Salko Bozalija: Život i poneka psovka

Mišo Marić u razgovoru sa radnikom Fabrike duhana i dobitnikom Februarske nagrade Mostara.

– Ja ti ne bi znao pravo reći iz kojeg je sela, ali mi je otac bio s Borća. More biti da sam jednom otišo tamo, kad sam imao devet godina. Tamo Neretva izvire, ispod Jabuke. Moje je otac Bajro Bozalija, a njegova je sestra bila kod bega Ljubovića sluškinja, u Odžaku, kod Nevesinja. Za vrijeme prvog svjetskog rata stari je sišo odozgo i tu je bio kod sestre, a onda je prešo u Mostar. Radio je u rudniku, bio kopać, fizićki. Tako je radio do štrajka, a kad je bio štrajk, onda je prestao i otvorio piljarsku radnju, na Tepi. Na Tepi je radio do ćeteres druge, pa prekino. Došle neke ustaše pa pitaju: pošto jabuke? Kaže: 300 kuna. Pošto kruške? Kaže: 400 kuna. ’Jebem ti mater komunistićku, kaže mu oni ustaša, pa ga udari šmajserom po glavi. Ja dođe, on vas krvav. Kaže meni: ovo je gotovo! Dođe u to Bećiraga, rahmetli, Đemin ađe. On kaže starom: Bajro, svoj poso, naletićeš, ćuti, doći će naše. ’U mene je vako i gotovo’, kaže stari. Tada je zatvorio radnju, a ja prekino školu i zaposlio se u Fabrici duvana. Fizićki ti je onda bila rađa. Radio sam od novembra ćeteres druge i ćeteres treću. Ćeteres ćetvrte, prvog maja sam otišo u partizane. Ni punih devetnes. Da ti sad ne prićam dugo, dođem u XVII majevićku, Kurjakovu – A što me pitaš gdje sam doćeko slobodu, to da ti kažem da sam demoilisan prvog maja ćeteres pete. A oslobođenje Mostara sam doćeko na Zvorniku. Bile jake tvrđave, mi napadali. Treba preplivati Drinu, zima, februar. Kaže komandir: skaći, Mostarac, jebem ti boga, vi ste Mostarci dobri plivaći. Ja skoćim, a tuće flak, ne možeš oćiju otvoriti. Te ja prenori. Prenori, ali tuće oni flak, vidim ništa ne mogu, pa opet prenori. Kaže oni komandir, skaći Mostarac, ponovo, došlo naređenje od Štaba brigade, mora se bunker minirati. Kažem sam sebi: đe ćeš, Salko, bog te ne jebo, ode glava, al opet kad je od Štaba brigade, nema da se misliš, te opet nori i bogami, sredim onaj bunker. Poslije te borbe saznam da je oslobođen Mostar. Bi mi drago, mogo bi, ćini mi se, još dvaput preko Drine. A kad je bilo boriti se u Tuzli, Simin Han, to je bilo gadno. Bilo je preko ćeteres hiljada ćetnika i zelenjaša, a sve njemaćki oficiri komanduju. Nama je Šesnesta došla u pomoć s Romanije za tri sata, ubrzanim maršem. Lijepa sloboda, moj brate. Imo sam ti drugove, Talijani, bili kod nas od Prozora. Maka, Đovani, Benvenući i Kopolini. Oni se Kopelini vazda ćistio. A govorili mi: kad dođe liberta, posjetićemo te. A ja ih nađoh sve u jednom potoku, zajedno poginuli. A na Zvorniku ih bilo oko sedam hiljada neprijatelja, a nas oko trista. Ubi, bog te ne jebo. Rat ko rat, ubi. Mene su poslije zarobili. Oni me zelenjaši zarobili. Dođe im neki komandir, brkovi veliki. Kaže: odmah strijeljati. Tu uputi dvojicu sa mnom i ovi me povedu. Ja bos, go, samo preko donjeg dijela, da prostiš, neki kožuh prebacio. Kad neko ide prema nama. Lozinka-odzivka: miš – maćak. Tu oni stadoše, a ovaj mene pita: koliko godina. Kažem: devetnes. Odakle? Mostarac. Kaže onoj dvojici: vrati ga nazad. Kažu oni njemu naređenje: strijeljati. Kad on njima mater, a oni me vratiše. Velika avlija, vidim ko i sad. Opet onaj brko izađe, pa me pljunu. Psuje preko svega. Marš, kaže, da te ne vidim. A okolo puca. Valjda je i njemu bilo jasno da je sijelo gotovo. Te ja odatle, lutaj. Nikako naići na naše. Kad bi ti prićo, trebalo bi mi tri dana. Da ne duljim, tu me tako bosog i golog uhvati i tifus. Završio sam u Šapcu, u bolnici. Odatle sam izašo, kako rekoh, ćeteres pete za prvi maj i došo u Mostar. Bio sam na dosluženju i služio u Beogradu, pri Generalštabu, samostalni puk za vezu. To su oni najteži momenti  ćeteres osme. Tada sam, za prvi maj, dobio svoju prvu nagradu. Kad sam se vratio u Mostar, opet sam poćeo u Fabrici duvana. Prvo opet fizićki, jedno po godine. Položio sam ka-ve, pa ve-ka pedeset sedme. Radio sam najviše terenski. Ja sam dvadeset osam godina radio terenski. A ve-ka sam položio kao tehnolog proizvodnje Odjeljenja za izradu cigareta i pakovanje duvana. Sada mi je dužnost šefa druge smjene. I šta bi ti još prićo. Eto da ti kažem da sam u Skoj primljen ćeters pete, a u Partiju ćeteres osme. Djece imam troje, ovu ženu Đenku i unućadi šestoro. Najmlađa kćer živi s nama. Stanovao sam trideset pet godina na Ogradi. Imao sam nešto kućice kraj magistrale, nikakva kućica. Kaplje sa svih strana, tako da sam ti sa tom kućicom najebo. Prije ćetiri mjeseca daju mi urbanisti za onu kućicu jednosoban stan, a Fabrika nadoda jednu sobu, pa sam ti sada dobio ovaj dvososoban stan na Bijelom brijegu. Dobar stan, nema šta. A žena mi ima migrenu. Zna je uhvatiti tri put sedmićno. To nju pati već dvadeset sedam godina. Vodio sam je tri puta u Split, pa je sada ne mori ko prije. Sada mi je sve puno bolje.

– I ti pitaš isto što i oni Kebo. Bio i on kod mene pa pita: kad si šef, gdje ti je, Salko, kancelarija? Nemam, kažem, meni je sva fabrika kancelarija. A što će ti žuljevi kad si šef? I to me pito ko i ti. A reko sam mu što ću i Tebi. Ja vazda s rajom radim. Budu ljudi i bolesni, a i inaće, pomognem u svemu. Guram kolica i ostalo, eto, otud mi žuljevi. A raja je kod nas dobra, radnićka. Ja s njima živim kao sa jednom velikom porodicom i mislim da me vole koliko i ja njih volim. Kad sam dobio Februarsku nagradu bilo je i novca uz nju, ja sam sve ćastio. Neko kafu, neko limunatu, nešto sam dao ženi, nešto djeci i unućićima, tako da je ta moja nagrada sve obradovala. A u Fabrici sam ćastio i drugu smjenu gdje sam šef, ali i prvu, gdje nisam šef. Sve je moja raja. Što me pitaš za nagradu, šta se tu treba govoriti. Obradovalo me to što je od Mostara i što me ljudi nisu zaboravili. Imam još jedno veliko priznanje, to sam dobio 1957 – Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima. To sam ja dobio za svoj rad u Fabrici gdje sam se trudio koliko znam. Ja sam ve-ka, ali sam radio i u vatrogasnoj ćeti. Radio sam i kao sekretar Osnovne organizacije Saveza komunista tri puta, dva puta sam bio predsjednik sindikalen podružnice, dva puta predsjednik Radnićkog savjeta, a većina na terenu, dvadeset osam godina, reonski instruktor. Eto, to ti je moj život.

***

Ovu priču o svom životu ispričao mi je Salko Bozalija, uz kafu, Bijeli Brijeg II blok 23, stan prizemno.

U jednom trenutku, bilo i suza. Muške, poštene.

Uz ragovor, ponekad, omakla se i psovka. Više kao poštapalica, više protiv sudbine, nego protiv nekog, da prostiš, pojedinačno.

Čini mi se da je čovjek skroz na svom mjestu. On je od dobrih ljudi kojm nije uvijek išlo najsjajnije u životu, ali koji su gurali dalje poštenjem i srcem.

Eto tako…

Mišo Marić