Jedan mali oglas ili prilog biografiji narodnog heroja Mladena Balorde

Kad je sredinom avgusta 1941. u Mostaru objavljen proglas Gradskog redarstva da se Srbi moraju iseliti za Srbiju već tog istog dana, po abecedi, među građanima je nastala pometnja. Proglas se najviše odnosio na žene i djecu, jer su do tog vremena brojni mostarski Srbi-domaćini već bili likvidirani ili odvedeni željeznicom, uglavnom u logor Jadovno kod Gospića. Već rastavljene porodice su rastavljane i dalje – a kako je u ratno vrijeme kontakt bilo teško ostvariti, jedni o drugima često nisu znali ništa sve do kraja rata. Ovo je priča o pojedinim raseljenim mostarskim porodicama u Drugom svjetskom ratu, čiji članovi imaju spomen-ploče na Partizanskom spomen-groblju.

„Pozivaju se svi SRBI sa članovima svojih porodica čija prezimena po redarstvenom popisu počinju s slovima A i B, da se danas 14. o. m. U 10 sati navečer sakupe na željezničkoj postaji radi iseljenja u SRBIJU. Vlak iseljenika krenuti će točno u 11 sati navečer….“ pisalo je na oglasu kojim je 14. avgusta bio oblijepljen Mostar.

“Poziv Srbima” čije prezime počinje na “A” i “B” da napuste Mostar i presele se u Srbiju, 14.8.1941.

Mogao se ponijeti samo jedan kofer od 50 kg, ključevi od kuće su se morali ostaviti, a nerijetko vozovi nisu išli za Srbiju već za logore. Kako mu je prezime počinjalo na “A”, skojevac Dimitrije Ajvaz je bio u grupi koja se istog dana pojavila na željeznici. Međutim, umjesto u Srbiju, deportovan je u logor Caprag kod Siska i najvjerovatnije tamo pogubljen, kako stoji uklesano na njegovoj spomen-ploči na Partizanskom.

Kroz ovo iskustvo je kao dječak prošao poznati Mostarac Radmilo Braca Andrić: „Moju porodicu je zadesio težak udarac, jer po formiranju te tzv. NDH ustaške, meni su ustaše ubile oca, jedno desetak što bližih što daljnjih rođaka, dva strica, a moju mater Darinku i nas petero djece otjerali su u logor i to na prevaru. Gradska policija izdala je proglas kojim je pozvala građane Mostara srpske nacionalnosti da dođu na željezničku stanicu u 10 sati i da mogu ponijeti 50 kg prtljaga i da će biti iseljeni u Srbiju. Međutim, umjesto preseljenja i odlaska u Srbiju, nas su otjerali u logor…“ (iz dokumentarca Gorana Karanovića “Nije sloboda sa neba pala”, na 3:40 min.)

I udovica Jelena Avdalović se tada spremala na stanicu, a najmlađi sin Mladen je odbio da je prati iz straha da drugovi već tad ne odu za odred (članak “Jednom se živi i umire, pa neka se onda živi i umire za nešto veliko – za domovinu”, list Borba, 1945-02-22, str. 4). Jelena će izgubiti troje djece u NOB-u: Radmilu, Mladena i Boru.

Jelena Avdalović 1945. godine (list “Borba”)

Nekoliko nedelja prije ovog proglasa, porodica Peško se kolektivno skrivala: otac Lazar, poznati trgovac, u Brankovcu „u pojati prepunoj sijena“, majka sa mlađom braćom kod Nadžide Hadžić, a sestra Ksenija je odbjegla u Crnu Goru. Skojevka Tanja se sakrivala u kući Nijaze Nade Bajat, svoje drugarice (po nekim izvorima i kod Hatidže Kreso). Kad su zadnjih dana jula nabavili propusnice, odlučeno je da će se cijela porodica preseliti za Srbiju. Međutim, Tanja je odlučno odbila da napusti Mostar, raju i pokret, da bi tragično poginula već tog istog dana, o čemu porodica nije znala sve do kraja rata.

I Balorde su se tih dana rastavile. Otac Dušan, željezničar, i sinovi Mladen, poznat raji kao Lobra, i mlađi Vasilije, dobili su propusnice za Srbiju, a majka Jovanka Joka je sa kćerkom Milojkom, učenicom gimnazije, ostala u Mostaru. A kad je došlo do proglasa o preseljenju, i prozvano njihovo slovo B, Jovanka i Milojka su prvim transportom, možda i sa mladim Ajvazom, prognane u logor Caprag. Nekako su uspjele da se izvuku i prebace u Srbiju, gdje su pronašle Dušana, Mladena i Vasilija, i kćerku Veru, koja je slučajno prije okupacije otišla rodbini u Beograd.

Mladen se nije zadržavao u Beogradu, žurilo mu za Mostar u pokret otpora. Njegov povratak je bio avantura za sebe – u društvu nekih Crnogoraca, put do Mostara koji je trajao ukupno oko dvije sedmice, prešao je pješke.

Balorde su se ubrzo, trbuhom za kruhom, preselili iz Beograda u Kraljevo, gdje su Jovanka i Vera radile po kućama, a Dušan i Vasilije na fizičkim poslovima (po nekim izvorima Vasilije je bio đak Gimnazije u Kraljevu). Milojka se kasnije zaposlila u kraljevačkoj fabrici vagona (…)

Prelazak u Kraljevo u potrazi za poslom pokazao se kobnim već te jeseni. Kada su zbog jedne partizanske akcije Nijemci uspostavili formulu odmazde 100 Srba za jednog ubijenog Nijemca i 50 za ranjenog, Vasilije se našao među 2,000 građana, uglavnom muškaraca, đaka, koji su masovno streljani između 10. i 15. oktobra 1941. godine. Vasilije je tako postao jedan od 11 streljanih Mostaraca u Kraljevu.

Moguće je da Mladen nikad nije saznao za bratovu pogibiju. A uskoro je nestalo i oca Dušana, te je majka Joka ostala sama sa Milojkom i Verom, nadajući se sve do kraja rata da je Mladen ostao u životu.

Da se podsjetimo: Lobra je jedno vrijeme djelovao u gradu, gdje je učestvovao u nekoliko čuvenih akcija, poput spašavanja ranjenog borca Esada Fejića, prilikom koje su on i Ahmed Pintul bili preobučeni u ustaše, ili iznošenja oružja i municije iz italijanskog logora, a zatim je stupio u Konjički odred i Mostarski bataljon. Preživio je ofanzivu na Sutjesci ljeta 1943. i bio u grupi od 80-tak boraca koji su se vratili u Mostar na oporavak. Međutim, nakon mjesec dana, zbor racija, bilo je odlučeno da se borci ponovu povuku u odrede. Na žalost, došlo je do provale i nakon što su se sreli na Kamenoj sa Mostarskim omladinskim odredom, u kom su bili i Alija Rizikalo i Drago Palavestra, partizani su napadnuti. Ranjeni Mladen je sa grupom preživjelih boraca zarobljen i odveden u Mostar. Osim Rizikala i Palavestre koji su obješeni na Musali u Mostaru, gotovo svi ostali, uključujući i Mladena, streljani su na Ovojcima i zatrpani u masovnoj grobnici. A kad je Partizansko spomen-groblje završeno, njihovi posmrtni ostaci su prenešeni i položeni u spomen-kosturnicu.

Na fotografijama: Tanja Peško, Mladen Balorda, Slavko Balać

Već krajem rata, češće po završetku, i najčešće ne odmah, sudbine najmilijih su se počele malo kristalisati.

Tanjin otac Lazar koji je i za vrijeme rata dolazio u Mostar „da sačuva ostatak imovine“, o kćerki nije mogao saznati ništa. Iz jednog izvora saznajemo:

“Sva njegova nastojanja da čuje nešto o Tanji ostala su bez uspjeha sve do uoči oslobođenja Mostara, kada mu je jedan borac Mostarskog bataljona rekao gdje bi se otprilike, mogao nalaziti Tanjin grob …

— Prekopaj čitav ovaj pojas uza zid starog groblja i ispod borova, dobro ću ti platiti — rekao je grobaru stari Lazar. Dok su topovi grmjeli oko Mostara, Lazar je sa svojim prijateljima položio Tanjine kosti u porodičnu grobnicu.” (Mensur Seferović, “Prozivka na Tjentištu”, Tragedija đaka komunista str. 85)

Jedna majka koja je ostala u Mostaru, Ilinka Balać, čekala je iz Srbije vijesti o četvrtom sinu partizanu, nakon što je već izgubila trojicu. Slavko, Boro i Đorđo, svi predratni komunisti, poginuli su prvih ratnih godina, a i Natko je poginuo 1943.

„Ilinka je već u ratu saznala da su joj tri sina poginula, ali se Natku nadala kada se rat završio, iako za nj nikad ništa četiri ratne godine nije čula. A jednom se bila pronijela vijest da se Natko javio. Majka se obradovala kad je to čula. Ali jednog dana je Slava dobila poruku od Ilinke da odmah dođe kući. Kad je stigla našla je očajnu majku raspletenih kosa kako ih čupa plačući. Pokazala je kćerki kartu u kojoj su iz Beograda javili da je Natko poginuo.“ (Mahmud Konjhodžić, “Mostarke”, str. 245)

A Mladenova majka Joka?

Bio je 19. mart 1945. Mostar je već bio oslobođen, a Kraljevo, gdje je Joka i dalje živjela, još i ranije. Joka je morala već svaki dan željno iščekivati vijesti od Mladena… U ta vremena glavna komunikacija između osoba koje su se tražile često je išla preko malih oglasa u dnevnim novinama. Do Joke je vjerovatno istog dana stigla poruka koju joj je preko kratkog oglasa u “Borbi” uputila Branka Skočajić, vjerovatno Mostarka u Beogradu, i možda u rodu sa nekim od tri poginula Skočajića sa Partizanskog:

„Joka Balorda, Kraljevo. Mladen je živ i nalazi se u Francuskoj u zarobljeništvu. Branka Skočajić, Beograd.“

Izvor: list “Borba“, 19. marta 1945.

Ova kratka poruka navodi na niz pitanja na koja danas nemamo odgovore.

Odakle Branki ova informacija, i zašto bi Lobra bio baš u Francuskoj? I kad je i kako Joka saznala gorku istinu da njenog najstarijeg sina Mladena ipak više nema u životu…? Da li je to bila prva poruka o Mladenu ili se već bila pronijela vijest o Mladenovoj pogibiji, a ova poruka o zarobljeništvu to demantovala?

Kako god bilo, izvjesno je samo da je majčino srce tog jutra u nadi jače zakucalo.

Foto: Mostarski omladinci na kupanju na Neretvi: stoji Bećir Trbonja, sjede u sredini: drugi s desna narodni heroj Mladen Balorda, rukom oslonjen na mladića koji je najvjerovatnije njegov mlađi brat Vasilije Balorda. Fotografija iz arhiva porodice Trbonja.