OSAM SATI ZA NAOBRAZBU I OSAM SATI ZA POČINAK”.
Bravarski radnik i rukovodilac Društva šegrta Viktor Tisiot, pridržava traku.
Radnici prave uspomenu.
Smireno zauzimaju mjesta pred kamerom i svi su jako svečani i ozbiljni.
Fotograf pritišće malo dugme i nema ptice, tek ostaje dokumenat za istoriju.
Na tom foto dokumentu, koji donosimo uz ovaj tekst, evo Đure Vitkovića, stolarskog radnika i Ane Simon, radnice Tvornice duvana u vezenoj košulji i jeleku.
Tu je i Jovanka Mučibabić iz iste tvornice, a Đorđe Ćupina, krojački radnik, prepoznatljiv je po velikim brkovima.
Evo i Dušana Vlahbegovića, limarskog radnika i Ilije Lojpura, mutabdžije s hercegovačkom kapom.
Evo i nekih momčića čija se imena ne znaju, ali su i oni ozbiljni i svjesni trenutka.
Fotografisanje je završeno i kolona kreće preko novog mosta.
“Bacaju” se parole.
“Dolje buržoazija”!
“Dolje trbušari!”
Kraj Gimnazije, cijelom širinom ulice dočekuje ih policijska patrola koju predvodi komesar Jelenik.
Šegrt Nikola Palandžić misli da se to “Dolje trbušari!” odnosi na malog, trbušastog Jelenika, uvlači mu se u lice i dere iz petnih žila: “Doooljeee trbušari!”
Majska radnička kolona visoko podiže amblem radničkih organizacija i maše svježe štampanim primjerkom lista “Glas slobode”.
Jelenik uvlači trbušinu i komanduje: “Na gotovs”!
Policajci blijede i petljaju oko pušaka.
Radnička kolona, kao po komandi, počinje da pjeva.
“A ti naši dušmani,
žele nas prodati, na pazar voditi; –
Nećemo mi!
Dok ruke imamo i krvi dosta
barjaka ne damo, gledajmo sklad.
Naš barjak crven vazda će vijati,
pod njim ćemo se boriti, krv
svoju proliti”.
Onda u refrenu pjevaju:
“Naprijed drugovi,
pobijedićemo,
Živjela, živjela revolucija”!
Kolona ide dalje.
Prvi je maj 1912.
Evropa miriše na veliki rat, Mostar na jorgovan.
Uveče je bila tombola i u Radničkom domu izvedeno djelo “Robijaševa kćerka”.
Veselje i pjesma traju do kasno u noć.
Noć je bila topla majska, stvorena za pjesme i ljubav.
Majevi su, inače, u Mostaru bili od nemira i radosti.
Mišo Marić
P.S. Zahvaljujući plemenitoj dobroti Branka Vučine i ekipe partizansko.info, Prvoboraca protiv Mostarskog zaborava, na jugozapadu Engleske, grad Exeter 2402. km. od Mostara i skoro 112 godina od nastanka fotografije uz zapis o Majevima, povećalom proučavam likove svečanih demonstranata. Evo je počelo i proljeće 2024, ni nalik mostarskim; od proljeća do proljeća jednostavno kiša pada. Čitam, je li, draga lica neznanih i odreda mrtvih sugrađana. Stariji nisu, ali potomci njihovi s golobradim s fotosa masovno su 1965. stigli na Partizanski Spomenik. Gdje ih od 1991, po ko zna koji put, fašisti ubijaju. Pa bespomoćno tužan, sretan što sam daleko i ne marim što lije li, lije… Kad lije u Mostaru to tamo, valjda, i nebo rida. Ovdje metereologija, na jugu maloumlje. Pa se sjetim nezabilježene a usvjetne naših s fotosa: “Ničija nije do zore gorila”! 21. mart 2024.
Izvor: digitalni arhiv B. Vučine. Tekst je redaktiran 2024. godine.