Mišin vodič kroz “preživjelo srce Grada”, iz stare štampe (2003.)

Mišo Marić o Fejićima i Fejićevoj ulici, godinama nakon prvog intervjua sa Adilom, majkom petero palih boraca Fejića.

“Mostarci su posebne selice. Mostarci se zavičaju ne vraćaju u proljeće. Mostarci se vraćaju u ljeto. Nazad, u duge jeseni i zime svojih novih, prisilnih domovina, letiće kad počnu sahnuti zvizdani, prskat šipci i trgat vinogradi…

Iz Amerike i Kanade, Australije i Švedske, iz Londona, Birmingema i Dablina javljaju mi da se pakuju, pitaju ima li šanse da se vidimo, u Fejićevoj. Iz Bergena mi piše prijatelj, Nihad Beribak. Već su on i Srebrenka kupili kartu, za jug.

“Sve što je mostarskog uha već je na putu za Mostar. Pretpostavljam da se u julu Fejićevom neće moći proći”, pise Niho.

Fejićeva Ulica na lijevoj, mostarska je Peta Avenija. Počinje od ulaska na Carinu, završava kod Tepe. Fejićeva je puna kafića. Svaki kafić ima par malih stolova, na trotoaru, ispred vrata, i par velikih zvučnika iznad. Samo Mujo nema muziku. Kad su mu Emir Balić i Safa Dizdar predlagali da ubaci liniju, odbrusio im je: “Pa da mi se raja okuplja”. Mujo Kahrimanović je poslastičar. Mostarci mu tepaju: Mujo Trovač. Mujo je uvijek nesto ters s vana, a fina, pitoma, gradska duša, iznutra. Kod njega svraćaju stariji. Njima nije do muzike. Njihove su pjesme otpjevane. Srču svoje kafe i tabire svoje tuge. A mladost u Fejićevoj, vesela je i bučna. Mladost nema sjećanja…

I tako će se u Fejićevu, i ovog ljeta, svi vratiti. Samo Fejići nikad nisu i nikad neće. Bila je mati, Adila, s kćeri Mersom i praunukom Draganom, u kući do Mujinog kafea. S dvorištem popločanim oblucima s Neretve, a okolo osvojilo cvijeće. U tom dvorištu Fejića kuće procvala bi prva ruža u Mostaru. Vodih, krajem jednog februara, pjesnika Ršuma, da snimi tu ružu, za televiziju. Te kuće više nema, majke Adile više nema, šta je s Mersom i Draganom ne znam, samo će Mostarci i ovog jula, u Fejićevu…

“Svašta sam ti ja pretrpila kako je puška pukla – pa do sad”, govorila mi je Mati iz Ulice Djece, davno, davno. Za nju je juli bio mjesec kad je pukla puška. I taj pucanj i njegova jeka i njena sjećanja zaglušena su sljedećim pucanjem, pa je sve, sem imena Ulice, prekrio zaborav. Sumnjam da mladost koja danas odlazi Fejićevom u vrelu i veselu noć, zna čijom Ulicom hodi. Pa mi se piše vodič kroz Ulicu Fejića. U čiju sam kuću svraćao sretan, a izlazio nesretan…

Za lijepa vremena, pod nastrešicom te kuće s numerom 35, u pletenoj stolici, dočekivala bi me mati, Adila. Bila je sitna starica, pod samijom, ispod koje su provirivale sijede. Na pozdrav bi pružala malu, izboranu ruku, ljubazno nudila da sjednem i nikad nije pitala kojim sam razlogom došao, tako su je odgajali. Kad prvi put svratih, bio je mjesec u kojem je pukla puška, i nikako da počnem razgovor od stvarnog razloga posjete. Molih je da mi prica o djetinjstvu, mišljah da je to njeno jedino bezbolno sjećanje. Pa je govorila tiho, a gledala me tužno:

“Djetinjstvo je davno bilo i slabo ga se sjećam. A rat, sve je to rat odnio. Bila je puna kuća, a sve je jedan po jedan išao, a ja sam ostajala sama, i onda su dolazili da me uhapse, pa me vodili u policiju. Bio je neki Herenčić, koji je bio glavni u policiji. Jednom sam prenoćila u zatvoru, a sutra su me vodili u Liska ulicu gdje je bio ustaški Glavni stan. Onaj koji me sprovodio reče: “Ja ću ići naprijed, a ti, Adila, iza mene” – falan da ne bi ljudi vidjeli kako me vode. A mene nije bilo sramota, šta bih se ja imala stiditi. Niti sam ubila, niti sam ukrala, a i djeca su bila poštena. Tamo, kod Herenčića, sjedio je u uniformi i sin učitelja Jahića. On me ispitivao i samo se smješkao. Pitao me imam li djece i gdje su, a ja njemu odgovorim da imam, neka su majci živa i zdrava, a to gdje su, to ne znam, nisu oni mali da ih majka prati. Pitaju me za mog Džemala, on je bio najstariji, pitaju za Šefku, za Esada i najmlađeg Ešrefa, imao je tada 17 godina, duša mu bicikl, a ja velim da je otišao u promidžbu da nabavi žito, pa negdje zastao i nije se vratio. Oni onda kažu da prijavim ako mi dođu sinovi, pa ako nisu nista krivi da će ih pustiti, ako su malo krivi da će na robiju, a ako su puno krivi da će ih strijeljati. Pa me puste kući u kojoj sjedi Džemal zaključan i niko osim mene i njega ne zna da je tu. Tako su oni uvijek dolazili i odlazili, gore je bio prozor koji smo poslije zazidali, bio je uvijek otvoren pa ako ih policija potraži, oni su bježali. To je bio rat i nije bilo lako. Ja sam bila sama, muž Muhamed mi je umro ‘25. A djever mi je pomogao da podignem djecu…”

Vrvi ovog jula nježni uzrast Fejića Fejićevom. U toku Drugog svjetskog rata, u tu Ulicu, stizali su samo sinovi, kroz prozor, a policija i pisma, na vrata.

Iz logora Prevlaka na adresu: Adila Fejić, Ulica Kralja Tomislava, Mostar, Nezavisna država Hrvatska:
“Draga Mati, Sigurno ti je Buturović pričao o meni. Ja sam potpuno dobro… Reci Buturoviću neka se pobrine da bilo ko šalje pakete i za Arapa, jer će moji biti premalo. Ona se zeljanica bila pokvarila. Putovala je osam dana. Zato bolje bi bilo da ste skuhali koji lokum, naravno, ako ga ima. Mjesto dvopeka bih uvijek volio brašno. Primite svi pozdrave i poljupce od Šefke.”

Na istu adresu, iz Jasenovca, piše i kćer Samija – Sama, udata Krajina, “zatočenik, grupa ženski logor”:
“Draga mati, dobro sam. Kakoste vi? Čuvaj djecu. Pošalji hrane za kuhanje. Dvopepeka, šećera, kafe, duhana, luka, džemperklajd. Sama.”

Jasenovačka pisma su obrazac pisma sa štampanim tekstom u dnu: “Pisanje je nagrada za dobar rad i vladanje i daje pravo na primanje paketa..” A nagrađeni su imali pravo na jedno pismo od 20 riječi mjesečno. Sama spaja dvije u jednu, da bi majci rekla više…
Javljao se i Esad iz Campo Concentramento, iz Italije, a sva četvorica sinova prvo iz zatvora i logora, a potom iz jedne od brigada 29. Hercegovačke udarne divizije…

…Ušuškava starica sijed pramen pod samiju, nije adet i nije fino da se pred muškom vidi kosa, pa još tiše pripovjeda:

“Šefku su mi iz sna odveli, nisu lupali, preskočili zid i odveli ga. To je bilo kad je bio atentat na vojvodu Jevđevića. I više se nije vratio. Išla sam da ga vidim u Zeleniku, u talijanski zatvor, nakuvala nešto i ponijela mu… Ešref mi je poginuo ‘43. kod Jablanice, u borbi… Najstariji, Džemal, kod Ostrošca… Esad mi je poginuo na sred Čapljine, na mostu, ‘45… Samiju su mi odveli u Jasenovac, i ona se nije vratila. Njene dvije kćeri su žive, Ita i Vesna Krajina. Vesna je moje unuče i udata je za onog glumca, Ljubu Tadića. Dolazio je da me posjeti i zadnji put kad su snimali nešto oko Mostara. Posjete me, inače, iz Saveza boraca, a i ja sam išla u banje, u Teslic i na Ilidžu, samo sada više ne mogu. Ostarilo se. I sve bi bilo dobro da je bar jedan od mojih sinova ostao, ali šta možeš, opet se živi i u zemlju se na silu ne moze otići. Čak ni na Partizanski spomenik, kad me zovu, ne mogu otići. Sve je sem smrti daleko za otići, a eto smrt me još, zainat, neće…“

Praunuk Dragan joj se gnijezdi u krilu. Miluje ga lakim, vičnim pokretima, kakvim je odmilovala šestero. Petero se nije vratilo. Esad joj, oktobra ‘44. iz Trebinja, završava pismo obećanjem:

“…Draga Mati, znam, svi su ti poginuli, a ja ću ti doći…”

Stigao je do januara ‘45. i mosta u Čapljini. Mjesec dana i 30 kilometara daleko od urečenog susreta s majkom. Nije dalje.
Nisu ni dva brata Adilina…
Takav vakat bio da se odlazilo, a nije vraćalo…
Samo će se jedan izvanji, smrznuti Mostar bez Mostara, umjesto svih Fejića, vratiti u tu Ulicu hametice, ovog ljeta.
Kad prošeta njome i sjedne za male stolove, po trotoaru, pod zvijezdama, neka se sjeti majke Adile i svih njenih Nevraćenih.
Tome Mostaru, za sretna puta, ispisah i adresiram ovo pismo.
Vodič kroz Ulicu Fejića.
Vodič kroz preživjelo srce Grada.”

Izvor: moforaja, 2003.

GALERIJA:

gornji red: lijevo: Adila Fejić, u sredini: nekadašnji pano sa slikama boraca (detalj sa Fejićima), desno: sin Esad Fejić i drug Husa Orman, slikali se kao partizani u sred okupiranog grada, u kući Fejića.

treći red odozgo, skroz desno: trafika na mjestu gdje je nekada stajala kuća Fejića, u Fejićevoj ulici (slikano 80-tih).

skroz dole: lijevo: glumica Vesna Krajina, kćerka Šamije Fejić-Krajina.

Mišo Marić u Fejićevoj ulici, snimak iz njegove TV serije “Namigivanje zvijezdama”.

Povezani članci:

Mišo Marić, “Adila Fejić, majka iz ulice sinova” (1972)

Intervju: Safet Šestić: “Danas bih volio da Salko nije sahranjen na Partizanskom“