Foto-esej: Partizansko očima turističkog vodiča (2022.)

Jelena iz Bjelorusije, odnedavno na mostarskoj adresi, detaljno je izučila Bogdanov spomenik, o čemu rado govori brojnim posjetiocima.

(prevod s ruskog)

Početkom Drugog svjetskog rata u Mostaru je živjelo 18 hiljada stanovnika. Protiv fašista se borilo šest hiljada, odnosno svaki treći stanovnik. U tom ratu 750 Mostaraca je poginulo na strani jugoslovenskih partizana. Godine 1959. arhitekt Bogdan Bogdanović dobio je zadatak da u Mostaru izradi spomenik poginulim herojima.

Bogdanovićevi projekti me oduševljavaju. Tekst o Partizanskom spomen-groblju u Mostaru dugo sam pripremala s oprezom – bilo mi je jako važno pokazati koliko je to djelo izuzetno, ali sam se bojala da neću uspjeti prenijeti pravu sliku. Međutim, dogodilo se nešto što me nagnalo da odbacim sav oprez i konačno napišem ovaj tekst. Želim da vam ispričam o mostarskom Partizanskom spomen-groblju, i da što više ljudi sazna za njega.

Bogdan Bogdanović je zamislio veličanstven kompleks. Tačnije, veličina elemenata je bila sasvim po mjeri čovjeka, ali je površina posvećena memorijalu bila impozantna. Zamisao je bila stvoriti nekropolu – grad mrtvih, kao odraz Mostara – grada živih. Ovdje postoje, takoreći, ulice, prolazi, terase-trgovi i vodeni tok, i sve to je u obliku znakova i simbola.

Cijeli grad je na neki način učestvovao u izgradnji spomenika. Omladinci su organizovali radne akcije. Mostarci su donosili stare kamene ploče sa svojih kuća, uništenih od vremena ili rata. Kamen, tek izvađen iz kamenoloma, i kamen koji je vijekovima svjedočio o istoriji grada, ugrađeni su u isti zid, jedan pored drugog. Tako je usred grada živih nicao grad mrtvih, ali i grad živih je postajao njegov dio, njegovo tkivo.

Godine 1965. Partizansko spomen-groblje je otvoreno.

Ulaz u memorijal je pod zaštitom dva apstraktna lava. Odmah upadate u scenarij koji je osmislio arhitekta: dvije vijugave staze vode ka glavnom dijelu spomenika – kojom krenuti – desnom ili lijevom?

Polako se penješ. Fluidne forme stvaraju dojam okoline u vječnoj promjeni – sa svakim korakom mijenja se slika. Kao da ispred izrasta ili tvrđava, ili planinski greben. Sunce prži, vruće je, uspon nije lagan – i odjednom se nađeš u spasonosnoj hladovini, u uskom prolazu između kamenih zidova. Kroz lukove proviruju zelene travnate terase s bijelim kamenim pločama u obliku cvijeta. Prolaziš terasom, čitaš imena na pločama, vraćaš se u hladovinu i svježinu, ponovo izlaziš na sunce…

Usred terase na vrhu je fontana iz koje kaskadnim kanalima teče voda niz niže terase, prema velikom bazenu na dnu. Na zadnjem zidu, unutar kruga, smješteni su kameni geometrijski oblici, jednostavni i kompleksni. Autor je u ovaj zemaljski spomenik uvrstio i kosmičku dimenziju: krug predstavlja sunčani sat sačinjen od zvijezda i planeta.

Odatle, s gornje terase, Mostar se prostire kao na dlanu. A iza grada, sa svih strana, uzdižu se planine. Zimi – pod snježnom kapom, ljeti – u vreloj izmaglici. Zemlja, zelenilo, voda, kamen, zrak, sunce, planine, grad – cijeli svijet je oko tebe, a ti u njemu. I oni koji su dali živote za postojanje slobodnog svijeta – takođe su tu, pored tebe, ispod kamenih cvjetova. Čitaš datume i – tuguješ. Djeca, prava djeca! 17, 18, 20 godina, rijetko poneko stariji.

Možda je čudno, ali Partizansko groblje u Mostaru nije se pretvorilo u hladni memorijalni spomenik kojeg posjećuju službene delegacije samo radi obilježavanja važnih datuma, a da ostatak vremena stoji napušten. Grad mrtvih srastao je s gradom živih. Ili, obrnuto, živi su ovaj grad utkali u svoje živote. Ljudi su dolazili da se prošetaju među zelenilom, vodom i prohladnim kamenom. Djeca su zavoljela ovo mjesto za igru – arhitekt kao da je svjesno stvorio višenamjenski prostor za igranje s zakucima, labirintima i tekućom vodom po kojoj je zabavno puštati brodiće.

Odrasla sam u SSSR-u, u Bjelorusiji, i sjećam se pompeznih rituala u koje su posvuda bila uvijena sjećanja na taj rat. Sjećam se i spomenika s počasnom stražom. Nisam ni pomišljala da se igram na takvom mjestu, kad je pored mene stajao stražar u bijelim rukavicama i bezizražajnim izrazom lica. Ali u Jugoslaviji su znali – doduše ne uvijek, ali često su znali, proći bez patetike. Važnija su bila živa ljudska sjećanja, i partizanski spomenici su bili upravo zato tu, a ne zbog službene ceremonije.

Prošle su skoro tri decenije. Izbio je novi rat. Do kraja rata Mostar je bio u ruševinama. Partizansko spomen-groblje je takođe bilo uništeno. Bogdan Bogdanović je pisao 1997. da nema smisla obnavljati grad mrtvih ako grad živih više ne postoji. Ali grad je preživio, obnovio se, i u njega se vratila prijašnja radost. Godine 2005. Partizansko groblje je restaurirano. Istina, samo djelomično. Trava, zemlja, kamen – sve je kao prije. Voda, međutim, nije vraćena. Fontana, bazen, kanali – sve je suho.

Priča tu ne prestaje.

Tokom proteklih godina, Partizansko groblje je više puta bilo oskrnavljeno. Na zidovima su ostavljali uvredljive natpise, razbijali ploče s imenima partizana. Ne želim ulaziti u pojedinosti o tome ko i zašto to čini, samo ću spomenuti da je Drugi svjetski rat u Jugoslaviji bio istovremeno i građanski rat. I nakon 80 godina postoje oni koji se ne slažu s ishodima tog rata. Posljedice vandalskih napada su s vremenom uklanjane, ali bi se nakon nekog vremena opet sve ponavljalo.

Ovaj tekst pišem u junu 2022. U noći 14. juna 700 spomen-ploča s imenima partizana je razbijeno u komadiće. Počionioci još uvijek nisu pronađeni. Ogorčenje u gradu ne jenjava. Vjerovatno će spomenik ponovo biti obnovljen. A zasad – ovako izgleda:

Bogdan Bogdanović, kao arhitekta, imao je sreće. Građevinar pridaje oblik kamenu i kamen ostaje takav zauvijek. Ali grad mrtvih koji je Bogdanović sagradio ispao je posvećen životu. Razbijeni kamen zamijeni se novim – čitavim. Trava izrasta. Život – težak, promjenjiv, ponekad bolan – život ide dalje.

Foto-galerija:

Mjesto na mapi: https://goo.gl/maps/jHUs2tyBrG88GWUx6

Tekst i fotografije: Jelena Arsenijević (Елена Арсениевич), Партизанское кладбище — Путеводитель по Боснии и Герцеговине, 2022. Prevod i obrada partizansko.info. Zahvaljujemo autorki na ustupljenom materijalu.